5. izlet OPŠ – Skrad
Nakon kratke pauze od 2 tjedna krenuli smo na 5. izlet u Skrad. Cilj je bio vidjeti Zeleni vrh, proći kroz Vražji prolaz i popeti se na Skradski vrh. Kao i obično pokret je bio zakazan za 6 h ispred Lisinskog, s usputnim stanicama u Novom Zagrebu i nastaviti do prve kave i dalje do Skrada i njegove željezničke postaje kao početne točke. Iako malo uspavani, dobro raspoloženje je vladalo autobusom, ugledali smo neka nova lica, a čekala su nas i neka iznenađenja.
Prvo, ušli smo u drugi ( novi ) autobus, što je veselo društvo iz pozadine podržalo i učinilo nezaboravnim putovanjem, cijelim putem orio se smijeh do suza. Drugo, Mladen je najavio da vodička mjesta prepušta Ivani za prvu etapu, a Ivi za drugu etapu izleta. Odradile su to vrlo profesionalno i sve svoje školarce dovele na cilj, zdrave i čitave. Još jedno od iznenađenja bilo je da je izlet započeo silaženjem, a zatim penjanjem. Kroz tek prolistalu šumu krenuli smo prema Zelenom viru. Cijelim putem čujete šum vode, a kako se bližite tako nestrpljivo pogledavate i tražite taj veliki slap, i da, predivan je, u cijeloj svojoj visini, 70 m blistave vodene zavjese. Pored njega je i špilja sa jezerom zelenkaste boje po kojoj je Zeleni vir i dobio ime, a Gorski kotar struju ( hidroelektrana ). Nabacili smo slikicu, dvije, naravno i zajedničku pa put pod noge kroz šumu prema izletničkom domu Zeleni vir. Ovdje smo se upoznali sa dva nova čvora, prsni navez 1 i prsni navez 2, tzv. gače. Hmmm, komentari svakojaki u stilu da mi se je sjetiti prijašnjih čvorova, ali bez brige, uskoro ćemo svi na tome poraditi, ispit se bliži. Kada smo pokazali svoje donekla znanje u čvorologiji, slijedio je odmor uz sendviče i poznatu štrudlu od borovnice Izletničkog doma Zeleni vir, naravno za svu pohvalu. Osnaženi i sa kartom u džepu uputili smo se u Vražji prolaz. Zamislili smo se nad imenom, ali ljepota onoga što slijedi raspršila je svaku pomisao i ostavila nas u zadivljenosti i znatiželji svakim sljedećim korakom. Kanjon uz potok Jasle dugačak je 800m isprepleten različitim mostićima usječeni u stijene, a gdje god se okrenete nešto vam zaustavi pogled. Divili smo se okolini, slušali buku divlje vode.
I tako, sve što je lijepo prekratko traje, napuštamo naše mostiće i najljepšu glazbu, uz pomisao vratit ćemo se. Malo uzbrdo i stižemo do špilje nazvane Mužekova hižica, 200 m dugačkoj, gdje smo saznali o njenoj povijesti imena i bijegu stanovnika pred Turcima. Za ulazak u špilju potrebna je lampica pa što naglavne, što ručne, najveselije iznenađenje bio je Darijan sa svojim božičnim lampicama. Svijetleći i prolazeći, lupkajući glavom o svodove špilje, gazeći kroz blato i skliske neravnine, huuu imam i rimu, stigli smo do kraja, a tamo gle majušno jezerce u kojem je pronađena čovječa ribica. Slijedi malo pouke iz života pa smo tako trebali upaliti mrak. I bi mrak. Mrkli mrak.. Ovdje nam je Mladen u par rečenica prepričao hrabrost, ali i veliku izuzetnu potrebu prijatelja planinara, koji je nažalost slijep i nikad neće vidjeti ono što je nama dano, da bude dio te prirode i tu potrebu i zahvalnost da se njome kreće. Veseljak školice planinara generacije 17, naravno i ovaj put nasmijao je sve prisutne, pa smo i tu shvatili onu životnu “U mraku se i najveće tajne otkriju.”, a ja ću dodati, srećom da sam bila dovoljno daleko da to i ne osjetim.
Nasmijani krenuli smo nazad, lupkajući glavom, ponekom rukom namočenom u blato i nogom zagaženom u lokvu. Put se nastavlja, prva prava uzbrdica i prepreka na njoj. Drvo srušeno snagom prirode nama već “iskusnim” planinarima ništa ne može stati na put. Brzo smo se vratili do željzničke postaje, malo predahnuli i podijelili se na dvije skupine. Jedna je krenula u obilazak Skrada i izvora Dobre, druga skupina pod palicom prof. Mladena krenula je na uspon od 1040m, do Skradskog vrha. Uspon je bio zahtjevan, ali vrijedilo je svakog truda što zbog prirode koja nas je obasipala svojom ljepotom toliko i pogledom sa vidikovca na vrhove Gorskog kotara. Uživajući u suncu, slušajući šum vjetra što se čuje iz nas u šumi i baš kada smo se opustili, ah zvižduk i odbrojavanje, ali i jedna zajednička slikica pa opet štapove u ruke, ruksake na leđa, s osmjehom na licu krenuli smo prema svojim školarcima koji su nas već nestrpljivo iščekivali. Ispunjeni ljepotom i zvukovima prirode lagano smo ušetali u naš bus, Zagrebe stižemo.
Do nekog sljedećeg puta ..pozdravljaju vas Barbara i Sanja.
