Dragojlina staza do čista srca
Kao što je postojao prvi trenutak kada je netko trljao štap o štap kako bi zapalio iskru, tako je davne 1843. godine, dana kojeg se prisjećamo kao prvog alpinističkog uspona u Hrvata (bez alpinističke opreme) Dragojla Jarnević, zapisala u svom dnevniku:
„Strašno stermi i skliski put prieko onog kamenja i porušenih razvalina bi s pogibeljom skopčan i plazenje po njemu vratolomno, ali moja želja, verh dospjeti, čini me svu pegibeo prezirati, i ja, cipele iz noguh uzamši, a odeću oko mene uzko gori zaodevenu, pustih s kao mačka gori plaziti; sada deržeći se za onua bujeće korenje, sada za sverših od dubovah i opet za klisure“.
Tko je bila Dragojla Jarnević?
Oduvijek je u ovom narodu bilo umnih i srčanih kćeri, što su ne žaleći ni bitka ni imetka, hitale onamo gdje najjače žubore zanos, pravica i sloboda. Njihova životna staza nije uvijek bila po volji strogih i brižnih očeva, ili suda svog vremena, ali bi divnim čudom proplamsala, istom iza stotinu, dvjesto ili više godina. Krasota je srca ondje gdje nema varljiva i neiskrena života, gdje nema mirenja s ustajalim formama, gdje najprva iskra u nama pozna tajnu zvjezdanog iskrenja. Dragojla Jarnević je stupala s hrabrima, u sebi odana svemu što nema cijenu. Zato je njena staza i danas neprocjenjiva.
Koja se od najljepših i najpoželjnijih „udavača“ (O, nespretna li izraza!) onog doba nije poželjela mjeriti haljinama, frizurom, manirima i plesnim kretnjama? Dopasti se pristalom časniku i tek ovlaš porumeniti od trenutka susreta pogleda. Ljepoti i onda i danas bijaše namijenjena uloga pratilje, miljenice, dvorjanke, stvorenja od kog i slikarima i pjesnicima i ratnicima zastaje dah. Mnoga je takva ljepota klonula na ostarjelim grudima carskih savjetnika, banskih namjesnika ili ministara. Dragojlina staza bijaše drugačija. Tko ne vjeruje – neka osmotri „damu s Bukovčeva zastora“. U mnogim je stvarima ona bila prva, srcem odana hrabrima, dušom posvećena slobodi, pravici vjerna. Eh, da nam je danas takovih žena…(V.K.)
Nije slučajnost što se još jedna V., M., A. i S.; 171 godinu poslije, spomenula stijena i visova u valjda najljupkijem kraju što ga nemirna duša ljudska pozna još od zadnjeg ledenog doba. I njima se prohtjelo drugovati s „Ilircima“ našega doba. Dragojlina staza i danas je simbol nepomirenih. Neki od njih su planinari, neki potajni pjesnici, tihi ljudi što pronose osmijeh svojim školama ili uredima, naizgled nebitni, bezimeni, a opet toliko moćni u svojoj tajnoj množini. (V.K.)
