2. izlet OPŠ 2019. – Lošinj
Iako je nakon 1. planinarskog izleta na Samoborsko gorje u planu bio izlet na Medvednicu, na Mladenov prijedlog, uz glasno odobravanje polaznika škole, pala je odluka da se ipak ide na Lošinj. Naime, Mladen je prateći vremensku prognozu očekivao prilično težak teren na Medvednici (snijeg i blato), a Lošinj je istovremeno nudio kompletno drugačije vremenske prilike.
Okupljanje je bilo dogovoreno na standardnom mjestu iza dvorane Vatroslava Lisinskog u 5.45 ujutro. Krenuli smo na vrijeme, kod Antunovića pokupili ostatak planinara i nastavili petosatno putovanje do odredišta. Budući da je bilo prilično rano, većina ekipe je „odmarala“ zatvorenih očiju tako da je put do Rijeke, preko Krka i Cresa do Lošinja, uistinu brzo prošao.
Na Lošinju na koji smo stigli oko 10.45, dočekalo nas je 16ºC i prekrasno vrijeme tako da se Mladenov odabir uistinu pokazao kao pun pogodak (naravno, nismo nijednom posumnjali u drugačiji ishod). ☺
Autobus nas je ostavio malo poviše Nerezina gdje je bio početak planinarske staze koja nas je u prvoj etapi, usponom po kamenjaru trebala dovesti do Sv. Nikole (ili sv. Mikula) i nadmorske visine od 557 metara.
Nakon kratke pripreme i prebrojavanja planinara (mislim da nas je bilo 51) od standardne ekipa vodiča (Mladen, Ivana i Iva) kojoj se prvi put pridružio i „vježbenik“ Neno, krenuli smo u koloni prema prvom zacrtanom cilju. Mladen je na početku kolone diktirao tempo, Iva i Neno pazili su da se sredina previše ne razvlači, a Ivana je kao zadnja skupljala sve one koji su zaostajali iz raznih razloga i tjerala one koji su se mučili sa tim inicijalnim usponom. (iskreno, mislim da je tjerala uglavnom samo mene, ali nekako bolje zvuči kad piše u množini). ☺
Dolaskom na vrh Sv. Mikula, nekih sat i 45 minuta kasnije, bili smo oduševljeni predivnim vidicima na južni dio Cresa, Lošinja, Suska i Unija. Svaka kap prolivenog znoja bila je više nego vrijedna ovakvog spektakularnog pogleda. Na vrhu se nalazi i kapelica, a zanimljivo je da je upravo Osorčica na Lošinju bila prva planina jadranskog otočja koja je privukla pozornost turista te su prvi organizirani usponi počeli još davne 1887. godine.
Nakon kratkog predaha i utiskivanja žiga u planinarske knjižice, krenula je igra sa zamkama.
„Šestica, osmica, dvostruka osmica, lađarac, polulađarac“, bili su vrste čvorova koje je Mladen izvikivao i uz kratku demonstraciju ostavljao nama da više ili manje uspješno ponovimo njegove radnje i dovedemo zamke u traženu formu. Nekima je išlo izvrsno, nekima bolje, nekima lošije, ali sam uvjeren da ćemo u konačnici uz još malo vježbanja svi to savladati.
Slijedeći cilj bio je Televrin, sa 588m nmv najviši vrh Lošinja, a do njega smo došli hodajući po oštrom kamenjaru grebenom Osorčice. Slijedio je kratki predah, novo utiskivanje žiga u knjižice i nastavak istim smjerom laganim spuštanjem prema planinarskoj kući sv. Gaudent.
Kako smo se približavali odredištu ove etape, velika većina planinara značajno je ubrzala korak, znajući da nas tamo čeka unaprijed dogovoreni tanjur graha i hladna piva. ☺
Uživajući u iću i piću proletilo nam je vrijeme, te je dovedeno u pitanje stizanje na trajekt u 19 sati. Na koncu, vijeće vodiča odlučilo je da ipak probamo žešćim tempom pri silasku ostvariti nemoguće tako da smo sljedećih sat i pol vremena „jurili“ nizbrdo do Osora, gdje nas je čekao autobus, bez stajanja i odmora.
U konačnici, nismo uspjeli u naumu, nedostajalo nam je nekih 30ak minuta, tako da smo čekajući slijedeći trajekt u 20:30 kratili vrijeme u kafićima u Cresu. Vožnju natrag u prvom dijelu puta kratio nam je svojim pjevanjem, simpatičnim dosjetkama i dijeljenjem tamne čokolade najstariji član planinarske družine Bambus, da bi se u drugom dijelu puta „razbudio“ i prednji dio autobusa sa našim vodičima!
U Zagreb smo stigli nešto iza ponoći, umorni, ali prepuni dojmova. Nitko se nije izgubio (pozdrav Jakovu!), vrijeme je bilo odlično, a članovi ovogodišnje planinarske škole već željno iščekuju sljedeći izlet!
Darko Mühl
foto zapis: