7. Izlet OPŠ u NP Sjeverni Velebit

7. Izlet OPŠ HPD Željezničar u Nacionalni Park Sjeverni Velebit započeo je u 6:00 sati polaskom sa uobičajenoga mjesta; iza koncertne dvorane Vatroslava Lisinskoga. Ostatak nas družini se priključio na autobusnoj stanici Savski Gaj. Vožnja je trajala 4 sata, s jednom pauzom na stajalištu u blizini Otočca.
Približavajući se NP Sjeverni Velebit, oblačno i maglovito vrijeme ostajalo je ispod nas, a sunce koje je zasjalo podiglo je razinu entuzijazma (možda to ima veze i s kavom koju smo u međuvremenu popili).

Negdje oko 10 sati stigli smo na ulaz u NP Sjeverni Velebit, gdje smo nakon kupnje ulaznica svi zajedno krenuli Stazom Zviri (koja je dugačka 3600m, ima visinski raspon od 311m, i prosječnog je nagiba 8,6%) prema planinarskom domu Zavižan, a savladali smo ju u otprilike sat i pol.
Staza ide kroz šumu u kojoj su postavljene table s imenima raznih biljaka koje rastu na tom području. Na nekim djelovima smo naišli i na snijeg, ali i na muškarca koji pješači od Francuske do Irana. Nasmiješen i vedar izmijenio je nekoliko riječi s nama i propustio nas ispred sebe kako bi, pretpostavljam, mogao dalje nastaviti svojim tempom i u miru uživati u ljepoti prirode koja ga okružuje.

Stigavši u planinarski dom Zavižan (1594 m/nv) smješten na južnoj padini vrha Vučjaka, okrijepili smo se, te se podijelili u grupe A i B. Krenuli smo dalje, obje skupine preko Zavižanske Kose (1620 m/nv), spustili se u Modrić dolac, a potom je grupa B išla Premužićevom stazom dok smo mi krenuli dalje zahtjevnijim stjenovitim putem, na kojemu smo pomaganje štapovima zamijenili pomaganjem vlastitim rukama, prema vrhu Balinovac (1602 m/nv), s kojeg se pružao predivan pogled na podvelebitsko primorje i otoke, a imali smo priliku i stajati u oblacima koji su nas brzo prekrili, ali i brzo nestali.

Nakon okrijepe na Balinovcu vrlo strmim putem smo se (pritom vježbajući spuštanje s produženim štapovim) spustili do Botaničkoga vrta, odakle smo kroz šumu nastavili prema vrhu Veliki Zavižan (1767 m/nv), s kojega su se također mogli vidjeti veličanstveni prizori na otoke Krk, Prvić, Goli otok, Sveti Grgur i Rab, Cres i Lošinj, a s druge strane na brojne druge velebitske vrhove.

Spustili smo se do Botaničkog vrta gdje se i naša skupina razdvojila; većina je otišla u planinarski dom Zavižan, dok je nekolicina nas otišla razgledati Botanički vrt. Naposlijetku smo i mi otišli do planinarskog doma (u tom trenutku punom pripadnika HGSS-a) gdje smo popili zasluženo pivo i uživali u pogledu na vrhove, more, otoke, u promjeni vremena od hladnog i vjetrovitog do mirnog i toplog, u igri sunca, mora i oblaka koja je vidike činila još ljepšim. Ukupno vrijeme hodanja bilo je otprilike 3,5 sati.

U 18:20 sati smo autobusom krenuli natrag prema Zagrebu, ovoga puta s dva stajanja; prije stajanja na istom odmorištu na kojem smo stali i u dolasku, stali smo u siranu sat vremena udaljenu od ulaska u NP Sjeverni Velebit.

U Zagreb (Savski Gaj) vratili smo se oko 22:40 sati, dok je dolazak autobusa na polazišnu točku bio nekih desetak minuta kasnije.

Sonja Runje

Grupa B:

Opijeni pogledom na Jadransko more i rasute bisere otoke Krk, Prvić i Rab, krenuli smo hrabro dalje kao grupa B. Naš vodič je bio Roman, dok je Mladen nastavio s grupom A osvajati vrhove.

Cilj nam je bila Premužićeva staza. Preko vrha Velika kosa (n/v 1622m) smo se lagano spuštali stazom makadama u kombinaciji s tvrdačom. Tvrdača je trajna zeljasta biljka iz porodice trava i vlati su joj uspravne, busenastog rasta i do 60 cm, a zovu je i šumski tepih. Ležanje i hodanje po njoj zaista je kao da je tepih ispod vas.

Na dnu staze nas je čekao prekrasan Velebitski botanički vrt osnovan 1967. godine, na inicijativu dr. Frana Kušana, profesora na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Do njega treba nekih petnaestak minuta hoda od planinarskog doma Zavižan. Zahvaljujući entuzijazmu i viziji osnivača botaničkog vrta, bogata flora Velebita dostupna je ne samo znanstvenicima, istraživačima i zaljubljenicima u Velebit već i svim posjetiteljima. Cijelo okolno područje je proglašeno Posebnim botaničkim rezervatom Zavižan – Balinovac – Velika kosa. Vrt se nalazi na nadmorskoj visini od 1480 metara, a u njegovu središnjem dijelu nalazi se Balinovačka ponikva oko koje vodi kružna kamenita staza duga 600 metara i s nje putevi vode na sve okolne vrhove Velika kosa (n/v 1622m), Balinovac (n/v 1601m) i Veliki Zavižan (n/v 1676). Danas u Vrtu raste oko 300 biljnih vrsta od kojih su neke samonikle, dok su druge donesene s ostalih dijelova Velebita. Među njima su i neke rjeđe velebitske vrste – velebitska degenija (Degenia velebitica), hrvatska sibireja (Sibirea altaiensis ssp. croatica), krški runolist (Leontopodinum alpinum ssp. krasense), velebitski klinčić (Dianthus velebiticus), Kitajbelov jaglac (Primula kitabeliana), Kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii), hrvatska gušarka (Cardaminopsis croatica). U Vrtu se nalazi i botanička stanica, odmorište i klupe za posjetitelje. Biljne vrste označene su pločicama, a poučne table naglašavaju osnovne prirodne vrijednosti Vrta.

Vidimo po nekim „strukturama“ da ovim livadama vladaju divlji konji, ali ih nažalost nismo vidjeli ovaj put. Svakako, dobar razlog za vratiti se opet.

Nas devetoro veličanstvenih se rastaje od vrta i idemo polako prema Premužićevoj stazi. Prate nas ostaci snijega po obroncima i predivna savijena bukova šuma koja sigurno pamti puno snježnih dana. Pjesma ptica nas prati i široka staza poput šumske aleje s brojnim smjerokazima, informativnim panoima i vidimo da imamo još nekih petnaestak minuta do staze.

“Tko bude u budućnosti ovim lijepim i komodnim putem prolazio, jedva će si moći da predstavi trud i napore, koje su morali da podnesu prvi pioniri, koji su se kretali ovim teško prohodnim terenom bez ikakvih staza…”  – Dr. Ivan Krajač, “Hrvatski planinar”

Stigli smo napokon na tu čuvenu Premužićevu stazu. Ime nosi po svom projektantu, inženjeru šumarstva – Ante Premužić, koji je bio strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita i njemu u čast su je hrvatski planinari prozvali njegovim imenom.

I tako smo započeli svoju šetnju po stazi koja je uistinu remek-djelo, građena u kamenu od kamena, a istodobno je poprilično jednostavna i ugodna za kretati se. Na dijelovima je zemlja, na dijelovima kamen i posvuda je okružena velikim stijenama i obroncima s kojih se pruža veličanstven pogled na različite šume,Hajdučke i Rožanske kukove. Staza nema teških uspona pa je pogodna i za posjetitelje nenavikle na planinarenje.

Sa staze se odvajaju putevi za uspone na neke od najljepših vrhunaca sjevernog i srednjeg Velebita – Gromovaču, Crikvenu, Šatorinu i druge. Kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit prolazi 16 km staze, a na otprilike dva sata hoda od Zavižana nalazi se planinarsko sklonište Rossijeva koliba. Inače, staza je ukupno duga 57 km i ako ju želite cijelu prijeći, potrebna su vam otprilike dva ili tri dana s noćenjima. Poučne table postavljene duž Premužićeve staze, dodatno obogaćuju doživljaj i iskustvo u divljoj ljepoti Velebita.

Mi smo se odlučili preći samo manji dio i trebalo nam je ukupno malo više od 5 sati da prošetamo stazom i vratimo se natrag do Zavižanskog planinarskog doma gdje nas je čekao ostatak ekipe i naš dragi Mario s autobusom na nitro 🙂

Sonja