Četvrti izlet OPŠ: Okić
IZLET NA OKIĆ (10.4.2016.)
Prije nego opišem sam izlet napisat ću što sam iz ovog izleta naučila i zaključila (ne nužno ovim redoslijedom 🙂 ):
- ne spominji Antunovića ni u ludilu, jer ćeš morati pisati izvještaj 🙂
- nikad ne reci Mladenu da je tempo ok (uvijek kukaj da ti je teško)
- možemo se penjati više i jače nego što smo sami mislili da možemo
- gušt je savladati „žohara“
- jedan te isti čvor može se vezati na barem tri načina
- nigdje ne idi bez pljoske
- ekipa je ipak sklona feštanju (iako se u početku nije tako činilo)
- samoborsko gorje je neopisivo lijepo (nisam imala pojma iako nam je „pod nosom“)
- dalo bi se još toga nabrojiti…
Dakle, Pohod Dragojlinom stazom na Okić, 10.4.2016. bio je 4. izlet OPŠ Željezničar. S nama su bili Mladen, Lili i Pero. Ovim putem pozdravljamo Irenu i nadamo se da je ozdravila.
Plan je bio nalaženje iza Lisinskog u 06:48h/pokret u 7h). Očito je sve bilo po planu i nitko nije zakasnio, jer u tom slučaju ne bih ja sad pisala izvještaj… 🙂 Omogućeno nam je ukrcavanje i iskrcavanje na Nehajskoj autobusnoj stanici i kod spomenutog nesretnog Antunovića. Da nije bilo tog ustupka isto ne bih sad pisala izvještaj.. 🙂 🙂
Uz malo kašnjenje zbog radova na cesti uputili smo se prema Samoboru, pa vijugavom cestom prema Kleti Poljanica u Plešivici. Nakon kraće pauze za kavu (i rakiju iz pljoskice), krenuli smo Jaskanskim planinarskim putem prema vrhu Plešivica (779m). Jutro je bilo maglovito i vlažno… Na našu sreću, kasnije se pretvorilo u prekrasan sunčan dan…
Na putu prema PD Maks Plotnikov pored Okića, s Mladenom smo prošli mini praksu iz orijentacije i okušali se u „pentranju“ na stijenu, kao uvod za Dragojlinu stazu (staza je dobila ime po Dragojli Jarnević koja se 1843 god. popela na stari grad Okić južnom padinom što se smatra prvim alpinističkim usponom u Hrvatskoj).
Nakon kraćeg hodanja stigli smo do PD Maks Plotnikov.
Pojeli smo nešto iz ruksaka, a nešto i iz kuhinje u domu. Hrana je stvarno fenomenalna: juha kao iz maminog lonca, savijača od medvjeđeg luka i ona od jabuka za prste polizati, a i ostalo je vjerujem iste kvalitete… Ne moram spominjati da je manje-više kod svih pala pivica..
Po meni potpuno neprirodno (jer je taman bilo za malo prileći) nastavili smo dalje do podnožja Dragojline staze.
Staza je stvarno strma. Osigurana je čeličnom sajlom i pravi je visokogorski doživljaj, izazovno i prekrasno iskustvo. Svi smo se popeli, bez problema, bez zastoja. Bravo mi!!
Putem smo nagađali i nagađali no ostalo nam je nepoznanica…što je to natjeralo Dragojlu da se vere ovim putem. Bez sajle!
A na vrhu (Okić 499)…. pogled od kojeg zastaje dah (vrijedan svakog koraka koji smo napravili)…
Pored starog grada smo malo odmorili i naučili vezati novi čvor – BULIN. Svaki vodič ga veže na svoj način… 🙂 🙂 🙂
Vraćamo se do doma na kratak odmor, kad tamo…. dernek.
„Dragojle“ su bile prekrasne. Neke i poznajemo… (a neke k tome i peku izvrsne kolače) 🙂
Za one hrabre uslijedio je odlazak na Žohara – klinčani put. Nije bilo obavezno. Većina je bila hrabrih. Neki od njih su ipak ovaj put odustali i vratili se, a od onih koji su se popeli nije u tom trenutku bilo ponosnije osobe. Čestitke svima – onima koji su se popeli, onima koji su probali i odustali i onima koji će se nekad vratiti i popeti!!
Neki su iskoristili priliku i opskrbili se medvjeđim lukom kojeg stvarno ima u izobilju. Od nedjelje ga svaki dan jedu kao salatu ;)), a bit će i savijače i juhe i pesta…
Taman kad smo se opustili i zapjevali…tamburaši napravili fajront, potrpali instrumente u auto i otišli..???? Zar tako opasno izgledamo?
Kako je dan odmicao, nije nam preostalo drugo nego se laganom šetnjom preko prekrasnih zelenih, procvjetalih livada i proplanaka (i malo blatnjavih puteva) uputiti prema selu Klake gdje smo se s našim vozačem Miletom dogovorili naći. Mile je inače zanimljiv i osebujan čovjek koji obožava svoj posao i poznaje gazdaricu u svakoj krčmi u kojoj provodi vrijeme do povratka svojih putnika. Kaže da bi opet bio šofer kad bi se ponovo rodio, a nama je rekao: „Bolje bi vam bilo da ste išli digod na janjetinu, nego na to hodanje.“ 🙂
Ovo je za mene bio najljepši izlet za mene do sada i sigurno je da će nas samoborsko gorje još vidjeti.
Zdenka Blažeković
