Dnevnik ekspedicije na Ojos del Salado – javljanje iz Chilea

16. siječnja 2015.

Nakon veličanstvenog ispraćaja iz Zagreba, na kojem se ovom prilikom zahvaljujemo svim divnim prijateljima koji su nas došli ispratiti i koji nisu, ali su bili u mislima s nama, kombi vozilom, kojim je upravljao “majstor” Josip stigli smo na aerodrom Marko Polo u Veneciji. U zgradi aerodroma smo čekali, manje ili više nestrpljivo, do 17:00 kad smo obavili sve formalnosti i preselili se u drugi, mnogo ugodniji, dio zgrade zračne luke, za međunarodne letove. Za Pariz smo krenuli u 18:20 i nakon sat i 45 min sletili, da opet malo čekamo – let za Santiago. Boingom 777 smo poletili prije ponoći, dobili odličnu večeru koja je završila u 1 po ponoći i onda je ta “zračna lađa” (5 autobusa ljudi se ukrcalo u nju) utonula u san.

U Santiago smo stigli, po lokalnom vremenu u 9:30, gdje nas je dočekala veleposlanica Republike Hrvatske, g. Nives Malenica s tajnikom i zaželila nam dobrodošlicu.
Iz sveg srca im se zahvaljujemo na nesebičnoj pomoći koju su nam pružili i učinili naš boravak u toj višemilijunskoj velegradskoj košnici ljudi, sigurnim i ugodnijim, jer bez njih bi bilo vrlo teško snaći se u zemlji koja isključivo govori španjolski.

Smjestili smo se u hotelu, malo se odmorili i raštrkali u parovima po gradu. Navečer, nakon ugodnog druženja uz pivu, vino i ostala pića, utonuli smo u san.
Sutradan smo imali dogovoren prijem u veleposlanstvu u 13:00 sati na kojem smo se družili s predstavnicama i predstavnicima naših iseljenika, te veleposlanikom Republike Češke koji je i sam planinar.
Nakon 2 sata ugodnog druženja, cijelo popodne smo proveli šetajući po Santiagu, čekajući bus za Copiapo u 10:06. Moram reći da su im ti busevi za duge ture zaista udobni i da su sjedala komfornija nego u boingu. U 8:30 smo stigli u taj mali gradić, unajmili terence, smjestili se u hostel i obavili nabavu zaliha za odlazak u Atacamu. Sve je teklo vrlo glatko i ležernije, jer gradić je ipak prilagođen životu lokalnog stanovništva, bez gužvi kao u Santiagu pa smo se mi tu lako snašli.

Eto, to bi ukratko bilo to, sutra – odnosno danas, jer ja ovo pišem u pauzi spavanja, krećemo u Atacamu, pozdrav svima i veliki zagrljaj od vesele ekipe za Ojos

Maja Vuković i ekipa