OPŠ 2019. – 8 izlet – dan prvi :)

I tak… popeli se mi na Veliki Sadikovac, spustili se, popili pivu, malo tulum i spavanje. Sutradan… ma šala mala.

Točno dva mjeseca nakon našeg prvog izleta u sklopu OPŠ, došli smo i do završnog izleta. Velebit. Nakon brda po kojima smo do sada hodali, vrijeme je da se popnemo i na mnogima najljepšu hrvatsku planinu. 

Polazak je bio u 06:00iza Lisinskog, no ja sam ušao u autobus par minuta kasnije kod Antunovića. Kao i uvijek do sada, atmosfera je vesela i većina je školaraca uzbuđena zbog izleta na koji idemo. U autobusu se pričaju vicevi, jedu se sendviči, spava se. Klasika. Ovaj put nismo svi putovali zajedno, neki su nam se tek u Gospiću pridružili. 

Kako nam je ovo dvodnevni izlet, tako se još više veselimo spavanju u domu, roštilju i fešti koja slijedi … Ma sve je izgledalo kao pravi maturalac. Škola je gotova.

Samo da se popnemo na taj Velebit konačno.

Nakon što nas je naš dragi šofer iskrcao, brzinski se spremamo za hodanje i krećemo. Cilj – Veliki Sadikovac. 

Znali smo da na Velebitu možemo očekivati svakakvo vrijeme. Znali smo da će puhati i padati kiša, ali da se vremenski uvjeti mogu mijenjati brzinom kojom je Niki Lauda (Race in peace) prolazio Carousel na Nürburgringu, e, to baš i nismo očekivali. Krenuli smo penjati obasjani suncem, pa za nekoliko minuta vjetar, onda kiša, onda opet sunce, pa kiša, pa tako redom … oblači, skidaj, presvlači, vruće, zima, sve se izredalo na nama. Velebit je zaista planina kojoj se treba pristupiti s poštovanjem i biti spreman na sve. Negdje putem, dobivamo upozorenje od naših vodiča o jednoj jami na koju moramo paziti … još će nas upozoriti na vrijeme, ali neka i sami pazimo. Dakle, na vršnom grebenu po kojem smo hodali, otprilike 50 metara prije vrha, nalazi se široka i duboka krška jama. Tu su naši vodiči pazili na nas koji skupljamo žigove da nas vjetar ne odnese i da ne padnemo u tu jamu. A jama zaista izgleda zanimljivo, opasno i privlačno sve u jednom. Nakon skupljenih žigova i upisne knjige, trčimo prema vrhu. Vrh Veliki Sadikovac, 1286 m, smješten je na sjeverozapadnoj strani Južnog Velebita. 

Vrh je orijentiran na ličku stranu, a po slikovitosti vidika jedan je, kako kažu, od najljepših velebitskih vrhova. I zaista, oči ne znaju kuda bi prije gledale; da li na Liku ili prema Pagu, kuda nam je pogled ionako svima bježao kad smo hodali prema vrhu. Veliki Sadikovac je označen složenom gomilom kamenja oko koje smo pozirali i fotkali se, napravili malu pauzu i jeli, ali nismo se baš dugo zadržali jer je vrijeme stvarno bilo neumoljivo. Kiša nas oprala i bockala za lice nošena vjetrinom koja nas je propuhala do kostiju pa nam se nije baš sjedilo, već smo odlučili nastaviti hodati.  

Nastavljamo hodanje i druženje po planinarskoj obilaznici Velebitski planinarski put. 

Osim Velikog Sadikovca, obišli smo i Sladovačko brdo koje se nalazi na 1241m. Zbog oštrih vremenskih uvjeta i kiše koja nas je pratila na ovom izletu i baš nam nije dala mira, odlučili smo konačno priznati planini da je jača od nas i reći joj doviđenja do sutra. Uputili smo se prema planinarskoj kući “Vila Velebita”, a u mislima roštilj. Naša Dijana nas je dočekala u ugrijanoj kući, a mi smo se fino smjestili, raskomotili i malo opustili. Počeo se pripremati roštilj, a dok smo čekali da hrana bude gotova, naučili smo novi čvor, prusik, i ponavljali već dosad naučene. 

S obzirom na to da smo bili gladni kao vukovi, nije ni čudno da naši roštilj majstori nisu stigli peći brzinom kojom smo mi ostali mogli jesti. Nikad bolji roštilj nismo jeli od onog nakon hodnje po Velebitu. Nakon klope, postavili smo svoju “muzičku kutiju” i prava planinarska zabava je mogla početi. Što se dogodilo na zabavi, ostaje na zabavi. Sve jasno. Pjevalo se, plesalo se, smijalo i uopće kolektivno se osjećala najpozitivnija energija do sada. Kako je i natpis u kući naveo: “Ide vrijeme, idu cajti, a mir svoj samo med planinari moreš najti.” 

Svi su nam izleti bili super, ali što je ovaj bio… usuđujem se reći najbolji izlet naše škole. Ne samo zbog roštilja i zabave, nego i zbog iskustva tog moćnog Velebita. Sjedeći na jednom od vrhova koje smo obišli na ovom dvodnevnom izletu, pomislio sam kako od sada nadalje želim ovako provoditi svaki vikend. Mislim da je onda sve jasno što je to Velebit, što je to planina, planinarenje, i kakav se to mir pronalazi među planinarima. 

Za kraj, veliko HVALA vodičima na prekrasnom iskustvu koje su nam omogućili.

Mislav Tadić