OPŠ – 7. izlet – Kalnik 11.5. 2019.

Došao je i taj dan – naš predzadnji izlet u OPŠ. Zaputili smo se prema Kalniku u ranim jutarnjim satima uobičajenim okupljanjem kod Lisinskog. Šofer isti, novi bus – moram priznati da mi se sviđa pomalo zabrinjavajući broj plišanih igračkica svezanih iznad sjedala.

Uz uobičajeni smijeh, pokoji vic i trač, nakon otprilike sat vremena vožnje kroz maglu, došlo je vrijeme za prvu jutarnju kavu. Naše odredište – cafe bar Jelen, nasuprot Asa (mjesto neću imenovati, pravi planinari će znati!). Neki polaznici škole pokazali su zavidne vještine s nogometnom loptom te su do kraja kave pale i prve ozljede – otvoreni prijelom mobitela.

Uz kalnički kraj se veže nekoliko legendi. Ivana nas je upoznala s legendom o Barbari Celjskoj, u narodu  poznatoj kao Crna Kraljica. Prema legendi, Barbara je bila poprilično zla žena, a priče o njenim nesretnim ljubavnicima vežu se uz nekoliko starih gradova diljem Hrvatske (Medvedgrad, Susedgrad, Cesargrad, Mali Kalnik). Ljubovala je s plemićima koji bi ju obasipali zlatom, a kad je skupila dovoljno zlata, plemići bi misteriozno nestajali, odnosno, ona ih je gurnula s vrha kule u provaliju. Dragojla i oficir su mala djeca za Crnu Kraljicu! Dakle, prema legendi, Crna Kraljica je zakopala svoje zlato negdje oko vrha Malog Kalnika, a to zlato i dan danas čuvaju zmije – Kalnik je poznat po svojim poskocima. Poskoke nismo vidjeli, a bome ni zlato! Možda neki drugi put. 🙂

Još jedna zanimljiva legenda vezana uz taj kraj je ona o kalničkim šljivarima. Prema legendi, kralj Bela IV se sklonio u Veliki Kalnik bježeći pred tatarskom vojskom. Uskoro su Tatari okružili Veliki Kalnik te započeli opsadu kako bi se branitelji tvrđave predali zbog gladi i umora. Međutim, u sitnim noćnim satima, narod je podizao grane šljive bogate plodovima do vrha zidina i hranio branitelje. Nakon nekog vremena, Tatari su odustali od opsade i nastavili dalje prema Jadranu, a nakon poraza Tatara kod Grobničkog polja 1242.g., kralj Bela IV nagradio je žitelje kalničkog kraja – proglasio ih je plemenitašima. Zavidni križevački građani ubrzo su ih posprdno nazvali plemetašima-šljivarima.

Inače, stari grad i utvrda Veliki Kalnik svoj najveći uspon doživio je tijekom srednjega vijeka, kada je bio središte ‘gospoštije’, a sam srednjovjekovni grad spominje se 1243. i 1264. godine i to u kraljevom vlasništvu. Utvrda je nekoliko puta pregrađena, a kasnije, nalazila se u vlasništvu nekoliko poznatih velikaških obitelji: Draškovića, Keglevića, Patačića i Ožegovića. Nakon prestanka opasnosti od Turaka u 18.stoljeću, tvrđava gubi na značenju.

Dosta povijesti i legenda, slijedi nastavak školskih avantura!

Ubrzo (nakon kave) stigli smo do Lovačke kuće na istočnoj strani Kalničke grede gdje smo formalno započeli izlet. Dobro, nismo odmah započeli izlet kako treba jer nam je prvoodabranu stazu preuzela natrag Majka Priroda – stazica je neprohodna i zarasla, mostić se urušio. Pomalo i iznenađeni što nas Mladen nije poveo dalje plivajući jer naš vođa inače ne poznaje prepreke, nastavili smo dalje cestom te uz pomoć lokalnih šumara pogodili prohodnu stazu.  

Uslijedilo je nekoliko sati hodanja po krasnom šumskom terenu uz pokoji lakši uspon na stijene. Imali smo i terensku lekciju iz orijentacije uz pomoć Mladena i Pere/Petra, gdje smo zaključili da smo totalno izgubljeni bez GPSa i mobitela. 🙂 

Prošli smo vrhove Škrinju i „umetni zaboravljeno ime drugog vrha koji nije Vranilac“ s kojih se pružaju prekrasni pogledi na nepregledne zelene šumice (raj!) i okolna mjesta.

Na kraju Kalničke grede pružio nam se lijepi pogled na ono što nam predstoji –famozni Kalnički zubići. 🙂 

Međutim, prvo se trebalo spustiti s vrha, a kao opcija su nam se pružile dvije staze – via normale koja ide nekud okolo i duža je ili via klizište. Logičan odabir za većinu je, naravno, bilo via klizište (mislim da druženje s Mladenom polako utječe na sve nas!), upozoreni smo da niti ne pokušavamo bez upotrebe štapova. Uskoro smo doznali i zašto. Blato koje samo što nije živo pod određenim nagibom stvarno nije prijatelj planinara. Dotad neviđenim akrobacijama, koje su uključivale asistenciju ruku i nogu (i kose) kolega ispred i iza, mlaćenje štapovima, hvatanje za jadno drveće te općenito princip ‘uhvati se za bilo kaj’, nekako smo doklizali do kraja ‘staze’. Ponesli smo sa sobom pošteni dio blata na hlacama, ruksacima te ostaloj tugujućoj opremi. To je sve bilo, naravno, vrlo vrlo smiješno. 🙂

Prošavši klizište, konačno smo stigli na odredište – planinarski dom na Kalniku. Osmijesi su obasjali naša izmučena lišca kada su nas zapuhnuli zamamni mirisi fine sočne hrane te očarali prizori ekipe koja ispija jednu mrzlu u hladovini. Ali vodička služba izvodi standardni manevar, svoj modus operandi, te nas vodi ravno pored hrane i pića na dotad najteži detalj izleta – Kalničke Zube. U ime cijenjenih kolega polaznika OPŠ 2019, vrijeme je da se kaže – gladni smo, umorni smo, zaslužili smo taj roštilj na Velebitu! 🙂

Tura po Zubima je stvarno nešto posebno i zanimljivo. Veranje po stijenama su nam otežavale gojzerice pune blata, ali uspješno smo savladali sve prepreke. Svi redom smo pobijedili Zube te se popeli do vrha Vranilac! 

Zanimljiv detalj je bilo otkriće ferrate „Koprivnički smjer“ na južnoj stijeni 7.zuba uz pomoć milog stričeka koji se samo skinuo sa sajle iza naših leđa te nas malo isprepadao i nasmijao. A naša školska srca junačka, Melita i Goran, okušali su se na ferrati koja stvarno izgleda teško (pogotovo nakon cijelog dana hodanja!) te ju ispenjali ko iz šale!

Prema informacijama sa stranice HPD Bilo, ferrata je stvarno zahtjevna. Spada u penjačku kategoriju C/D (zahtjevno/teško). Dugačka je 60 metara i svladava visinsku razliku od 40 metara te se na vrhu spaja s planinarskom stazom koja vodi preko Sedam zubi, preporuča se samo iskusnim planinarima uz odgovarajuću opremu te uz pratnju iskusnog planinarskog vodiča – eto što su naši hrabri školarci savladali!

Nakon povratka na Vranilac i uobičajene slike na vrhu (ruke gore-lijevo-desno-naklon :)), spustili smo se natrag do doma na tako jako zasluženu hranicu i sokić od hmelja!

 Kalnik je uistinu zaslužio titulu jednog od najboljih OPŠ izleta ove generacije. 🙂

Na povratku u Zagreb, negdje nakon klasičnog stand-upa naših školckih vic-majstora, odabrana sam za pisanje ove zadaće. Sad, znam da ju nisam zaslužila svojim zavidnim pjevackim sposobnostima, nisam niti kasnila na izlet, na moj čudan smisao za humor ste se već navikli… Pa se logičnim čini jedino zaključak da je jedna osoba urgirala, kao što mi je i obećala, da napišem zadaću. Budući da ja znam tko je to i neću ga ovdje imenovati, izravnat ćemo račune na dobar stari način: na Velebitu ispred doma, ponoć, biraj – sablja ili revolver.

Petra Gilja, 16.05.2019.