Treći izlet OPŠ: Klek
Opet u subotu, 2.4., smo išli na treći planinarski izlet. Plan je bio nalaženje ispred Lisinskog u preciznih 6 i 49, a polazak u 7. Krenuli smo par minuta kasnije jer je autobus čekao na mene i zato sad pišem izvještaj.
Ignorirajući osuđujuće poglede, utrpao sam se na zadnje sjedište i posramljeno čučao sljedeća dva sata do Ogulina. Stigli smo pred podnožje Kleka nešto prije 9 sati i zaputili se uzbrdo. Ovog puta nije bilo Mladena, ali Pero, Irena i Lili su bez problema ravnali zmijom od pedesetak ljudi i nekoliko pasa. Pero nam je još u autobusu objavio kako će ovaj izlet biti puno lakši od Lošinja i mi smo naivno i poletno prihvatili ovu informaciju. 45 minuta poslije, na najvećoj uzbrdici u povijesti uzbrdica, u bradu smo psovali jadnom Peri sve po spisku.
Šalim se, nije bio pretjerano teško, trajalo je kratko, ali dovoljno da osjetimo kako nam bride mišići za koje nismo ni znali da ih imamo. Nakon te minikalvarije, došli smo ispred planinarskog doma, gdje nas je dočekao odojak spreman za ražanj. Čeznutljivo gledajući prema dvojici korpulentnih mladića kako ga pripremaju, ostavili smo ruksake i štapove, i zaputili se prema samom vrhu.
Po malo strmijem terenu, uz pomoć užadi i sajli, popeli smo se na vrh koji se također zove Klek, visine 1182 metra. Pucao je nevjerojatan pogled, možda i najljepši u našoj kratkoj planinarskoj karijeri. Nakon bjesomučnog fotografiranja i udaranja pečata kao dokaza o pothvatu, zaputili smo se prema drugom vrhu; Klečici, visine 1058 metara. Putem smo vidjeli mlade planinare koji su bez ikakva straha savladavali prepreke na kojima smo mi zapinjali.
Nakon toga smo se vratili u dom i odmarali, bacajući poglede prema odojku koji se već pošteno vrtio. Ohrabren putnom rakijom, primaknuo sam se dvojici odojak-majstora koji su me natjerali da kleknem na klupu i primim par udaraca užetom po stražnjici. Nazvali su to klečkim krštenjem, a ja sam im vjerovao jer je jedan od njih imao ruke veličine mog trupa. Ali bili su simpatični i počastili su me rakijom pa je sve ok.
Zatim nam je Pero pokazao tri nova čvora na zamkama; ambulantni, zatezni i dvostruki zatezni čvor. Svladali smo ih više – manje uspješno, a zatim je došlo vrijeme za silazak. Jednom smo kratko zastali i izvalili se po travi, ljubomorno gledajući ekipu koja je žurila gore na već pripremljenu cvrčeću prasetinu.
Autobus nas je već čekao, a mi smo ga, onako umorni, jedva dočekali. Kolektivno smo zaspali i probudili se tek na ulazu u Zagreb. Krmeljavih očiju, poispadali smo iz autobusa oko 18 i 30 ispred Lisinskog. Bilo je stvarno odlično i siguran sam da će nas Klek opet vidjeti.
Denis Mahmutović
