POSKOK 3

Kak vjerojatno i znate nas osam visokogoraca sudjelovalo je u subotu (22.06.) na pakleničkom maratonu – Poskok 3. Šestero se prijavilo u planinarskoj kategoriji od 27 km, a Nikola i ja sudje lovali smo u super planinarskoj od 50 km. Od nekog od ovih šestero doznat će te kak je njima bilo, a ja ću vam samo kratko reći kak smo mi prešli. Koristim priliku i ovoj hrabroj šestorki od sveg srca čestitam. Petero od njih je netom završilo planinarsku školu.

Start utrke bil je u 5 sati u Marasovićima, stotinjak metara prije ulaza u Nacionalni park V.Paklenica. Slijedeće kontrolne točke bile su: Mala Paklenica, Lekine njive, Ivine vodice, Libinje, Dušice, Sveto brdo, Čičina dolina, Ivine vodice, dom u Paklenici, Stražbenica, Veliko Rujno, Velika Paklenica i cilj hotel “Alan”. Od 70 upisanih u našoj kategoriji na cilj smo došli u 21:08 kao 32. i 33. Kasnili smo 8 min ali mislim da će nam to tolerirati. A tih nesretnih 8 min izgubili smo na Libinju kad smo malo fulali marku. Evo i da zaključim, tih 50 km prešli smo za 16 sati od čega smo se odmarali, ako se to tak uopće može nazvati, ukupno oko sat vremena.
Fotkal nisam jer za to i nije bilo vremena.
Pozdrav!

Slavko Patačko

ŠEST MJESEČARA NA IZLETU U SNOVE“
MIRO, NEVEN, KAROLINA, JULIJA, NATAŠA i DIJANA

Promatrate li iz primjerene udaljenosti, Velebit svojim izgledom ostavlja dojam golemosti, surovosti i mističnosti i istodobno otvara vrata duhu na volju da u najvećim neobuzdanostima vrluda i vodi nas na krilima vjetra kroz gustu šumu kušnji.

Kao niz kratkih filmova, Poskok 3 (posvećen na spomen svim braniteljima na Velebitskoj bojišnici u akcijama Poskok 1 i Poskok 2) ili Velebit ultra trail pod organizacijskom palicom Šimuna Cimermana, vode nas kroz slike pobjede koje poredane na određeni način, gdje se posljednja nadovezuje na prvu, zatvarajući krug, otvaraju još jedan prostor razotkriven ovim putopisom, dnevnikom ili esejom, gdje egzistira čitav jedan svijet ljudi. Ljudi, koji imaju strast i snove, nemire i zablude, promašaje i opsjednutost, čiji je doživljaj svijeta dramatičniji i dvostruko jači u graničnim područjima spoznaje gdje se stvari jasnije vide.

Teško je ovdje podvući crtu gdje i kako prestaje planinarenje radi užitka i počinje treking koji se pojednostavljenim rječnikom može definirati kao kombinacija orijentacijskog i planinskog trčanja. Neki ljudi planinare, trče ili vježbaju zbog dobrog izgleda, većina zbog zdravlja i dobrog osjećaja, no neki će otići i dalje i slijediti načela zbog kojih će promijeniti životne navike, podići samopouzdanje i pomaknuti granice.

Za našu natjecateljsko-planinarsku grupu start je bio u glasnoj tišini otkucaja jutarnjih tek 7 sati, nedaleko ulaza u NP Mala Paklenica. Samo lagani drhtaj nestrpljivosti u koraku i nemirni treptaj pogleda k visokoj Zeusovoj glavi i u daljini stijeni Anića kuka zatreperio bi neprimjetno u nama, jer sve što će doći samo je maglena misao.

1. Jurline 2, Mala Močila 3. Pl. Dom Paklenica 4. Stražbenica 5. Rujno 6. Velika Paklenica

Tim redoslijedom mijenjala se i razvijala naša svjesnost okruženja u kojem se priroda valjda nije nigdje tako naigrala nepredvidivim stazama, gorama, masivima, stijenama, kanjonima … kroz četiri povezana segmenta – fizički, mentalni, emotivni i duhovni. Ne razmišljajući o pobjedi, najprije lagano, sudbine se ne kroje, svijet je šarene boje a vrijeme iluzija …. do suočavanja i borbe, uspona i padova, dlanovi se znoje i snovi kao da stoje, polako se predaješ, a samo korak treba za dalje, dok se pitaš kako, gdje i zašto, samo jedan pogled oko sebe i sve je jasno … opet vjeruješ u sebe, skupiš snagu za dalje i nema predaje, umorni i na nitima snage idemo dalje i juriš .. do svjedočanstva pobjede.

Na cilju … nema pobijeđenih, ne postoje dobri i loši putovi, ne postoje porazi i pobjede …. samo trenutak na koji vas nitko ne upozori … na taj unutrašnji prostor koji nema granica.
To mora da je sreća.

Autor teksta: Dijana Petrak