Istočna Medvednca


klikni na sliku za pregled albuma Anđelka Gusića

Izlet: Vidovec – Marija Snježna – Velika Peć – Lipa – Čučerje  23. 03. 2013.

Autor izviještaja: Željko Gojzek Brdal

Subota, rano jutro pola osam. ZET-ov terminal u Dubravi, autobusna stanica 208 Dubrava-Vidovec. Šef opće planinarske škole HPD-a Željezničar Slavko Patačko te dvojca vodiča Mladen Grandiozni Stanković i Ivan Atraktivni Kobeščak su na stanici. Uskoro pristižu sadašnji i bivši polaznici i polaznice planinarske škole. Vrijeme do polaska autobusa brzo se potrošilo uz razgovor ili brzinsku kavu u obližnjem kafiću. Pristigli bus je u tren oka bio popunjen sa 99% planinara i planinarki, a onaj 1% pripada zetovom vozaču.

Po dolasku u Vidovec šef Slavek izvršio je smotru i prebrojavanje planinarskog jata koje je lagano drhturilo i jedva čekalo da se krene. Uputili smo se kroz naselje praćeni lokalnim psećim orkestrom „dođova“ (čitaj domaći obični đukci) te pristigli na početak staze. Zahvaljujući opisu pratiteljice Dijane doživio sam dolazak proljeća hodajući kroz livade pune jaglaca i šafrana. Iz ove idile uslijedio je dio staze na kojem se komotno može snimati nastavak serije „Kuda idu divlje svinje II. “. Snjeg koji je okopnio pretvorio je stazu u more vode, blata i kaljuže što je uvelike utjecalo na estetski izgled naše grupe. Za ovakve uvjete na izletu preporučljivo je korištenje gamaša te neizostavna impregnacija gojzerica kako se „more“ ne bi izvana preselilo unutra!

Nastavljamo markiranom stazom pored Marije Snježne koju ostavljamo za neki drugi izlet. Kratak odmor i par praktičnih Slavekovih savjeta prekinuo je reski zvuk motorne pile. Tko to pili dok ja govorim?

Nakon ovog pitanja usljedilo je spremanje jakni u ruksake te smo nastavili dalje kroz šumarke. Dio staze po kojem smo se sada nastavili kretati bio je prepun drvenih prepreka (korjenje, grane) te je na nekim mjestima nalikovao na hipodrom (poprečne grane u visini koljena i više). Na začelju kolone stvorila se „cisterna s čajem“ koji je uz čokoladu dao novu snagu umornima. Stigli smo na šumsko odmorište s klupama gdje je bio malo duži odmor na kojem smo se okrijepili i ićem i pićem. Uslijedio je uspon koji nas je dobrano napregnuo, a za nagradu smo došli na visinu na kojoj je staza bila prekrivena ostacima ostataka snježnog pokrivača kojeg je bilo dovoljno i za propadanje i za proklizavanje.

klikni na sliku za pregled albuma Mladena Stankovića

Nakon ovog uspona vodiči su organizirali postrojavanje pripadnika planinarske škole HPD-a Željezničar oznaka 2013. godište. Ovdje je šef škole Slavek održao praktičnu demonstraciju upotrebe planinarskih štapova po principu:

a) kako koristiti planinarske štapove

b) kako ne koristiti planinarske štapove

Polaznici Željko i Boris su proveli Slavekove riječi u djelo tj. štapovima su se uspeli i spustili niz padinu. Grupa je krenula stazom preko obližnjeg potoka te smo nastavili dalje prema Velikoj peći. Sa staze skrećemo niz strminu koja je bila uvod za  strmi uspon na stijenu iznad Velike peći.

Velika peć zapravo je  mala špilja dužine 17 m, nakon čega slijedi još 18 m vrlo uskog kanala. No ulazni otvor je prilično velik, pa otuda valjda i naziv. Na vrhu stijene vodiči su izvijestili da je do nje vrlo strm i zahtjevan spust uz sam rub litice, pa treba biti oprezan. Povoljna okolnost je drveće i grmlje koje na nekim mjestima olakšava spuštanje i penjanje pa tko voli nek izvoli. Cca 10-tak pripadnika škole odlučilo je zamijeniti ulogu „spidermana na strmovitoj stazi“ ulogom „guštera na sunčanoj stijeni“ i pričekati povratak ekipe špiljara.

Autor ovih redova bio je među „gušterima“ te sve koji žele saznati više o spustu i pećini upućujem na nekog od „spidermana“! Koristim priliku da se zahvalim pratiteljima Borisu i Ivanu bez čije pomoći se ne bi ni popeo,a kamoli spustio sa stijene iznad spilje!

I gušteri i spidermani natrag na stazu i krećemo prema planinarskom domu Lipa-Rog.

Ispod doma nalazi se prostrani proplanak na kojemu je pored šume Kapelica hrvatskih mučenika pored koje smo prošli prije nego smo stigli do samog doma.

Planinarski dom “Lipa” izgradilo je 1967. godine Planinarsko društvo “Lipa” iz Sesveta. Dom se nalazi na uzvisini zvanoj Rog na nadmorskoj visini od 709m zbog čega dom ima puni naziv “Lipa-Rog”. Pored doma je 1970. godine postavljen stup s rešetkastom konstrukcijom i platformom – vidikovac (popularno zvan “piramida”).

Planinarskom domu “Lipa” ne može se pristupiti automobilom, već samo pješice. Dom radi vikendom i nudi jelo i piće te noćenje (ima 16 kreveta).

Kratka crtica iz povijesti

Početkom 1961. godine, zajedno s Lovačkim društvom “Kašina”, pokenuta je gradnja planinarsko-lovačke kuće “Lipa-Rog” (na uzvisini Medvednice zvanoj Rog).

Nakon započetih radova, zbog nedostatka sredstava i odustanka lovačkog društva “Kašina”, došlo je do obustave radova na duže vrijeme. Zahvaljujući upornosti dugogodišnjeg predsjednika i jednog od glavnih pokretača društva, g. Josipa Rukavine (Jose), 1966. godine dogovoreno je da se umjesto zidane kuće sagradi montažna. Podno Lipe, mještani naselja Planine Donje i Planine Gornje, uvelike su pomogli izgradnju planinarske kuće.

Svečano otvaranje planinarske kuće “Lipa-Rog” bilo je 18. lipnja 1967. godine, a to je ujedno i dan kada se slavi “Dan Lipe”. Dom “Lipa-Rog” je poslije dograđivan: sagrađen je podrum, spavaonice, cisterna i vanjski WC. Stalno je održavan i opreman te ima i centralno grijanje.

Pored doma postavljena je piramida (vidikovac), najprije drvena, potom željezna visine 8 metara s koje se pruža prekrasan vidik na bližu i dalju okolicu.

Informacije preuzete sa web stranica društva (www.hpdlipa.hr).

Naše planinarsko jato uletjelo je u dom te je stolove u tren oka pretvorilo u švedske stolove na kojima su se izmijenjivali bademi i ananasi, grah+kobasica i sir+vrhnje, palačinke s nutelom i palačinke s pekmezom, sendviči i špek, kupovni i domaći kruh, integralna peciva i žemlje. Uz jela na stolovima je bila i svekolika ponuda pića koja se kretala od čajeva i kava, energetskih napitaka do piva, voćnih sokova do domaćih tekućih pripravaka …

Ozračje dolaska na cilj obuzeo je cijelu grupu. No, da ne zaboravimo da smo mi ipak polaznici planinarske škole HPD-a Željezničar, šef Slavek je sve podsjetio riječima: Zamke u ruke. Prvo su se ponovili čvorovi sa prethodnog izleta [vodički i osmica sa uplitanjem], a potom je počelo tzv. „lađarenje“ (čitaj vezanje lađaraca i polulađaraca sa i bez uplitanja). Zvuči neistinito, ali svi se ovi čvorovi uz prisutnost iskustnog čvoriste uz Vas čine jednostavnim i lako izvedivim. No sve to pada u vodu čim nestane ta podrška. No i to smo na zadovoljstvo trojce vodiča Slaveka, Mladena i Iveka uspješno odradili. Za kraj je domar isped doma izveo raspetljavanje zapetljanog te smo se krenuli spuštati prema Čučerju. Zahvaljujući dvojci asistenata, autor ovih redova izveo je jedno od najbržih spuštanja slijepog planinara s planinarskog doma Lipa-Rog do Čučerja. Svi prisutni su uočili dugotrajno i postepeno spuštanje staze od doma što znači da uspon Čučerje-dom Lipa-Rog nije nimalo lagan. Putem smo sreli obitelj s podmlatkom koji nisu bili najsigurniji kamo krenuti jer smo se susreli baš na jednom odvojku s glavne staze. Naši su vodiči to brzo riješili te smo krenuli dalje po stazi po kojoj je netko prije nas doslovce napravio tepih od grana.

Prema opisu staze na internetu prošli smo pored Mačjeg kamena te kroz Žgani dol. Može se napisati da smo tu negdje prestali s planinarenjem te započeli sa „cestarenjem“ tj. prvo makadam, potom asfalt. U tom revijalnom tonu smo prošli pored lovačke kuće Vepar, a potom kroz zaseok Sruki do stambenih kuća. U autobus smo se ukrcali na  stanici  kod crkve u Čučerju te se dokotrljali na mjesto jutrašnjeg polaska – okretište u Dubravi. Sretni i zadovoljni raspršili smo se svak na svoju stranu pa prema svojim odredištima.

a kako je izlet vidjela Dijana Petrak

Na 2. planinarskom „istraživanju u pokretu“ Opće planinarske škole, izdvajam dva doživljaja za pamćenje:

1. CVJEĆARNICA U KUĆI CVIJEĆA

Opažanje u prirodnim uvjetima određeno je informacijama do kojih dolazimo doživljavanjem okoline, razumijevanjem i ponašanjem, a svodi se na: promatranje, senzibilnost, percepciju svijeta, imaginaciju, svjetlost, boje, stanje duša, slobodu. Unutarnjom razmjenom podataka vlastitih čula spoznajemo kako nešto miriše, kakve zvukove proizvodi, uočavamo raznolikosti i istodobno pokušavamo razumjeti bitnost u trajnom procesu neprekidnih promjena u svemu što postoji.

Kroz evoluciju i povijest, mogu reći da je ritmičnost prirode nesporna. Smjena godišnjih doba pod okriljem ritma na koji se priroda tog podneblja oslanja već sama po sebi predstavlja nešto izuzetno…. i poput tihog obećanja …. stiglo nam je proljeće….iz sna se zimskog, sve što pod snijegom spava … budi.

Jaglaci su se probudili, zvonolike bijele latice visibaba, šafrani, ljubičice, drijemovac i ostale zdjelice medne i lončići, vrčevi šareni i zvončići …. U ritmu svjetla i sjenki proljetnog sunca obazrivo koračamo tim neobičnom prostorom – cvjećarnicom u kući cvijeća, koja čuva to šareno svjetlo radosti i bogatstvo glasne tišine prirode gdje se život bori i probija ispod smrznute zemlje.

2. ČOVJEK JE TEK „PRIRODA U MALOM“

Ispunjeni još čuđenjem nad kamenom grdosijom stijene Velika peč i spoznajom da je priroda savršeni kipar skulptura kojoj nikada ne nedostaje inspiracija i stvaralaštvo, opušteno smo usvajali informaciju naših vodiča o smjeru i varijantama silaska upotrebom jednog od najčešće upotrebljavanih čvorova – osmica iz 3. lekcije s prvog planinarskog izleta … u skriveni kutak prirode – spilju Velika peč.

Svjesnost o opasnosti i naporu spuštanja … i penjanju istim putem natrag … pojavila se već na uskom puteljku nizbrdo, gdje smo tiskajući se i proklizavajući nesigurnim korakom zbog odrona kamena ispod noge uz rub stijene ispod koje je bila duboka provalija, tražili pogodna hvatišta i uporišta za ruku, nogu i na povik „Kamen!“ uvlačili glavu u ramena.

Hrapavost kore drveća i grmlja uz stazu i oštrih sivih bridova stijena bez oslonca, predstavlja ispit hrabrosti i izazova, ali kao što su dva krila nužna da ptica leti visoko na nebu, na putovanju „ja“ do „mi“ – ruka za oslonac, povik upozorenja ili pogled ohrabrenja planinara iza ili ispred nas, ono je što nam daje osjećaj prihvaćanja i pripadnosti, hrabrost i snagu sadašnjeg trenutka, jer na tom se temelju stvara sutra, idući tjedan, idući mjesec, iduća godina itd.

U prilog tome, mislim da mogu u ime svih „školaraca“ Opće planinarske škole, zahvaliti svim planinarkama i planinarima našeg Društva, što su nam se pridružili na našim istraživanjima, što su nas željeli upoznati i što su uvijek tu negdje – ispred i iza – pored nas. Iz njihovih riječi i pogleda izbija toplina, briga i plemenitost već i zato što u posve banalnim stvarima otkrivaju onaj trajni, duboki smisao.

Priroda je najbolja škola, jer tu sve stvarnosti ljudske naravi dolaze do izražaja… a čovjek je tek „priroda u malom”.

Hvala, HEJ-LOP i do skorog viđenja na nekom od slijedećih zajedničkih „istraživanja“ .

Školarci želite li i vi iznijeti svoje dojmove, napišite koju riječ u donju rubriku odgovorite

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.