Sedmi dvodnevni izlet OPŠ – Velebit, Mrkvište
Ovaj vikend odradili smo zadnji dvodnevni izlet pl. škole. Baza nam je bila planinarska kuća Mrkvište (1216 m) na granici sjevernog i srednjeg Velebita.
Prošli tjedan gotovo je cijela Hrvatska bila zahvaćena nevjerojatnim nevremenom. Situacija se počela smirivati tek u noći s petka na subotu. Još je tijekom subotnjeg prijepodneva bilo nešto oborina a onda se vrijeme definitivno počelo smirivati. Posljedice neuobičajeno hladnog vremena za sredinu svibnja najbolje smo osjetili na Mrkvištu izašavši iz autobusa. Ošinul nas je svježi lički zrak od samo četiri celzijevaca.
S obzirom da smo u Krasnom potrošili nešto vremena za kupnju izvrsnog ličkog sira, na pl. kući bilo nam je ograničeno vrijeme raspremanja. Zato smo mi to sve obavili na brzaka. Nešto nabacali u želudac i krenuli na turu. Mario nas je otpeljal do lugarnice odakle smo krenuli prema Velikom Kozjaku. Uglavnom skratili smo dobrih pet kilometara tabananja cestom i makadamom. Negdje na otprilike 1500 m nemalo smo se iznenadili kad smo naišli na posljedice jučerašnjeg nevremena. Desetak centimetara friškog snijega. Uz maksimalan oprez popeli smo se na vrh Velikog Kozjaka (1629 m). Doduše bili smo uskraćeni u lijepim vidicima s tog prelijepog vrha sjevernog Velebita ali se zato možemo pohvaliti činjenicom da smo se na Veliki Kozjak popeli sredinom mjeseca svibnja gotovo u zimskim uvjetima. Obišli smo i Obli kuk (1515 m). Za spuštanje u Veliki Lubenovac više nije bio vremena. Morali smo se žuriti natrag na Mrkvište da nam se kojim slučajem meso s roštilja ne bi ohladilo. A to se nikako nije smjelo dogoditi. Na Mrkvište smo došli upravo kad su se na roštilju okretali zadnji sočni komadi krmića i ostalih delikatesa. To se sve zalijevalo… a s čim drugim nego s taman ohlađenim PAN-om. Ako vam se kojim slučajem u ustima skuplja slina ne čudim se. Klopa je bila, za prste polizat.
„Dobro jutro“, uz poneko neprijateljsko mrmljanje, uslijedilo je u 05 i 30. Iako nas je bilo ne mali broj jutarnje aktivnosti prošle su u savršenom redu. Mario je vozač kakvog samo poželjeti možete. S njim se sve možete dogovoriti i ništ mu nije teško. Sve si mislim da će i on jednog dana s nama prohodati. Nakon kaj smo se zriktali i ostavili spavaonice uredne kakve smo i našli, potrpali smo se u bus i točno u 7, pardon u 07:01 krenuli. Preko Štirovače dopeljali smo se do Jovanovića padeža. Šatorina nam je današnji cilj. Oblaci nošeni vjetrom počeli su nas zastirati kad smo iz šume ulazili u pojas klekovine. I danas smo, na žalost, bili uskraćeni onim čarobnim vidicima kakve vam pruža najljepša planina na svijetu. Ali ništ zato. Velebit je prekrasan i u ovakvim uvjetima. Na vrhu Šatorine (1622 m) bilo je posebno svečano i veselo. Petnaestak školaraca prvi put je prešlo granicu od 1500 m i dobilo je zamkom po turu.
Ostaci od roštilja ni danas nisu bili ništ manje ukusni nego jučer. Ostalo je i nekaj pive. A i vrijeme se značajno promijenilo. Sunca je bilo na pretek. Prava je uživancija bilo sjediti za stolom ispred doma.
I dok smo na auto cesti nizali kilometre za Zagreb, nekako smo se sa sjetom prisjećali svih onih lijepih dana provedenih zajedno na izletima u Općoj planinarskoj školi klase 2014.
