Alpski giganti
Svaki Europljanin koji se ozbiljno bavi planinarenjem sanja o danu kada će stajati na najvišem vrhu Alpa – Mont Blancu, 4810m. Tu moram dodati da je zemljopisno najviši vrh Europe Elbrus na Kavkazu, 5356m, što se manje zna i ističe. Uspon na MtBlanc nije jednostavan pothvat, jer bez poznavanja planina, pogotovo snježih, a pogotovo visokih, neozbiljno je planirati takav uspon, pa makar i uobičajenim smjerom. Vjerujući da zadovoljavam nabrojene uvjete uputio sam se u ljeto 1991.godine sa (bivšom) suprugom na put s planom uspona na taj najviši vrh Alpa. Za aklimatizaciju i upenjavanje namjera je bila prethodno ispenjati Monte Rosu,4634m – drugi vrh Alpa. Mora se reci da je nešto niža, ali i prilično teža od MtBlanca. Krenuli smo standardnim pristupom. Täsch u Švicarskoj – parking, vlakom u Zermatt, pa brdskim vlakićem na Gornergrat i preko ledenjaka na Monterosa hütte. Mora se reci da je Zermatt, ta Meka švicarskog alpinizma, nevjerojatno slikovit gradić. Skoro svaka kuća je od tamnog drveta, malo starije su sve prekrivene velikim pločama škriljevca, a na svakom balkonu i prozoru su posude sa cvijećem. Svuda krstare tihi električni autići ili konjske zaprege, jer su ekološki svjesni Švicarci zabranili prometovanje automobila Zermattom. Uz to je svuda prisutna nevjerojatna organiziranost i čistoća, te ponuda svega i svacega. Jedino što te oneraspoložuje je izuzetna skupoća i nedostupnost svega osim najjednostavnijih stvari i usluga. Ali čovjeka najviše fascinira ambijent u kojem se gradić nalazi. Takav vijenac slikovitih brda i planina kojega okružuju je teško predočiti, a nad svima kraljuje veličanstvena spodoba Matterhorna. Kad se nađeš na Gornergratu ne znaš kud bi gledao, a kad imaš sreće s vremenom, čovjek bi naručio naslonjač i ne bi se odande micao.Klasični uspon na glavni vrh Monte Rose – Dufourspitze (cit. Difuršpice) ide preko kuće Monterosahütte, 2800m koja se nalazi na moreni iznad Grenzgletschera. Taj se zavlači izmedu Monte Rose i veličanstvene sjeverne stijene Lyskamma, još jednog od alpskih velikana. Nesmiljeno te bude u jedan u noći, a pokret je u 2h. Supruga je procijenila da je sve to za nju prezahtjevno i deklarirala da me čeka na domu. Kolona od tridesetak pustolova jurnula je u gluhu noć. Vodiči sa svojim klijentima požurili su naprijed ne bi li se otresli ostalih koji za vođenje nisu ništa platili, ali iskustvo kaže da su takvi siromašni planinari u boljoj kondiciji od onih koji placaju (nekoliko stotina švicarskih franaka po glavi stanovnika), tako da smo svi zajedno grabili u znoju lica svoga preko morene i za dva sata se dokopali snijega na Untere Plattje. Pričvrstili smo dereze, uzeli cepine ili teleskopske štapove, navezali se (kako tko) i krenuli u zvjezdanu noć. Bilo je tiho, mirno, bez vjetra, tako reci toplo – idealno. Nisam siguran da ću takvu noć više doživjeti.Fascinatna je bila duga kolona čeonih svjetiljki, a još više osvit zore i kontura Matterhorna kako izranja iz mraka ili pogled na oštru iglu Aiguille du Midi (čit.Egij di Midi) sa svojom čudesnom žičarom. Malo po malo kolona se je razvlačila i do početka uspona na vršni greben ostao sam tako reći sam. Vršni greben je vrlo specifično i zahtjevno mjesto, jer se sastoji od golemih blokova tamnosmedeg škriljevca posutih snijegom i okovanih ledom, a sve dugačko sat, sat i pol prepenjavanja i delikatnih pasaža. I tada se dogodilo! Trebalo je s lijeve strane obići jednu veliku stijenu pomičući se postrance uskom snježnom policom. Prilijepljen potrbuške za stijenu i držeći se rukama za oprimke polako sam napredovao. Na desnom zapešću mi je visio cepin. Kako sam gledao naprijed tj. prema lijevoj ruci, nisam primijetio da mi se jedan kameni šiljak zavukao u omču cepina i u trenutku kad sam desnu ruku premjestio s jednog oprimka na drugi, sam sebi sam s ruke smaknuo cepin. S užasom sam mogao smo promatrati kako mi leti dolje izmedu nogu. U trenu sam pomislio – što sad? Jer naravno da si na snijegu u planini bez cepina kao bez ruke. Ipak, nekih tri metra ispod mene cepin se je zaustavio u jednom sniježnom lijevku. U tom trenutku zamnom je naišao jedan momak. Zamolio sam ga da mi s naprtnjače skine teleskopski štap. Pola metra ispod mojih nogu iz snijega je virio jedan stjenoviti nos. Polako sam se spustio i sjeo na njega, te razvukao štap koliko se dalo i nekim čudom njegovim vrhom s krpljicom dosegao petlju cepina. Doslovce sam ga upecao. Ne moram reci da mi je pao kamen sa srca. Srećom dalje do vrha nije bilo teškoća. Doduše pod samimvrhom je jedan kamin težine II+, ali tamo je postavljena zamka koja olakšava uspon. Bilo je 10 ujutro i dokle je sezao pogled nije bilo oblačka, već samo svuda oko mene nepregledna snježna prostranstva. Preko puta na Punta Gnifeti (čit. Njifeti), najjužnijem od četiri glavna vrha Monte Rose crnio se rifugio Regina Margherita (čit. rifuđo Ređina Margerita) najviši planinarski dom Europe na 4556m. Stojeći na drugom vrhu Alpa nazvanom po generalu Dufouru na 4634m svi ostali vrhovi ti izgledaju niski, a duboko pod nogama, gledajući niz sablasnu istočnu zloglasnu stijenu Monte Rose, jedva možeš nazrijeti poneki detalj u dolini Macugnage (cit. Makunjage). Na dlanu uokolo bili su MtBlanc, Matterhorn, Weisshorn, Dom, a na istoku Piz Bernina i Grossglockner. No, trebalo se otrgnuti od te ljepote i krenuti dolje. Nije bilo problema, iako sam se pribojavao popodnevne juhe na snježnim mostićima nad pukotinama na isteku ledenjaka. Tamo bi mi dobro došao partner i navez, ali nije bilo ni žive duše. Nije bilo druge nego moleći se Bogu prijeći to opasno područje i stići nakon petnaestosatne ture natrag u dom. Drugi dan slijedio je spust u Zermatt i put preko Siona i Martignyja (cit.Martinjí) do Chamonixa (cit. Šamoní), gdje sam saznao da je prognoza i dalje dobra. Sutradan smo produžili do sela Les Houches (cit. Lezúš) 4 km južno od grada odakle žica diže planinare na hrbat na lokalitet Belvedere gdje se ukrcavaš na brdski vlakić koji vozi u smjeru Mont Blanca. Iskrcavaš se na Nid d’Aigle (cit. Nidegl) iliti Orlovom gnijezdu. Put nas je vodio daljnjih 2 i pol sata do doljnjeg doma Tette Rouse (cit. Tet Rus) na 3167m gdje sam planirao nocenje znajući za neviđene gužve na gornjem domu refuge de l’Aiguille du Gouter (cit. refiž de Legij di Guté) na 3817m. Dom Tette Rouse, koji se nalazi nad jednim ledopadom, a u blizini čuvenog sudbonosnog kuloara, gdja su mnogi dobili kamen u glavu, a neki i ostavili kosti, nedavno je rekonstruiran, a tada je bio jedan vrlo ugodan kutak. Ustajanje je bilo u dva ujutro, a pokret u 3. Supruga je i ovaj put rekla da joj se to čini prezahtjevno i ostala me čekati na domu. Iz doma je na moje veliko čuđenje krenuo samo još jedan mladi talijanski planinar. Noć je bila nevjerojatno mirna i topla i nakon brzog prelaska kuloara ušli smo u stijenu i hitro napredovali. U svjetlu čeonih svjetiljki lijepo se vidjela razvedenost stijene, oprimci i tijek smjera. Lako se penjalo i samo u gornjem dijelu je bilo 2-3žice. U jednom trenutku me je uhvatila potreba i morao sam skrenuti na jednupolicu. Rekao sam Talijanu: “Devo cacare“, na što se on nasmijao i otiša odalje, a ja sam ostao u blaženom poslu dok se nisu odozdo primakle još dvije svjetiljke. U potpuno tihoj noći bez daška vjetra nadaleko se čuo razgovor na njemačkom. Kasnije sam čuo kratki komentar kad su osjetili koncentrirani miomiris: “Uh, scheisse!“. Od smijeha sam skoro izgubio oprimak (ovdje nisam mogao ne pomisliti na poznatu izjavu još poznatijeg slovenskog alpinista dr Iztoka Tomasina da je najgora stvar koja te u životu može snaci – driska na7500m u Himalaji u snježnom orkanu kod -30ºC). Dokopao sam se doma du Gouter i gornjeg ledenjaka za dva sata. Tu su se nepregledne hrpe planinara pripremale za polazak. I danas mislim da je u takvim okolnostima bilo mudrije krenuti iz donjeg doma. Stavio sam dereze i opet je dugačka zmija svjetiljaka krenula u zvjezdanu, mirnu noć. Vjerovali ili ne, tijekom cijele ture nisam skidao cepin s naprtnjače. Ispod skloništa Vallot (cit. Való) se je razdanilo i vidjela se cijela vršna kupola planinčine s lijepo uhodanom špurom. U vršnom dijelu sam se našao iza čudnog trojnog navezakoji se sastojao (na vrhu sam saznao) od Poljaka, Bugarina i istočnog Nijemca. Poljak je na naprtnjaci nosio dugačke jednodjelne štapove s vrhom prema gore i svakim se korakom prelomio u pojasu glavom prema dolje, a vrhovi štapova samo što se nisu zabijali u snijeg pred njim. Bilo je čudno gledati to neobično kretanje praćeno mahanjem tim antenama sa svakim korakom. I onda vrh! I opet beskrajni vidici i osjećaj da si na vrhu svijeta i poged kao iz aviona u Chamonix 3800 metara duboko u dolini. Ovjekovječio sam se u tom povijesnom trenutku sa svih strana i od tabanao dolje. Uspon je bio lagan očito zahvaljujuci aklimatizaciji s Monte Rose. Nakon pivca na Gouteru i otpenjavanja stijene ovaj put po danu do doma Tette Rouse, završio sam turu za 13 sati. Ponovo smo prespavali u domu i sutradan se praceni laganim snijegom(koji je uviđavno pričekao da završimo ture) spustili u dolinu i kroz tunel pod Mont Blancom i dosadnim autoputom kroz Italiju vratili u Zagreb. I za 91. se definitivno može reci – dobra godina.
Tomislav Zoričić – Tom
https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/DUFOURSPITZEMONTEROSASVICARSKA
https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/MONTBLANCFRANCUSKA02