Bili smo na Kamniškom sedlu, Brani i Planjavi
Mirela Čokešić:
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti ukupno 26 Željezničara i Željezničarki odlučilo je provesti na prekrasnim Kamniškim Alpama u susjednoj nam Sloveniji.
Naši dragi Mladen i Ivek isplanirali su još jedan prekrasan izlet te nam priuštili dva dana prepuna doživljaja koje će većina od nas još dugo pamtiti. Neki i zauvijek, a s obzirom na to da im je ovaj posjet Alpama ujedno značio i prvi uspon na dvije tisuće metara nadmorske visine.
Na izlet se krenulo u nedjelju 4. kolovoza u 06:00 iza Lisinskog. Nakon prebrojavanja okupljenih, pokojeg jutarnjeg vica, spremni i nasmijani krenuli smo prema Sloveniji raspoređeni u 3 kombija. Put je bio ugodan, a krajolici susjedne dežele pravi odmor za oči; uživali smo u nijansama zelene boje, rijeci Savinji koju smo pratili sve do Logarske doline odakle smo i počeli našu hodnju. Logarsku dolinu, smještenu na otprilike 1000mnv, osim šumskog zelenila, krasi i slap Rinka. Nismo se na početku zadržavali ispod slapa, već smo taj užitak odlučili ostaviti za kraj izleta što se pokazalo kao jako dobra odluka. Pogled prema Brani i Planjavi izazivao je oduševljenje, ali i komentare nekih od nas, “pa idemo li mi zaista tamo gore”? Svaka je planina posebna, svaka je prekrasna, ali Kamniške Alpe zaista oduzimaju dah. Prekrasna kombinacija šumskog zelenila, žubor slapa, a s visina dva vrha koja kao da zovu “dođi”. Strmom stazom došli smo do izvora rijeke Savinje gdje smo se malo odmorili, iskoristili priliku te napunili boce svježom izvorskom vodom. Vremena za duže uživanje na izvoru nije bilo pa smo tako umiveni i osvježeni brzo krenuli dalje. Sljedeća prilika za kraći odmor bio je Frischaufov dom na Okrešlju na 1396mnv. Frischaufov dom slovi kao jedan od ljepših u Sloveniji, a u što smo se i sami uvjerili odmarajući se i pripremajući se za nastavak hodnje.
Put je većinom bio šumski, u hladu, prepun zanimljivog drveća koje je svoje korijenje isprepletalo sa stijenama pokazujući tako svoju snagu i izdržljivost.
Izlazak iz šume i hlada značio je i početak stjenovitog terena, često krušljivog, uz neizbježni sipar i pokoji osigurani klinčani put. Sljedeći cilj bio je dom na Kamniškom sedlu, smješten na 1903mnv. Tamo smo ostavili višak stvari, smjestili se u sobe, osvježili se i pripremili na uspon na Branu.
Staza do Brane vodila nas je po nepreglednim padinama sipra, krušljivom stjenovitom terenu, a prošli smo i pokraj nekoliko spomen ploča poginulim planinarima koje su nas podsjetile na opasnosti koje boravak u visokom gorju nosi sa sobom. Opreznim korakom nastavljamo uživati u našem usponu. Do vrha smo prošli nekoliko zanimljivih ferata, glatko se popeli po sajlama i klinovima i s vjetrom u kosi stigli do vrha. Vrh Brana, 2240mnv, pruža prekrasan pogled na Kamniško sedlo. Sjedili smo i uživali u pogledu neko vrijeme, zadovoljni trenutkom i mjestom na kojem se nalazimo. Na samom vrhu nalazi se križ kraj kojeg smo se fotografirali, a i oni kojima je ovo bio prvi uspon na 2000mnv, bili su svečano kršteni uz čestitke i pljesak već iskusnih planinara. Nakon spuštanja s Brane, u domu smo večerali, opustili se uz pokoju pjesmu i šalu te brzo otišli na spavanac znajući da nas sutra čeka Planjava.
Ponedjeljak, 5. kolovoza, cik zore, buđenje u Alpama i umivanje u alpskoj kišnici predstavlja poseban doživljaj. Kava i doručak s pogledom na Branu, s koje smo se sinoć spustili i na Planjavu na koju tek planiramo, prizor kao iz reklame. Užitak je probuditi se visoko, užitak je u ljetnim mjesecima osjetiti friško alpsko jutro i sve to podijeliti s dragim ljudima iz svog planinarskog društva. Uz kavu i doručak prepričavali su se dojmovi proteklog dana, tko je koji detalj uspona zapamtio, koju životinjicu vidio, koje je boje bio koji cvijet. Nakon Mladenovog zvižduka i Ivekovog prebrojavanja, krenuli smo prema Planjavi. Put do vrha vodio je preko nekoliko zanimljivih detalja, kao i jučer, osigurani klinčani put, krušljiv stjenoviti teren, ali manje sipra nego na usponu prema Brani. Vrh Planjava nalazi se na otprilike 2390mnv, a s njega se prostiru prekrasni vidici prema Osjtrici i Logarskoj dolini. Vrijeme nas je poslužilo, bilo je vedro i sunčano tako da smo na vrhu uživali i zadržali se taman toliko da se duša nauživa. Nakon tradicionalnog fotografiranja, spustili smo se natrag do izvora rijeke Savinje, a zatim smo si dali oduška i uživali na Rinka slapu. Taj ogromni slap s Planjave se činio vrlo malen, jedva da ga se i moglo vidjeti, ali stati onako umoran ispod njega na kraju našeg izleta i pustiti vodi da te prska i osvježi, zagaziti nogom u jezerce koje stvara i umiti se u njemu, opet, kao s reklame doživljaj – neprocjenjivo. Prije odlaska rijetko je tko izdržao a da ne pogleda prema vrhovima na koje smo se u ova dva dana popeli. Brana i Planjava. Teško je riječima opisati užitak koji smo osjećali kako prilikom uspona, tako i prilikom silaska s planine; od cvjetova i biljaka, mirisa, zvuk vjetra pomiješan sa zvukom gojzerica po stijeni, smijeh i pjesma … sve u svemu, još jedan prekrasan izlet SDI PD Željezničar. Na povratku, kao što je i običaj, stalo se kako bismo se nagradili, ovaj put ne na pizzu, već na krafne i kremšnite.Svim Željezničarima i Željezničarkama čestitke na usponu, a posebna hvala našim vodičima Mladenu i Iveku što su nam organizirali još jedan prekrasni izlet za pamćenje.
Još nekoliko slika Lare Sobol:
