3. Izlet ŠVP 2016. – Koča na Gozdu

Dan 1. – 12. 3. 2016.

S obzirom na vrijeme u Zagrebu prošli vikend, bolji trenutak za odlazak na posljednji izlet zimskog djela ŠVP-a u Julijske alpe nismo mogli odabrati. Po pustom mjestu dogovora i prije dogovorenog termina dalo se zaključiti da se vikend i odlazak u planine s nestrpljenjem iščekivao.

Dogovorena polazna točka bile je Inina benzinska postaja prije naplatnih kučica u smjeru Bregane. Kako se na njoj nije kava mogla popiti, susret je dogovoren na ulasku u Kranjsku Goru.

Sunce nas je pratilo, obasjavalo prekrasnu Sloveniju cijelim putem. Silazak s autoceste, lijevo,desno, lijevo,desno, Špik i evo nas! Napokon, Kranjska Gora i kava. Na žalost, jednom polazniku su zavoji prisjeli te je bio primoran vratiti se u kišni Zagreb.

Krećemo, naoblaka ispred nas, pa opet zavoji i … kraj ceste. Ponadali smo se, možda je otvorena, možda se može ali šipak. Tražimo parking i prije nego smo očekivali.

Oblačenje, raspodjela dodatne opreme i napokon polazak u bijelo bespuće. Kako sam do sada uvijek mogao autom do Vršića, ovaj puta je to bilo posve novo iskustvo.

Nakon sat i 10 hodanja po serpentinama koje smo kratili kad god smo mogli, stižemo do Koče na Gozdu. Osjećao sam zadovoljstvo već od samog trenutka kad smo definirali cilj jer sam znao kakav nas dom čeka. Prostran, tople sobe, tuševi na raspolaganju, mogućnost filmske večeri … Sve osim interneta bez čega smo morali a inače ne možemo.

Okrjepa, presvlačenje, Slavekove naredbe i … Evo nas ponovno na snijegu. Za kakav uspon na obližnja brda nije bilo vremena jer smo čekali predavača Klemena Volontara pa smo prionuli ponavljanju gradiva s prijašnja dva izleta. Za Vas koji ne znate, uz sve aktivnosti vezane uz planine, između ostalog instruktor i vodič, g. Klemen Volontar je i predsjednik komisije za spašavanje iz lavina.

Vježbali smo navezivanje u dvoje, troje i četvoro. Nikako da nam sjednu razmaci između navezanih bez obzira koliko puta se navezali. Sa čvorovima je svaki puta sve manje problema. Izrađivali smo zahtjevna sidrišta u (pre)mekanom snijegu te vježbali absajl s (pre)debelim konopima. Uz zafrkanciju i puno smijeha vježba je napravljena te su se svi polaznici škole neozlijeđeni spustili na tlo i vratili u dom.

Stiže Klemen, u pancericama, nabrijan 100 na sat vadi opremu i otvara vrata u jedan, za nas potpuno novi svijet. Započinje intenzivno, energično predavanje o opasnosti od lavina u trajanju 3 školska sata. Pričalo se o tome što učiniti prije, što tijekom a što kad lavina stane. Kako se kretati u potrazi za unesrećenima, kako im pristupiti ukoliko imamo sreće i pronađemo ih. Vjerojatno se svatko od nas nakon predavanja zapitao kako ostati priseban, smiren nakon što se tako nešto dogodi.

Uslijedila je večera, ugodno druženje i kraj dana uz dva dokumentarna filma, Kaos na Mt Blancu i Ples na Matterhornu.

Druženje je završilo oko 22 sata pa pravac na spavanje. Na svu sreću, bez Danijela i njegovih zlih duhova.

Dan 2. – 13. 3. 2016.

Iako je dogovoreno vrijeme pred domom za većinu polaznika bilo u 8:15, iza 6:30 je malo tko spavao. Ne iz razloga da bi pomogli nekolicini pripremati teren već vjerojatno radi uzbuđenja kaj nas čeka taj dan, kaj nam se sprema taj.

Prvi tren se činilo da nebu tako hladno ali se pokazalo da je neizbježno pothlađivanje prilikom dugotrajnog mirovanja na zimi. Jedva smo dočekali povratak u topli dom.

Klemen je s dečkima pripremio igralište, postavili su banere, zakopali (unesrećene) uređaje.

Slijedila je provjera primopredajnika, uređaja koji nam pomaže prilikom traženja zatrpanog ispod lavine ili lociranja nas ukoliko smo se zatekli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Provjera uređaja vrši se svaki dan prije kretanja na teren što se smatra obaveznim.

Podijelili smo se u tri grupe i krenuli u potragu za spravama koje su simulirale zatrpane u lavini. Lociranje žolnama u grubo te na kraju na fino sondama koje nam otkrivaju točno mjesto unesrećenog. Nakon toga smo tražili dva unesrećena na jednom mjestu što je daleko zahtjevnije od traženja jedne osobe pod snijegom. Potraga sondama iziskuje besprijekoran sluh.

Imali smo prilike simulirati iskapanje zatrpanih osoba što nije niti tako jednostavno kako se čini. Osim što zahtjeva fizičku snagu, na mlataranje lopatama također treba obratiti posebnu pažnju. Još imam sliku tog snijega pred očima, pitam se kakav je osjećaj završiti zaliven u tvrdom snijegu.

Kako su rupe ostale iskopane, koristili smo ih za rad sa sondama i izmjenama podloge koju sonde detektirale kako bi se upoznali s osjećajem različitih dodirnih točaka sondi. Izmjenjivale su se tu rukavice, kape, lopate, ruke. Ne znam zašto ali nitko nije glavu podmetnuo. Pa i ona se nađe zatrpana pod snijegom.

Upoznali smo se i s dva načina testiranja kvalitete snijega prije kretanja po njemu. Test nam je pokazao da smo dobro postupili što smo odustali od osvajanja susjednih vrhova.

Praktični dio završavamo nakon šest sati igre na snijegu s pitanjem instruktora : „Šefe šta ćemo još?“, na što čak i naš Slavek odgovora: „To je to, vračamo se u Koču“. Bit će da je i čeličnom Slaveku bilo hladno.

Slijedilo je veliko pospremanje, iskapanje skrivenih uređaja, skupljanje sve opreme, pronalazak „zamračenih“ žolni koje su nedostajale i povratak u topli dom.

Klopa, kratki razgovor s Klemenom, zajednička fotka, oproštaj i polazak prema autima koji su se na povratku činili bližima nego dan ranije. Stigli smo u Zagreb oko 20 sati.

Ovom prilikom želim se zahvaliti u ime svih polaznika izleta vodičima Peri, Slaveku i Željku na uloženom trudu kako bi nam i ovaj izlet ostao u lijepom sjećanju.

Davor Oršanić