Matterhorn – ostvarenje jednog sna

Dobro se sjećam tog slučajnog susreta i razgovora na sljemenskoj stazi «15». Bila je to jedna od mojih uobičajenih tura nedjeljom. U deset na misi pri Majki Božjoj Sljemenskoj, a za ručak već doma. Zahvaljujući slušalicama koje si je nabil u uha Neno me zasigurno nebi ni skužil da ga nisam zgrabil za rukav. «Eeee…. Neno, pa gde si ti? Kaj ima»? Nakon nekoliko pozdravnih riječi koje se obično izgovaraju iz čiste uljudnosti, razgovor je skrenul na temu općeprihvatljivu za obojicu. Upravo tada, a bila je sredina siječnja 2009 godine, prepoznah u riječima prijatelja ponuđenu priliku koju sam istog momenta zgrabil i spremil u tajni pretinac svoje memorije osjetno poboljšane terapijom, «Pažljivo slušaj kaj ti drugi govore»! Načet nenadanom informacijom vikend mi se pretvoril u nemir. Tek sam u ponedjeljak došel k sebi kad sam okrenul Renatov broj i uvjeril se da on odista krajem srpnja okuplja ekipu za Matterhorn. Uzbuđenje tijekom razgovora iz drhtavog glasa proširilo se na ruke kad sam Renatu, pri zdravoj svijesti i s punom odgovornošću priopčil da me samo bolest ili ne daj Bože smrt može spriječiti da se 25. srpnja u 5 sati ne pojavim na dogovorenom mjestu. To popodne sažetak razgovora i namjeru prepričal sam Kety. «Deda! Kaj boš ti to mogel»? Tako tipično za moju Kety. Bez suvišnih pitanja o lovi i zajedničkom GO koji nam je po svemu sudeći za ovu godinu propal. Samo je iskreno i bez uvijanja iskazala zabrinutost. Narednih nekoliko mjeseci sve je bilo u znaku planine koja u planinarskom miljeu pobuđuje strahopoštovanje. Treninzi, čitanje literature, surfanje internetom, redovno planinarenje vikendom, mnogobrojni razgovori s penjačima koji su se okušali na njoj, praćenje dugoročne prognoze…da, Matterhorn se definitivno uselil na Fallerovo. A onda je napokon došel dugo očekivani dan polaska.

Subotu smo potrošili na iscrpljujuću vožnju do kampa u Taschu (Tešu). Ekipa je dobro raspoložena. No, svi smo pomalo napeti u iščekivanju onog kaj bi se trebalo događati slijedećih dana. Dobro je kaj sam uzel pernatu vreću. Ovdje temperatura preko dana rijetko prelazi 20 stupnjeva a po noći, pogotovo pred svitanje, spusti se na vrijednosti koje bi bile primjerenije kasnoj jeseni. Držeći se dogovora da ćemo se u nedjelju samo popeti do doma, postaviti šatore i ako stignemo malo razgledati smjer, a tek u ponedjeljak ići gore, ležerno se spremamo. Imate dvije mogućnosti da dođete od Teša do osam kilometara udaljenog Zermatta (Cermata). Željeznicom ili taxijem. Promet osobnim automobilima je zabranjen. Iako je nešto skuplji izabrali smo vlak. Negdje na pola puta, kad se vlak izvukel iz jednog zavoja, najednom se pred našim očima stvorila planina. I to kakva planina!? Matterhorn! Iako smo znali da ćemo ga baš sad ugledati susret nas je oboril s nogu. Čudni nekakvi trnci prostrujili su mi čitavim tijelom dok sam netremice, ko oduzet, gledal u brdo čudesnog oblika i zanosne ljepote. Cermat je gradić u kojem turizam cvjeta poput cvijeća kojim je doslovno prekrit. Cvijeće je posvuda i ima ga u izobilju. Svi ovdje žive za turizam. Sezona traje neprekidno 365 dana. Sve funkcionira besprijekorno. Ko švicarski sat. Vrijeme je idealno. Vedro i stabilno. Ma savršeno. Ali kak to obično biva uvijek nekaj mora krenuti po zlu. Vijeko je u info centru tražio informaciju vezanu oko osiguranja prilikom uspona,  a usput je pital i za vremensku prognozu. Već po njegovoj faci vidli smo da nekaj ne štima. Sutra u popodnevnim satima očekuje se promjena vremena. Vijest nas je trefila kao grom iz vedra neba. Nakon prvotne zbunjenosti uspjeli smo se sabrati. Ubrzo zatim većina je zauzela stav da se još danas popnemo do skloništa. Moram priznati da mi se ta zamisao donesena brzopleto, nije niti malo svidjela. A i razmišljanje pojedinaca u svezi novonastale situaciju bil mi je potpuno stran i neprihvatljiv. Brzo smo krenuli ka žičari. Prilična je gužva. Žicom smo se digli do gornje postaje Schwarzsee (Švarcsi) na visini od 2588 m. Mnogi dolaze samo dovde divite se Matterhornu. Jer pogled na Matterhorn odavde??? Ma… čovjek ostaje naprosto bez daha i bez riječi. Ljudi moji ovo je strašno!!!  «Bože moj, hvala ti. Čudesima svojim hraniš mi srce i puniš dušu». Iako mnogi ostaju, mnogi nastavljaju prema domu. A Matterhorn je stalno tu. Svakim korakom sve bliži i sve strašniji. Hőrnligrat (Hornli greben) iz ove perspektive izgleda prestrašno. Pa kak to proći? Gdje tu ide smjer? A joj, joj! Na dom, koji se smjestil na 3260 m n/v, punog naziva, Berghaus Matterhorn & Hőrnli – Hűtte stigel sam malo poslije Nikole. Odmah smo se raspitali za prognozu. Da, istina. Sutra u popodnevnim satima ipak nastupa promjena vremena. Ali ako krenemo zajedno s drugim penjačima, a to je oko 2 poslije pola noći, uspjeli bi se popeti na vrh i spustiti se u dom prije te nepogode. Da prikratim vrijeme čekajući ostale približil sam se stijeni Matterhorna. Skoro na dohvat ruke. Ovdje je ulaz u smjer. Još je puno penjača u stijeni. Većina ih se spušta ali još idu gore. Samo kad se pogled usmjeri u pravom smjeru moguće ih je vidjeti. Sićušne, poput mrava. Dojma ste da će ih moćna planina svakog časa progutati. Kakva ogromna planina!?! Tamo gore visoko, jako visoko, pod samim vrhom nazire se sklonište. Ushićen sjedim pogleda zakovanog za moćnu planinu. Sve mi je ovo tako nestvarno, tako čudno. Osjećam se kao u nekakvom polusnu, kao da sam u nekakvoj izmaglici. Godinama sam hranil maštu Matterhornom. Slušal iskusne planinare i potajice se nadal. Možda jednom. I evo konačno sam tu. Tako blizu ostvarenju jednog sna. Samo da vrijeme izdrži. Samo da ja izdržim. Kad sam se vratil na dom našel sam ekipu u užurbanom spremanju. Ipak su odlučili krenuti s ciljem da se danas prije mraka dočepaju skloništa. Jedino se Vjeko opredijelil za varijantu kojoj sam i ja u početku bil skloniji. Odmoriti se i sutra s ostalim penjačima krenuti gore. Našel sam se pred užasnim izazovom. Kaj napraviti? Dali krenuti s njima ili pričekati sutrašnji dan? Duboko svjestan činjenice da pogrešan odabir može imati za posljedicu – otići doma praznih ruku, dovodila me do ludila. Znate, u takvim situacijama donesti pravu odluku vraški je teška stvar. Za nekakvo dugo premišljanje nije mi ostalo puno vremena. Svi su već bili pripravni krenuti. Nakon otprilike 5 sekundi, koliko mi je bilo potrebno da zazovem Majku Božju sedem žalosti u pomoć, odlučih krenuti s njima. Smjer počinje okomicom koja je osigurana crvenim labavim užetom. Čim smo ušli u stijenu i ulovili ritam penjanja vidlo se tko je kakve konde i tko će s kim u navez. Ivica, Nikola i ja odmah smo krenuli naprijed, dok su Ljiljana i Renato u jednom, a Kristina i Tomislav u drugom navezu, počeli malo zaostajati. Zahvaljujući zelenim oznakama «stazu» je u početku lako pratiti. Ovo nas je zaista ugodno iznenadilo znajući da na Hornli grebenu nema nikakvih oznaka. Jedino su na nekim mjestima složeni kupovi kamenja. Međutim na njih treba gledati s dozom opreza. Naime, neki vodiči kivni na one koji na planinu idu samostalno, znaju raditi po planini razne spačke. Pa tako slažu «čovječuljke» koji vas znaju otpeljati u krivom smjeru. Ako nasjednete na takvu smicalicu i  zapetljate se u nekakav labirint, onda ste u gadnoj frci. Nakon otprilike sat penjanja, oznaka više nema. Nakon toga prepušteni ste sebi. Srećom još se dosta penjača spuštalo s planine pa smo bez većih poteškoća nalazili pravi put. Penjemo neosigurani. S obzirom da težina smjera još ne prelazi teškoće koje bi bile opasne i dovodile nas u situaciju mogućeg pada, odlučismo ne navezivati se. Tako smo kud i kamo brži. No, planina je ipak zahtjevna i traži od vas maksimalnu koncentraciju. Vidici koji nam se otvaraju zapanjujući su. Na jednoj strani grupa Monte Rosse, dole ispod nas planinarski dom, pa onda Švarcsi i Cermat, lijevo Weishorn (Vajshorn) a iznad, još dosta visoko, sklonište i vršna stijena Matterhorna. Prekrasno!Sve je jako vrletno, ali ako se sljubite sa planinom penjanje vam pruža pravi užitak. Napokon smo izbili pod sklonište. Pred nama se ispriječila dvadesetmetarska okomica težine 3 do 4. Po meni to je jedno od tri ključna mjesta na cijeloj turi. E tu više nema nikakve dvojbe. Ovo se obavezno mora penjati osiguran u navezu. Olakotna okolnost je ta kaj su na sredini i na vrhu stijene postavljeni spitovi. Sklonište je kućerak veličine otprilike 3 x 4 m s krevetom na kat, malim stolom i klupicom. Osim nas unutra je noćilo još pet Poljaka i dvojica Talijana. Gdje i kak smo spavali bolje i ne pitajte.

Oko šest ujutro već je prva skupina penjača stigla do skloništa. Bez zadržavanja oni odmah nastavljaju dalje. Mi smo se pak spremili i odmah navezali, jer je dionica od skloništa do vrha tehnički zahtjevnija nego ona od doma do skloništa, malo pričekali da prošencija od pedesetak penjača prođe i onda krenuli. Interesantno je reći da je smjer speljana tako da prolazi neograđenom terasom skloništa ne širom od tri četvrtine metra, pod kojom zjapi jako, jako duboka provalija. Na par koraka od skloništa drugi je ključni detalj. Težine je otprilike kao i onaj prvi samo puno kraći. Hladna noć i nedavne snježne oborine vidljivo su na svakom koraku ostavile svoj trag. Posvuda vise ledene sige a snijega je sve više. Stavljamo dereze i skidamo cepine s ruksaka. Penjanje iz ljetnih prelazi u zimske uvijete. Vrijeme je i dalje stabilno i izuzetno lijepo. Prilično smo brzo svladali nekoliko snježnih strmina, unatoč kaj smo se na jednom dijelu zahvaljujući živčanom Švicarcu zapetljali užetima. A onda se iznenada ispred nas pojavila okomita barijera gotovo bez stopinki osigurana samo debelim užetom. Treći problem. Prvi to mora ispenjati samo uz pomoć mišića jer spitova u stijeni nema a mogućnost da negdje zakvačite frend ili zaglavak za međuosiguranje ravno je nuli s obzirom na specifičan oblik stijene. Dizanje tim polu smrznutim užetom iz nas je izvuklo predzadnje atome snage. Meni je ovo bilo teže ispenjati nego ona dva prethodna detalja. Još jedna snježna padina…još samo malo! Vidim vršni greben! Još nekoliko koraka…još malo! Konačno Matterhorn!? Ne biste vjerovali euforija je izostala. To je jedna od karakteristika visinske bolesti. Ali poučen iskustvom, uspon na Matterhorn proslavit ću, ne kad se spustimo s planine, nego kad se vratim doma u Zagreb k svojim curama. Vrh Matterhorna je oštar greben dugačak pedesetak metara i ima dva vrha. Prvi je Švicarski visok 4478 m i ispod njega je kip svetog Bernarda. Tridesetak metara dalje je Talijanski koji je za metar i pol niži i pod njim je križ. Kraj sveca, zaštitnika planinara, popili smo jedan hajneken kojeg sam za ovu svečanu priliku ljubomorno čuval još od Teša. Zahvaljujući valjda toj nesretnoj visinskoj bolesti, koja vas vudri tam gdje bi se najmanje nadali, kraj sv. Bernarda nisam izmolil ni Očenaš. Čvrsto sam obečal, ne samo njemu, da ću to učiniti kad moja noga sljedeći put dotakne vrh, veličanstvenog Matterhorna.