IVANŠČICA-BELEC GRAD

klikni na sliku

Uoči izleta meteorolozi su najavljivali da će biti snijega kao u priči. I pogodili su, bilo ga je kao u bajci. No ni prognoze ni snijeg koji je od ranog jutra počeo padati nisu omeli ovaj planinarski izlet. Polazak autobusa bio je u 08:00 sati iza Lisinskog. Jedna od zanimljivosti samog polaska je svakako činjenica da je nekolicina planinara zahvaljujući „internetskom čušpajzu“ na stranici društva pristigla s namjerom da krene u Samoborsko gorje. Prema najvišoj planini Hrvatskog zagorja Ivanščici krenuli smo zaobilazeći Medvednicu s istočne strane te pristigli na početnu točku izleta – Belec.

Po dolasku “okupirali” smo lokalni ugostiteljski objekt, a neki su iskoristili taj trenutak da pogledaju najveću znamenitost ovog malog zagorskog mjesta. Selo Belec nalazi se u sklopu grada Zlatara, u Krapinsko-zagorskoj županiji .

Župna crkva sv. Marije Snježne u Belcu jedan je od najljepših primjera barokne umjetnosti u sjevernoj Hrvatskoj.

Današnja župna crkva Sv. Marije Snježne spominje se prvi put 1676. godine kao kapela u Kostanjevcu. Ovu zavjetnu kapelu posvećenu Sv. Mariji dala je izgraditi Elizabeta pl. Keglević-Erdody 1674. godine. Prvotno je građevina imala nepravilno svetište, i po svemu sudeći bila je izgrađena u gotičkom stilu. Kroz cijelo jedno stoljeće je dograđivana i proširivana, da bi svoj današnji izgled dobila u baroku 1739. godine, kada su joj prigrađene kapela i sakristija. Uz zapadno pročelje podignut je zvonik, a uokolo crkve cinktura, zid s kulama i trijemom. Moglo bi se reći da je crkva dovršena 1740. godine.

Napomena:

Barok je razdoblje u glazbi , književnosti, likovnoj umjetnosti i arhitekturi koje se javlja krajem XVI. stoljeća, nastavlja na renesansu, razvija u rokoko i traje do pojave klasicizma u drugoj polovici XVII. stoljeća. glavno obilježje baroka je raskoš i bogatstvo izraza.Posebnost ove crkve svakako je njena unutrašnjost gdje zidne slike i pozlaćeni drveni inventar tvore bogati barokni ambijent. Pet oltara: glavni (Sv. Marije Snježne) i četiri sporedna( Sv. Barbare, Sv. Josipa , Sv. Stjepana prvomučenika i Sv. Krunice).

Glavni majstor zaslužan za oslikavanje unutrašnjosti crkve bio je Ivan Ranger. Figuralni sadržaj belečkih fresaka raspoređen je uglavnom po svodovima crkvenoga broda, kapela i apside. Zidne slike, kojima je pokriven svaki komad zida, dinamični kipovi i tipična barokna drvo-rezbarska  dekoracija, uz promišljeno djelovanje svjetlosti daju vrhunsku baroknu scenografiju.Dokumentarni film o baroknoj crkvi u Belcu – Barok u Hrvatskoj, snimio je Oktavijan Miletić  1942. godine. Film je iste godine nagrađen na Bienalu u Veneciji .

Iz povijesti umjetnosti vratimo se na planinarski izlet. Domaćin pohoda HPD Belec organizirao je mjesto okupljanja planinara gdje su nas ponudili domaćom rakijom i autohtonim zagorskim napolitankama .

Uslijedila je transformacija planinara u cestare tj. krenuli smo asfaltiranom cestom praćeni sitnim snijegom. Za sve buduće planinare koji krenu ovom trasom kao cestovna markacija može poslužiti kuća sa četiri tornjića koju se može „ne vidjeti“ jedino u kombinaciji magla+mrkla noć.Tijekom „cestarenja“ na jednom križanju od ekipe „ivanovaca“ odvojila se ekipa „belecgrad“ u sastavu  Mara, Biba, Božena i Branimir koji su se opredijelili za cjelodnevnu planinarsku veselicu u planinarskoj kući Belecgrad.

„Ivanovci“ su sa ceste skrenuli na makadam prekriven snijegom, a s njega na šumsku stazu uz lagani uspon. Markacija nas je dovela na „autoput“ utaban traktorskim gumama sa mnoštvom zaleđenih lokvi te smo se njime družili jedno vrijeme.

Tu je nekako počelo prvo osipanje ekipe „Ivanovaca“ tj. Marina, Ranka, Zrinka  i Ester su procijenile da bi im uspon na vrh bio preveliki napor. Za svaki slučaj s njima je prema planinarskoj kući Belecgrad krenuo i vodič Mladen Grandiozni Stanković  koji im je priuštio vrh Minđalovac i staru gradinu Belecgrad. Osim toga pokušali su pronaći i Babin zub, ali su odustali od potrage.

Ako kažem da je Mladen odustao od potrage to onda znači da su uvjeti za potragu bili prezahtjevni za skupinu. A možda je netko prije njih izvadio „zub babi“.

„Ivanovci“ su pod vodstvom vodiča Ivana Atraktivnog Kobeščaka nastavili pohod na Ivanščicu koja je ime dobila po redu Ivanovaca, od tuda ovoj ekipi njihov nadimak. No to nije bilo zadnje osipanje jer je od uspona odustao Joža, a vodič Ivan mu je za svaki slučaj potražio pratnju. Uz njen pristanak izbor je pao na Jožinu suprugu.

Za sve sudionike izleta bez obzira u kojoj su ekipi sudjelovali evo par redova o Ivanščici.

Ivanščica Koordinate: N46 10 53.1 / E16 07 38.0

Visina: 1060 metara

Ivanščica je najviša gora Hrvatskoga zagorja. Gledana s južne strane, čini cjelinu sa Zagorjem: zagorskih brežuljci i gorice blago se dižu do planine i tu se zaustavljaju.

Ta povezanost sa Zagorjem daje južnoj padini veoma pitom i miran karakter. Bez Ivanščice Zagorje bi bilo jednolično i lišeno planinskog dara i ljepote.

Izrazito planinsko obilježje daje joj njezina sjeverna padina, strma i manje razgranata. Na tu se stranu gora spušta u široku zelenu dolinu Bednje. Dolina je okružena šumama iz kojih se planina diže poput visokog zida.

U srednjemu se vijeku Ivanščica zvala Očura (danas se tako zove samo njezin najzapadniji ogranak), a svoje je sadašnje ime dobila, kao i mjesto Ivanec, po katoličkom redu Ivanovcima koji su na sjevernom podnožju imali svoje posjede i utvrđene samostane (Bela, Ivanec). Početkom XX. stoljeća počelo je prevladavati ime Ivančica, ali je ispravniji stari narodni oblik Ivanščica.

Ivanščica se nalazi u središtu Zagorja i među zagorskim planinama nosi prvenstvo po visini. Glavno joj bilo dominira nad ograncima i pravi je tip ulančane planine. Razvodnicom je između Save i Drave i prirodnom granicom između dviju zagorskih kotlina. Od njezina hrpta silaze kao od okosnice brojne sporedne gorske grane, a među njima su duboko usječene gorske doline. Pruža se u smjeru istok – zapad u dužini od 27 km. U najširem dijelu, između Belca i Ivanca, široka je 9 km. Njezin je najviši vrh potisnut na zapad, a u istočnom smjeru, udaljujući se od Alpa, trup joj se postupno spušta i sve više razgranjuje. Od vrha prema zapadu glavno se bilo razdvaja u dvije usporedne kose: sjevernu s vrhovima Košenica (715 m) i Kozjan ili Očura (725 m), te južnu s vrhovima Pokojec (581 m) i Veternička gora (460 m). Među njima je Golubovečka udolina, nekoć poznata po ugljenokopima. U istočnom je dijelu Ivanščica niža i razdvojena dolinama Željeznice i Lojnice na nekoliko skupina, među kojima se ističu Ham (678 m), Čevo (564 m) i Lubenjak (591 m). Cijela je gora omeđena cestovnim krugom Novi Marof – Matlarevo – Budinščina – Selnica – Belec -Zlatar – Mače – Golubovec – Lepoglava – Ivanec – Novi Marof. Za razliku od drugih zagorskih planina, od toga cestovnoga kruga samo jedan odvojak ulazi visoko u planinu, a sano u istočnom, nižem dijelu prelazi preko hrpta poprečna cesta (kod Podruta), koja na taj način odvaja Lubenjak s Grebengradom u posebnu cjelinu.

Već 1853. godine, Josip Schlosser i Ljudevit Vukotinović planinarili su po Ivanščici. Dvije godine nakon osnutka HPD-a (1876.) pokušali su njegovi članovi prvi organizirani uspon na vrh (nisu uspjeli zbog nevremena), a 1883. Varaždinski povjerenik HPD-a propagira pohode na planinu i o njoj objavljuje putopis.

Godine 1893, podigli su planinari iz Ivanca drvenu piramidu na vrhu (1060 metara), kraj nje uredili sklonište i markirali stazu. 1929. podružnica HPD-a “Ivanščica” iz Ivanca (osnovana 1898.) na istom mjestu podiže Željeznu piramidu i zidanu kuću, koja je i danas glavna planinarska točka na planini. Osim nje, planinari su prije rata često posjećivali Kozjan (725 m) u zapadnom dijelu, zbog lijepih livada na hrptu i lugarske kuće pod vrhom, u kojoj je uprava kaznionice iz Lepoglave 1931. uredila sklonište za planinare. U novije doba popularnost među planinarima Stekao je Lubenjak (591m) u istočnom dijelu, zahvaljujućidomu pod Grebengradom i domu na Pokojcu.Glavne planinarske vrijednosti Ivanščice, osim pet planinarskih kuća, cvjetni proplanci na hrptu s lijepim vidicima i slikovite srednjovjekovne gradine na obroncima (Lobor, Oštrc, Belec, Milen, Greben, Bela).

Ostatak malobrojne, ali uporne ekipe „Ivanovaca“ je na jednom odmorištu poslušao kratko, ali sadržajno predavanje vodiča Ivana o starohrvatskom porijeklu imena vrha Minđalovac preko kojeg su se članovi ekipe koji su odustali uputili prema planinarskoj kući Belecgrad. Ostavili smo šumski „autoput“ te krenuli uzbrdo po stazi prekrivenoj snijegom što je pohodu osim planinarski dalo pridjev „rakovski“ tj. jedan korak naprijed,a dva nazad. No što je tu je nastavili smo uspon. Vodič Ivan je dobro odradio svoj zadatak jer se cijela skupina nakon napornog i dugotrajnog uspona (cca 7,3 km) dokotrljala do planinarskog doma  u kojem se tražila slobodna stolica. Naime dom je bio prepun planinara i planinarki.

Planinarski dom Pasarićeva kuća (1054 m) lijepa je zidana prizemnica s dvije blagovaonice, kuhinjom, smočnicom i predsobljem. U potkrovlju su dvije spavaonice. Ima grijanje u svim sobama, struju i pitku vodu. Dom je nazvan po predsjedniku HPD a u Zagrebu prof. Josipu Pasariću. Nasuprot domu je zidana depandansa koja služi kao spremište, sanitarni čvor i prostorija za potrebe HPD a Ivančica.

otvoren vikendom
opskrbljen pićem i jelom
mjesta za noćenje 40
upravlja HPD Ivančica, Ivanec
info Drago Hanžek   098/418-225, 049/460 080, Borislav Kušen  098/90-31-833
prilaz vozilom mak. šumska cesta iz Prigorca u blizini Ivanca do doma (parkiralište 5’ prije doma)

Ekipa „Ivanovaca“ je sjela gdje je tko pronašao mjesto, ispraznila ruksake i obnovila snagu sa kruto+tekućim pogonskim gorivima svih vrsta, a noge u gojzericama su si ispod stolova šaptale samo jednu riječ: konačno!!!

No tu je idilu vrlo brzo prekinuo vodič koji je pozvao na pokret za silazak. Još smo se sam na brzinu stigli pofotkati ispred doma i počelo je spuštanje prema planinarskoj kući Belecgrad. Snijeg neprestano pada, staza je dosta strma. Snijeg i lišće ispod njega hodanje pretvaraju u klizanje, a vjerujem da su si neki poželjeli da su im pri ruci sanjke. Tijekom ovog spuštanja Ivan Atraktivni Kobeščak i Davor Gojzek Oršanić su teoretski osmislili metodu spuštanja slijepog planinara u ovakvim uvjetima te na autoru ovih redaka proveli specijalističku obuku. Radni naziv ove metode je „čovjek pauk“, a temelji obuke kriju se u novosklepanoj skraćenici SSS SSS SŠ:

Specijalističko Slijepo spuštanje strmom snježnom stazom sa štapovima!

Tijekom spuštanja skupina se razvukla i potom na križanjima staza ponovno okupljala. Spuštanje je trajalo cca 1,5 sat, svi živi i zdravi i čitavi uspješno smo se spustili sa Ivanščice.

Planinarska kuća Belecgrad (440 m) nalazi se u malenoj kotlini, na proplanku uz potok Branu. To je zidana kuća s dvije blagovaonice, kuhinjom i sanitarnim čvorom. Pokraj kuće na livadi su klupe i igralište.

otvoreno nedjeljom
opskrbljeno pićem i jelom po dogovoru
mjesta za noćenja 27
upravlja HPD Belecgrad, Belec
info Stjepan Hanžek  091/79 41 399 , Verica Havoić   098/16 09 056
Prilaz vozilom Slab kolnik iz Juranščine kod Belca do kuće

I ovdje smo zatekli hrpu planinara i planinarki, među njima i naših četvero željezničara (3ž+1m), ali i pravi pravcati muzički orkestar koji je držao veseli i živi štimung, pjesma i ples, ugodno društvo, dobro raspoloženje, planinarski meni i odlično kuhano vino. Kako bi izbjegli mrak u 16:10 krenuli smo iz planinarske kuće Belecgrad prema autobusu koji nas je čekao u Belcu. Slijedeće redove mogu potkrijepiti pričom u autobusu, a glasi da je tijekom tog hoda po cesti prema Belcu 90% članova naše skupine je poljubilo majčicu zemljicu. Snjeg je prekrio led te je jedan komad ove ceste pretvorio u klizalište. Na ovom povratku dio ekipe se družio sa jednim domaćim stanovnikom koji je ako ništa drugo bio prepoznatljiv po svojoj opremi koja je uvelike odudarala od naše. Naime bio je opremljen kišobranom, u cipelama i u odijelu. Još jedan susret sa domaćima bio je i prijedlog par „automobilskih planinara“ da povedu Ivanu do autobusa, ali su ostali kratkih rukava. Ušavši u mjesto primijetili smo da ili je kod njih redukcija ili su svi otišli negdje jer je 99% kuća bilo u potpunom mraku.

Teoriju izlaska možda je potkrijepio jedan lokalni „frajer“ koji je iz dvorišta turirajući izašao na svom „Fergusonu“ i krenuo u noćni život.  Ispred autobusa je usljedilo općenarodno otresanje snjega te potom očekivanje ubacivanja mjenjača u brzinu. No još smo trebali pričekati Mladena,a onda je iz autobusa izašao i vodič Ivan. vodiči vani, skupina u autobusu. I tako smo čekali, čekali i čekali da se oni vrate. Kada su se oni napokon vratili krenuli smo puževom brzinom prema Zagrebu do kojeg smo putovali cca 2 sata. Zbog brzine puža (naknadno objašnjenje) autobus se pretvorio u frižider: vanjska strana (prozori) mrzli, a po podu prolaza između sjedala brije hladno strujanje zraka. Autor redova je bez srama na glavu stavio kapu, a temperatura je postala prihvatljiva tek nakon Zaprešića. No svi smo sretno stigli do Lisinskog i raštrkali se prema svojim limenim ljubimcima. Naravno da ih je prije upotrebe trebalo prvo počistiti od snijega koji ih je prekrio  tijekom ove siječanjske nedjelje.

I za sam kraj…

Na pohodu su sudjelovali slijedeći planinari i planinarke:

BIBA KLOBUČAR, BOŽENA KRALJ, BRANIMIR BROZIĆ, DAVOR Gojzek ORŠANIĆ, DIJANA PETRAK, ĐUKA Plesač TOVRLOŽA, ESTER STANKOVIĆ, FRIDRICH SAMBOL, IGOR NJEGOVANOVIĆ, IVAN Atraktivni KOBEŠČAK, IVANA ALADROVIĆ,  JOŽA VUKOVIĆ, MARA FISTANIĆ, MARINA Nove Gojzerice ŠOŠTARIĆ, MIRA KUKEC, MIRA VUKOVIĆ, MLADEN Grandiozni STANKOVIĆ, NEVEN MARTINIS,RANKA BARAČEVIĆ, TANJA BUZINA, TONI DEBELJAK, ZRINKA FILIPOVIĆ,  ŽELJKA ĐENADIJA i ŽELJKO Gojzek BRDAL!

http://www.youtube.com/watch?v=3URp4pAoDpg

Autor teksta:

Željko Gojzek Brdal

Grafički prikaz trase planinarenja s korisnim dodatnim informacijama

grafička obrada i prikaz trase:

Davor Gojzek Oršanić,

Fotografije snimili: Božena Kralj, Mladen Stanković i Davor Oršanić