Tko je Ivica Sudnik?

Evo što na tu temu kaže HPD Japetić…

Ivica Sudnik (1910. – 2002.) obilježio je sportski i kulturni život Samobora u 20 stoljeću. Doprinos koji je dao u svim sferama života grada bio je velik.

Možemo reći da je njegovo životno djelo Samoborski muzej kojeg je suosnivač i dugogodišnji ravnatelj. Sve što je sakupio, snimio i napisao ostavio je unasljeđe Muzeju. A toga je bilo mnogo, uključujući i veliku planinarsku arhivsku građu. Osim toga bio je vrsni fotograf, i veliki zaljubljenik u zimske sportove, naročito sanjkanje.

Za HPD “Japetić” važan je po tome što je 77 godina bio član društva, a od toga 29 godina njegov predsjednik. Kako bi se odužili tom velikom čovjeku za sve što je učinio za HPD “Japetić” i planinarsku organizaciju nazvali smo planinarski dom na Velikom dolu “Ivica Sudnik”.

Nakon što smo dali planinarskom domu na Velikom dolu ime «Ivica Sudnik» dogovorili smo sa Samoborskim muzejom da svake godine zajednički organiziramo Sudnikov pohod. Pohod organiziramo prve nedjelje nakon Sudnikova rođendana (24.listopada). Start pohoda je ispred Samoborskog muzeja i vodi preko Palačnika do planinarskog doma “Ivica Sudnik” na Velikom dolu što je otprilike 2 sata hoda. Izdana je i iskaznica pohoda kao i kartončić za ovjeru na kontrolnim točkama.

Tom prigodom svake godine Samoborski muzej priprema izložbu fotografija i dokumentacije koje mu je u nasljeđe ostavio Ivica. Trudimo se da pohod ima  i edukativni dio.

Subota je uoči Sudnikovog pohoda 2012. godine , sati je 23:27, a nad Zagrebom nevrijeme pračeno olujnim vjetrom i obilnom kišom koja pada što bi se reklo „ko iz kabla“. Uz lupetanje roleta koje vjetar „roštilja“ kroz glavu se probija dilema ići ili ne ići. Što će prevagnuti: do jutra će se vjetar i kiša smiriti te prestati

ILI

tko normalan uopće može razmišljati o boravku u prirodi po ovakvom nevremenu!

I uz takve misli ustanem se iz kreveta kao i svako jutro prije budilice u isto doba,a kad tamo to više nije 06:00 sati već je to sada 05:00 jer se tijekom noći pomaknuo sat. Što je tu je, ionako više ne mogu spavati odlučih da se ide pa kud puklo da puklo. Sve ovo mogu napisati još jednom jer je ista priča bila i kod drugog „gojzeka“ na Sudnikovom pohodu – Dade!

Izađoh iz stana i lagano tapa tapa po hodniku do lifta,a kad tamo dvije susjede krenule na misu. I odmah pitanje: Gdje češ Željko po ovakvom (ne)vremenu? A ja lagano vraćam lopticu: To sam bašja htiopitati Vas? U liftu su se pohvalno izrazile o dodatnoj opremi riječima da sam baš dobro „zapakirao“ ruksak s pripadajućom kabanicom za ruksak!

Dok sam čekao Dadu ispred ulaza da se dokotrlja sa suzukijem vremenske (ne)prilike su i dalje bile na razini protekle noć. U to je stigao „istomišljenik“ pa nam je obojci bilo lakše kada smo se uvjerili da „nisam samo ja lud“, ima ih još,a vidjete ćete iz daljeg izviještaja da je te vjetrovito-kišne nedelje bilo još takvih. Uputili smo se u Zapruđe po Nadu te potom krenuli do Vijesnika u Savskoj na okupljalište „željezničara“. Pristiglo je nekoliko auta, pregrupirali smo se i krenuli put Samobora. Tijekom vožnje vremenski uvjeti su bili takvi da se najozbiljnije razmišljalo o planinarenju po slastičarnicama Samobora.

Nakon što smo se sparkirali u centru krenuli smo bez ruksaka do mjesta okupljanja tj. do samoborskog muzeja.

Samoborski muzej smješten je u starom dvorcu ilirskog skladatelja Ferde Livadića, u parku pokraj hotela Lavica, neposredno uz rječicu Gradnu. U muzeju se čuvaju vrijedni arheološki nalazi, zanimljiva zbirka fosila, umjetnička djela i povijesni dokumenti iz prošlosti Samobora i samoborskoga kraja. Zahvaljujući planinaru Ivici Sudniku, nekadašnjem upravitelju Samoborskog muzeja i predsjedniku Japetića, u muzeju je pohranjena i hrvatska planinarska arhiva. Radno vrijeme muzeja preko radnog tjedna je od 9 do 15 sati, subotom od 9 do 13 sati, a nedjeljom od 10 do 17 sati. U muzeju se nalazi žig prve kontrolne točke Samoborske obilaznice. Od muzeja polaze markacije prema Okiću preko Cerja te prema Velikom dolu i Oštrcu preko Palačnika. Osim gradskog muzeja, u Samoboru vrijedi razgledati i Galeriju Prica (Hrvatski dom, Trg Matice hrvatske 6, 01/33‑36‑214).

Zajedno s pristiglim planinarima obišli smo postavu muzeja,a nakon toga posvetili se svježim kiflicama i čaju. Tko je htio mogao je pojačati čaj sa tekućom „orahnjačom“. Čekanje polaska se odužilo i svi su jedva čekali da se krene. Organizatori su donijeli odluku da je vrijeme za pozdravni govor čiji je završetak označio pokret. Taj smo trenutak mi „željezničari“ iskoristili za fotografiranje sa „sudnikovim“ kipom za uspomenu.

Prvo smo krenuli Livadićevom ulicom, nakon nje Starogradskom ulicom do križanja cesta za Rude i Smerovišće. Taj dio puta nije markiran. Od raskrižja su po­stavljene markacije ulicom Taborec uz kapelu Sv. Mihalja i dalje Rudarskom dragom. Sretna vijest je svakako to što smo iz zone kiše prešli u zonu snijega koji je zablijelio sve oko nas i tabananje učino čistim uživanjem. Kiša je ostala ispod nas,

Iz Rudarske drage od ceste se uspinjemo kroz vinograde s lijepim vidikom na Samoborski stari grad.

Samoborski stari grad jedna je od najvećih starih gradina u Hrvatskoj. Bio je to tipičan srednjovjekovni zamak, sazidan na izdanku brijega Tepca. Podigle su ga pristaše češkoga kralja Otokara između 1260. i 1264. godine. Iako je više puta bio dograđivan, ruševne zidine dobro ocrtavaju njegovu staru jezgru. Zbog kasnijih dograđivanja u gradu se na zanimljiv način isprepliću gotika, barok i renesansa. U 15. stoljeću je grad bio u posjedu grofova Celjskih, a poslije je vrlo često mijenjao gospodare. Njime su gospodarili Frankopani Tržački, Tahi, Erdödy, Auerspergi, Kulmer, Kiepach i Malvina Montecuccoli, sve dok 1902. za 5293 krune i 92 filira gradinu nije otkupila samoborska općina. U tijeku je konzerviranje i obnova zidina.

„Željezničarska“ šestorka nastavlja lagano stazom i ulazimo u šumu. Staza stiže u vikendaško naselje Palačnik na hrptu, gdje markacija skraćuje cestu prolaskom uz nekoliko klijeti. Nakon Palačnika, markacija skreće blago uzbrdo šumom. Tijekom ovih početnih kilometara kolona se razvukla, „željezničara“ je na hrpi ostalo šestkoji ce se tako držati tijekom cijelog pohoda. Ovdje smo naišli na neobičan prizor gljive pod snijegom koju je Mladen ovjekovječio svojim fotićem. No to nije bilo sve jer smo uz put naišli na mladi hrast kojem su se pobrkala doba i vremenski uvjeti pa se dobrano zazelenio što je još više došlo do izražaja usred snježen bjeline. Putem je pala i berba ledenih jabuka…

Kroz kestenovu šumu, gore – dolje, ljevo desno stigli smo i do asfaltirane ceste s koje smo skrenuli do kako rekoše moji suplaninari „kraljičine klijeti“. Po dolasku domaćini su nam održali jedno kratko predavanje o orgijama puhova kada nikog nema u klijeti,a dobili smo informaciju da taj naizgled mali prostor može primiti na veselicu i noćenje i više od desetak odraslih osoba. Domaćini su nas ponudili širokom lepezom „tekućina“ svih vrsta bilo je i za „pod zub“. Autor ovih redova je probao uradak od maslina. Ispred klijeti smo se fotografirali za uspomenu,a potom se vratili na cestu koja nas je vrlo brzo dovela do Sudnikovog doma.

Planinarski dom »Ivica Sudnik« na Velikom dolu (530 m) sagradili su 1963. članovi HPD‑a Japetić na temeljima predratne kuće Ski-kluba Zagreb, koja je odigrala važnu ulogu u razvitku skijanja u Hrvatskoj. Dom se nalazi na malom zaravanku koji je okružen šumom. To je velika jednokatnica s balkonima, dvije blagovaonice i kuhinjom u prizemlju te spavaonicama u potkrovlju. Pokraj doma je nedovršena zidana nadogradnja koja može poslužiti kao zaklon od kiše kad je dom zatvoren. Dom je u vlasništvu Grada Samobora, a ugostiteljsku ponudu osigurava zakupnik. Metalni žig doma nalazi se na zidu prizemlja zgrade.

Sudnikov pohod 2012. godine je u potpunosti uspio jer je dom bio prepun dobro raspoloženih planinara. Na meniju je bio jako dobar grah i portugizac,a dvoranom je dominirala harmonika i vesela pjesma. Nakon što smo se okrijepili i presvukli te neki odslušali, neki zapjevali Mladen je gojzeke Dadu i Željka pitao imamo li volje za „extra“ dodatak Sudnikovom pohodu. Formirala se „željezničarska“ petorka u sastavu planinarski vodiči Stanković i Kobešćak, gojzeki Dado i Željko te kao „šećer na zubu“ buduća zubarica Dina. Prema najavi vodiča Kobešćaka ispred nas je vrlo „atraktivna“ staza čija je atraktivnost bila u potpunosti u skladu sa njenim njemačkim nazivom. Meni je vjerovatno bilo najlakše jer nisam vidio tu njenu atraktivnost dodatno pojačanu snjegom koji ju je u potpuno stiprekrio!

HOFMANOV PUT

Šumskim putom iza doma krenuli smo uzbrdo vijugavom uskom šumskom stazom koja je odmah nagovijestila da ce uspon biti „atraktivan“ Staza prelazi travnatu padinu iznad koje je vidikovac Ptičji vrh. Kobešćak na čelu, gojzeki Dado i Željko, Dina i na začelju Mladen je petorka koja je serpentinastom stazicom uz stalni uspon krenula ovom „njemačkom“ stazom. Vjerujte što kažu planinarski znalci za ovu stazu tj. da je zimi po snijegu i ledu kretanje Hof­manovim ovoj stazi vrlo zahtjevno jer pad niz strmu padinu može završiti kobno. Osobno sam se u nekoliko navrata poskliznuo na snjegom prekrivenoj stazi. Treba napomenuti da smo se po stazi kretali bez ruksaka na leđima,a to je bilo prihvatljivo jer je s nama na mladenovim leđima „putovao“ njegov ruksak pun svega što u planini može zatrebati. Hofmanova staza je savladana neprekidnim dosjetkama na njenu atraktivnost i u primjerenom tempu smo se dokotrljali do planinarskog doma na Oštrcu.

Planinarski dom Željezničar na Oštrcu (691 m) nalazi se na malenom gorskom sedlu ispod vrha Oštrca, okrenut prema istoku. Od doma se pruža lijep vidik na Zagreb i Medvednicu, a za dobre vidljivosti može se iz Zagreba vidjeti i sam dom. To je velika zidana jednokatnica sagrađena na temeljima đačkog doma što ga je sagradila Škola narodnog zdravlja 1936. godine. Poslije Drugoga svjetskog rata koristila ga je Planinarska sekcija FD Lokomotiva iz Zagreba, a od 1950. njime upravlja HPD Željezničar iz Zagreba. U prizemlju su blagovaonica i kuhinja, u podrumu sanitarni čvor i pomoćna prostorija, a na katu spavaonice. Pokraj doma su klupe i stolovi za izletnike i brončano poprsje Janka Gredelja, a na ulazu u dom je spomen‑ploča postavljena 17. svibnja 1975. u povodu stogodišnjice prvog izleta HPD‑a. Ponudu jela i pića osigurava zakupnik. Nakon kratkog odmora vodiči, ovaj puta je to bio Mladen predložio je da se napravi dodatni napor tj. da se jednom kraćom „grandioznom“ stazom otkotrljamo na vrh Oštrc. Mi prihvatili,a vodiči poveli. I tako smo opet krenui „u nebo“, ovaj put „grandioznom“ sazom do samog vrha.

Oštrc (752 m) je vrh alpskog izgleda u središtu Samoborskoga gorja. Iako je niži od Plešivice i Japetića, daje dojam veće visine zahvaljujući strmim padinama iz kojih mjestimice izviruju stijene. Pod samim vrhom ima više izlomljenih monolitnih blokova koji su mjestimice oblikovani poput divovskih gljiva, a na južnoj strani vrha je 15 m visoka stijena Flinka koja služi kao alpinističko vježbalište. Najviša točka vrha je u šumi, a spomen‑ploča prvom izletu HPD‑a 1875. godine i metalni žig nalaze se 30 m dalje, na stijeni s koje se otvara lijep vidik prema Rudama, Plešivici i Japetiću.

Na vrhu je do izražaja došao Mladenov ruksak koji nas je okrijepio, njegov fotić koji je taj naš mini uspon ovjekovječio,a i autor si je lupio žig kao trajnu uspomenu na „atraktivno-grandiozan“ pohod od Sudnikovog doma do Oštrca. No pogađate, trebalo se još i vratiti natrag. Za mene osobno kao slijepog planinara spuštanje je puno zahtjevnie od uspona. Ovo spuštanje ostat će zabilježeno i po specijalističkoj planinarskoj obuci za planinare sa invaliditetom made by Oršanić_-_Kobešćak. U samoj osnovi ove obuke je spuštanje slijepog planinara sa oba planinarska štapa uz audio navođenje(Oršanić)  ispred i video praćenje (Kobešćak) iza. Nakon te obuke prešli smo ponovno na „štapno vođenje“ i vrlo brzo se spustili po Hofmanovoj stazi do Sudnikovog doma. Tu smo se okrijepili toplim čajevima (živjele termosice), ubacili nešto i „podzubnog“ te krenuli natrag prema Samoboru. Vodič Ivan Kobešćak se tijekom tog povratka prekvalificirao u vodoinstalatera te je zajedno sa „kraljevima“ skrenuo do njihove klijetikako bi pripomogao u spriječavanju zaleđivanja vodovodnih instalacija. Ostatak ekipe je nastavio po asfaltiranoj cesti. Mladenova dobra volja i kondicija ovdje su došle do izražaja te sam ja zabilježio Sudnikov dom u samoborskoj obilaznici zaboravljenim žigom. Jedan vodič vodoinstalater,a drugi trkač rezultiralo je „fulancem“ silaska s asfalta,ali je i to nakon malih konzultacija usješno riješeno. Krenuli smo šumskom stazom natrag prema Samoboru.No to je sada bila staza na kojoj se komotno mogao snimati nastavak serije Kuda idu divlje svinje. Veliko hvala gamašnama na nogama jer šljap, buč, šljap, buč uz upozorenje „jezero-more-ocean“ najbolje opisuje količinu vode na stazi. No sve to nije moglo umanjiti ponos na prohodano. Informacije radi gojzek Dado je imao na mobitelu uključen program za gps praćene koji je utvrdio da je „željezničarska“ petorka u sastavu DINA, DAVOR, IVAN, MLADEN I ŽELJKO  prošla 24 kilometra kroz šest (6) sati hodanja!

Po silasku u Samobor dočekala nas je dosadna kiša,ali nije nas uspjela spriječiti da u slastičarnici „uberemo“  samoborske slastice za ukućane.

Vidimo se na slijedećem Sudnikovom pohodu.

Autor teksta: Željko Brdal

Izvor podataka: Alan Čaplar

Autor fotki: Mladen Stanković