S PAPUKA, TE PREKOKRASNE GORE KOJA PAMTI MORE
IZVJEŠTAJ (čitaj: domaća zadaća po kazni ili zasluzi)
OPŠ – 6. izlet – Papuk, 4. svibnja 2019. godine
Ništa školarcima nije dalo naslutiti kuda ćemo i kako uopće taj vikend na izlet. Naime, iako svi bjesomučno i svakodnevno pratimo vremensku prognozu otkad smo planinarski školarci; oni europski orijentirani među nama prate Norvežane, oni domoljubno nastrojeni Vakulu, kuda i kako se ide, nitko nije znao, a iako je već srijeda na izmaku, Mladenova tablica ne stiže. Drugog dana mjeseca svibnja, naš se vođa oglasio; donesena je konačna odluka – Risnjak (tko ti je kriv što su Norvežani rekli da ćeš biti u minusu i zameten snijegom) otpada, vidimo se drugi put, a Papuk, evo nas! I tako, tog četvrtog dana svibnja (kad su 1924. godine otvorene ljetne olimpijske igre u Parizu, a 1980. umro Josip Broz Tito – jer zašto ne bismo malo povijesti unijeli u ovo štivo) u 06:30 okupili smo se svi spremni i orni te krenuli na put. Ovdje treba prvo spomenuti ono što se jednostavno mora; bit ću slobodna u ime svih školaraca zahvaliti članovima društva koji su nam uskočili u bus (doslovno) i tako popunili prazna mjesta, a paralelno nas počastili i svojim društvom cijelog dana. Bog plati. Isto tako, mora se spomenuti i naš dragi Mario. Za čitateljicu ili čitatelja koji ne zna; Mario je naš dragi vozač, ali zvat ćemo ga šofer jer je to jednostavno frajerskije (i Mario to zaslužuje) i o njemu ćemo reći samo nužno, zbog zaštite osobnih podataka; naš je šofer pravi dasa, autobusu daje gasa! Tako smo nakon nekoliko sati gasa po autoputu i nekoliko benzinskih putem (jer stalno netko nešto mora, znate kako je već …) stigli do mjesta Velika. Velika je staro mjesto u Požeško-slavonskoj županiji koje se prvi put u pisanoj povijesti spominje 1226. godine kao „sjedište gospoštije“ (opet malo povijesti, jer zašto da ne?).
Nakon kratke pauze, pripreme, montiranja štapova, provjere Walkie Talkie-a, brojanja školaraca, uputa i klasike već naše školske, kao i uvijek, školarci su veselo i nasmijano krenuli za našim Mladenom uzbrdo. I na ovom izletu na nas budnim okom paze i čuvaju nas naši dragi vodiči; Mladen, Ivana, Iva, Zvonko (on je Zagorac) i Nenad. Hvala vam puno. Da vas nema, ne bismo kome imali vikati „pazi, ide vodič, pazi ide vodič, miči se s puta“ kad nas prestignete svaki put, i ne bismo kome imali biti pozitivno zavidni i misliti si; e, tako ćemo i mi za koju godinicu. I sad, dosta ulizivanja, idemo na sadržaj izleta.
Hodali smo po Poučnoj stazi Lapjak koja je duga otprilike 4200 metara, a prosječno vrijeme obilaska je dva i pol sata. Nakon ne znam sad točno koliko minuta hoda (jer iskreno, teško mjeriš minute po sparini kakva je bila) dolazimo do Starog grada. Velički stari grad nastao je u 13. stoljeću i zaštićeni je spomenik kulture nulte kategorije. Tu su oni brži pričekali one malo sporije (nećemo o imenima), malo smo pozirali i fotografirali se kod branič-kule i brzo opet za Mladenom. Nastavljamo po poučnoj stazi i nekako imam osjećaj da na ovom izletu svi najviše uživamo. A kako i ne bismo, em dosta hodamo po ravnom (baš pravi planinarski zaključak), em zelena, cvjetna i mirisna (medvjeđi luk naravno) romantika svuda oko nas. Šuma poslije kiše, ne treba ti ništa više. Kuda god se okreneš, zeleno, mirisno, odmor za oči i dušu. Na tablama postavljenima po poučnoj stazi učimo kako Papuk karakteriziraju brojne rijetke, ugrožene i zaštićene biljne vrste; kavkaski divokozjak, crveni likovac, ljiljan zlatan, vratiželja. Hodamo kroz nepregledna polja medvjeđeg luka, bršljana i mahovine dolje, a većinom krošnje hrasta i bukve gore (OK, i pokoji bor ili neko drugo igličasto stablo), divimo se i hitamo prema Tauberovim stijenama. Tauberove stijene su najstarije metamorfne i magmatske stijene u Hrvatskoj. Ne bi čovjek rekao, ali lako se zaljubiti u stijenu. Prekrivena prekrasnim šarenim cvijećem, usred šume, skrivena, sa stijene prekrasan pogled na cijelu Požešku kotlinu, a iz kamena raste jedna mlada breza. To je ono što oduševljava; ta jedna jedina mlada breza, u šumi hrasta koja ponosno sama raste na stijeni. Gotovo mitološki prizor.
Kako smo se smijali prilikom uspona na stijenu, tako smo se smijali i prilikom spuštanja. Malo sami sebi, malo jedni drugima, malo „spolno zakržljalim ženkama“. Naime, za one koji žele znati više, šumski je mrav zadružni kukac koji živi u velikim organiziranim zajednicama. Ah, ti marljivi šumski radnici. Uz krilate mužjake i ženke, u zajednici žive i spolno zakržljale ženke (da, to je pravi biološki termin) koje su radnici ili vojnici. Eto. Dalje, za one koji žele znati više, mravi grade zajednice u trulim stablima, u zemlji ili prave humke, mravinjake. Svojim čeljustima i mravljom kiselinom iz svojih žlijezda napadaju mnoge štetne kukce i njihove ličinke te tako pomažu u očuvanju šume. Pa, u ime svih školaraca, hvala svim mravima Papuka što pomažu u očuvanju šuma kojima mi ljudi hodamo.
Nakon Tauberovih stijena dolazimo do vrha brda Lapjak. Vrh Lapjaka nalazi se na visini od 667 metara iznad površine mora i najviša je točka poučne staze kojom smo hodali. Ovaj nas je izlet Mladen poštedio (vjerojatno zbog očekivane kiše jer vremena nije bilo, kiša samo što nije, a ne vole školarci pokisnuti); nismo bili na baš baš najvišem vrhu (Papuk, 953 m), ni na nekim drugim malo višim vrhovima; Ivačka glava, Lom i Točak, Koprivnato brdo i Češljakovački vis. Nadam se da ćemo ići neki drugi put kad na Risnjaku opet bude padao snijeg. Isto tako, iz nama školarcima nepoznatog razloga (vjerojatno opet kiša?), ostali smo pošteđeni i vezivanja čvorova. Nadoknadit ćemo, znamo.
Nastavljamo kroz nepregledna polja medvjeđeg luka do planinarske kuće Nevoljaš. Tko je htio, popeo se na vidikovac, tko nije, ostao je dolje i jeo. Ima još barem sat hoda do planinarskog doma gdje nam je rečeno da nas čeka fina hrana. Na ovom izletu nije bilo teških trenutaka očaja (čitaj: gladi), već smo se nekako i navikli da koljena pred dolazak u dom počnu klecati i da bi većina nas za tanjur graha dala gotovo sve, a kamoli za čobanac koji nas čeka, pa u Slavoniji smo. Nakon kratke okrijepe, čujemo svi dobro nam poznati zvižduk (strese te svaki put, ali taman se naviknemo do kraja školice) i nastavljamo dalje. Idemo do planinarskog doma Jankovac, ali prvo vidjeti slap pa tek onda jesti. Može. Volimo slapove, nitko se ne buni, a ovaj je zaista prekrasan. Jankovački slap Skakavac visok je 35 metara. Napaja se vodom s izvora Jankovačkog potoka, a obrušava se u kanjon potoka Kovačice. Kako je Josip pl. Janković, velikaš, čudak i samotnjak napisao:
„Brda se izdigoše i otvoriše ponor, obruši se voda hladna i stvori neviđenu ljepotu razigranih kapi raspršenih u plesu svjetlosti.“
I što sada više reći o slapu Skakavcu nakon tih riječi? Dođite pa vidite, nema druge. A nakon obilaska slapa, obavezna postaja svakoj čitateljici i čitatelju ovoga štiva mora biti planinarski dom Jankovac. Tamo radi jedan super ljubazni konobar iz Čačinaca, a čobanac je stvarno prefin. Nakon čobanca, otišli smo malo u šetnju. Prošetali smo tako kraj jezera, opet malo pozirali i onda do posljednjeg počivališta grofa Jankovića koji se dao sahraniti skroz gore iznad jezera u stijeni jer mu je duša, kako je sam rekao, izabrala to mjesto za svoj vidikovac nadolazećih vjekova. Usput smo svratili u jednu malu špilju u kojoj, barem kad smo mi tamo bili, nije bilo krilatih hajduka (čitaj: šišmiša). Tu smo već shvatili koliko je sati, da bi bilo dobro poći kućama, da nas čeka dugačak put, a i da treba ostaviti nešto Papuka za istražiti i drugi put kad mu se vratimo. Jer nekako znam da sigurno hoćemo.
Naš šofer Mario nas je lijepo dočekao, Mladen lijepo zazviždao, mi se lijepo smjestili u autobus i sretno smo i sigurno, uz pjesmu i smijeh, stigli svojim kućama. Ako je svaka generacija planinarske školice tako prpošna i vesela, tako vedra i nasmijana, tako puna prekrasnih izleta i dojmova, planina i šuma, slapova i jezera i naravno finog graha i čobanca, draga čitateljice i dragi čitatelju, pa što se čeka? Sad čitaš, ali ako budeš i ti te sreće, možda jednog dana i ti budeš pisala/pisao domaću zadaću po kazni ili zasluzi. 🙂
Mirela Čokešić
Zagreb, 7. svibnja 2019. godine
