Drugi izlet OPŠ – Medvednica – iz dva pogleda

2. izlet, 28. ožujka 2015., Medvednica

Subota, rano suncem okupano jutro. U pola osam okupljamo se iza Lisinskog i autobusom krećemo prema zagorskoj strani Medvednice. Oko devet sati dolazimo u mjesto Pile. Nas 48 i dva psića. Došli bismo prije da nismo imali nepredviđen zastoj – mijenjanje autobusne gume.

Nakon grupne fotografije kod početne točke, podešavanja visine štapova i stavljanja gamaša, koje su preporučljive za uvjete izleta koji nas čeka, krećemo stazom koja je bila pretvorena u blato i vodu zbog otopljenog snijega i kiše koja je prošlog tjedna padala – prava kaljuža.  Nakon sat vremena hodanja markiranom stazom 39, uzimamo odmor gdje nas naš voditelj škole i vodič Mladen uči vezati nove čvorove i gdje utvrđujemo staro gradivo o istima.

Krećemo dalje i dolazimo do dijela staze koju presijeca potok (neki su se našalili da su to Horvatove stube pod vodom). Tamo nam Mladen pokazuje kako najbolje savladati uspon i prelazak preko potoka. Zbog žubora potoka neki ga nisu mogli čuti, ali je slikovito dočarao. Uspon nastavljamo strmom stazom kroz borovu šumu i raznorazne prepreke (slomljene grede i stabla). Uz potok dolazimo do atraktivnih kamenitih stepenica koje je izgradio Vladimir Horvat u razdoblju od 1946. do 1653. Penjemo se stubama na čijem se početku nalaze spomen-ploče graditelju Vladimiru Horvatu i Tomislavu Jutroviću koji je stube održavao. Zatim prolazimo kroz špilju Medvednica stubu po stubu – njih 500. Dolazimo do zadnje… Mali odmor i krećemo prema Hunjki.

Put prema Hunjki vodi kroz šumu visokih borova, a zatim preko livade gdje se nalazi prekrasno razgranato staro drvo tise. Slijedi uspon, koji me dobrano izmorio, a za nagradu dolazimo do livade s malim ostacima snijega I prekrasnim pogledom na Zagorje.

Dolazimo na Hunjku gdje se nakon sat vremena odmora spuštamo markiranom stazom 39. Staza je bila prepuna prepreka, porušenih stabala, grana, blata i vode.  Uzimamo kratki odmor gdje nam Mladen pokazuje kako se orijentirati i čitati kartu.

Zatim slijedi strmo spuštanje prema Gorskom zrcalu, gdje nas  Petar i Irena  uče kako se pravilno spuštati sa štapovima. Ovdje se kratko odmaramo, punimo boce s vodom i ponavljamo naučeno.

Slijedi opet put uz potok i Mladen nas poučava kako preskočiti potok bez kupanja. Svaka čast onima koji nisu imali štapove. Dolazimo do Gorskog zrcala gdje se nalazi okomita ploha koja služi za vježbalište alpinistima, speleolozima i HGSS-u.

Nastavljamo put uz potok Trnavu i krećemo na autobus u Markuševačku Trnavu.  Neki su uspjeli stići na autobus, žurili su na nogometnu utakmicu J,  a mi zadnji,  nas nekoliko, popili smo kavu s vodičima i pričekali drugi koji nas je doveo do terminala Dubrava.

Uživala sam u izletu i prekrasnom proljetnom sunčanom danu. Upoznala sam po prvi put ljepotu prirode zagorske strane Medvednice, a zahvaljujući vodičima naučila sam neke nove vještine planinarenja i ponovila one koje sam već savladala.

Školarka: Emina Kulenović

Leteći medvjedići na Medvednici – 28.03.2015.

Zagorje i Zagreb imaju nešto što ih spaja-planina Medvednica. Raskošno se prostire dužinom od 42 km s velikim brojem prirodnih lokaliteta. Zapadna strana proglašena je 1981. godine  parkom prirode i omiljeno je okupljalište stanovnika Zagreba.

U 7:30 sati skupina od 46 “medvjedića” i vodiča Mladena, Irene  i Petra i još dvaju kućnih ljubimaca, psa Obija i Lede, krenula je busom od Lisinskog prema Zagorju. Sunčeve zrake obasjale su poneka još uspavana lica. Irena je podijelila planinarske obilaznice za one željne skupljanja žigova. Cesta je vodila kroz Zagorje s pogledom na Kraljev vrh. Nakon nepunog sata vožnje malo iznenađenje. Kao u filmu “Ko to tamo peva”, puče autobusna guma. Vozač se pokazao vješt i brz i u 9 sati smo sletjeli na veliko parkiralište u mjestu Pila.

Pala je prva grupna fotka i krenuli smo stazom 39 prema prvom odredištu: Srnec. Stazu održava naše društvo i markcisti HPD Željezničara. Prva prepreka bila je most. Nije bio tako loš kao što je izgledao, ali ipak smo radi sigurnosti išli dvoje po dvoje preko njega. Čak ni Obi nije htio sam ga prijeći, već je čekao svoju gazdaricu.

Kažu da je ponavljanje majka mudrosti pa smo u prvoj pauzi u 10:15 ponovili čvorove: osmica, dupla osmica i osmica s uplitanjem. Naučili smo vezati novi čvor; prsni navez ili gače. Zlu ne trebalo.

Putem smo pratili markacije jer je na par mjesta bio znak X koji označava križanje putova.

U 10:50h došli smo do odmorišta Srnec koje je okruženo prekrasnim potokom Bistra Jarek. Nismo se zadržavali već smo hrabro krenuli Horvatovim stubama kojih ima 500. Stube su izgrađene zahvaljujući Vladimiru Horvatu i nekolicini entuzijasta; zaljubljenika u prirodu. Njihova gradnja otpočela je 1946. i završena je za 7 godina.  Napravljene su isključivo od prirodnog materijala, kamena vapnenca.

Korak po korak poveo nas je prvo kroz špilju koja je u jednom svom odvojku bila otvorena prema nebu. Za sve koji pate od straha od visine, stube su odlična vježba. A pogled, veličanstven! Sljemenski toranj, brdašca i kućice. Staza ima brojne zanimljivosti: Tisin Ponor (dubok 15 metara), Kamen Moj naklon i Patuljkovu špiljicu.

U 11:35 došli smo do vrha stuba i nakon kraće pauze krenuli prema Hunjki. Čekala su nas dva uspona i eto nas do predivne livade sa stablom tisa koje je zakonom zaštićeno. Starost nismo uspjeli utvrditi al damu se ionako ne pita za godine. Pogled s livade je pucao prema Ravnoj Gori, Strahinšćici i Ivanščici. Još malo i evo nas ispred Hunjke. Na nadmorskoj visini od 853 m sagrađeno nekad Planinarsko sklonište,  danas je dom koji je pružio utočište za sve gladne i žedne.

Došli smo na odredište u 12:15 i nakon pauze od sat vremena krenuli smo stazom br. 23 koja vodi prema Markuševačkoj Trnavi. Na križanju je i staza sa žutom oznakom,  hodočasnički put koji vodi prema Mariji Bistrici.

Zaustavili smo se kod malog skloništa gdje nam je Mladen pokazao kako se možemo orijentirati po planinarskoj karti i kako pronaći sjevernu stranu. Mahovina kao što su nas učili u školi nije pouzdana metoda. Staza nije zahtjevna izuzev pokoje strmine na kojoj smo vježbali spuštanje sa štapovima naprijed i malim koracima savladali spust.

U 15.30 smo došli do Gorskog zrcala; glatke okomite stijene visoke 15 m i široke 10 m- poznatog vježbališta zagrebačkih alpinista i gorskih spašavalaca. Ispod nadstrešnice sa stolom i klupama odmorili smo noge. Sagrađena je u spomen poginulom zagrebačkom alpinistu  Milanu Matovini.

Stanka je bila kod izvora gdje smo ponovili pitanja za ispit koji nas čeka na kraju škole. Straha nema jer smo svi ko jedan znali odgovore na postavljena pitanja. Još malo hoda uz potok Trnava i naš put je završio kod autobusne stanice u Markušavačkoj Trnavi. Oni bržeg leta su uskočili u bus koji je kretao u 16:20 prema Dubravi, a ostali nadam se da su ušli u sljedeći koji je išao pola sata kasnije.

Na ovom izletu smo naučili da nije cilj letiti prema vrhovima, i osvajati ih; već naučiti savladavati prepreke na putu.

Sreća je biti s prirodom, gledati je i saživjeti se s njom, a škola nam omogućuje da podijelimo to zadovoljstvo i širimo ga.

Školarka: Ivana Gucek