OSMICA MANGARTA
Razmišljajući o temi ovog članka, koji bi trebao predstavljati najbolji osobni planinarski doseg u zadnjih deset godina, jasno da mi je izbor bio nemoguć. Pa se stoga trebalo usredotočiti na nešto što bi trebalo biti uzbudljivo većini planinara. S obzirom da su nam domaća brda većinom relativno dobro poznata izbor mi je pao na Sloveniju, koju mnogi od nas često posjećujemo. Tu je pak za temu trebalo izabrati nešto relativno poznato, a opet bogato mnogim posebnostima i zanimljivo ljubiteljima adrenalina. Ni tu izbor nije bio lak, ali mi je cilj olakšala činjenica da prijateljica Jasminka još nikad nije bila na Mangartu, jednom od velikana Slovenije, a uz to obogaćenim cestom najvišom u Sloveniji. Naravno da su se mnogi već penjali na taj vrh već mnogo puta, ali tamo postoji jedna kombinacija putova koju sam kolokvijalno nazvao „osmica Mangarta“, a koja se može proći u jednom danu. Naravno da do vrha osim alpinističkim smjerovima postoji cijeli izbor zanimljivih pristupa. Od nemarkirane staze iz doline Koritnice, markiranog puta po istočnom grebenu, Talijanskog puta, Slovenskog puta, dakle dvije ferate, ferate preko Koritniškog malog Mangarta i mnogih kombinacija odlučio sam se za neuobičajenu već gore spomenutu kombinaciju. Dovezli smo se do najviše točke ceste i tu nam se ukazao pogled na velikana (slika 1 – Panorama Mangarta).
Nakon neizbježnog fotkanja kratko smo se uspinjali uz zapadni greben Rateškog malog Mangarta do markacije koja prelazi na talijansku stranu putom koji se spušta nekih pola sata do bivka Nogara. To je inače zanimljivo mjesto nekih 2,5h uspona od Mangartskih (Fužinskih, ili Belopeških) jezera i koje nudi smještaj za 9 planinara. To je lijepa drvena zelena kućica s krasnim pogledom na jezera, inače zaštićeni krajolik Furlanije. Bivak je skoro neizbježno ishodišno mjesto ako se uspon u masiv Mangarta radi iz Italije. Od bivka kreće Via Italiana – zapravo ferata koja po talijanskom teritoriju vodi na vrh. Tu treba naglasiti da je donji dio puta zapravo C/D ferata, dakle zahtjevna i vrlo eksponirana koja prolazi kroz nekoliko stotina metara visoku sjevernu mangartsku stijenu. Može se reći i da je vrlo dobro osigurana mnogim sajlama, klinovima i klanfama koje olakšavaju penjanje, za koje je naravno, neophodna pripadajuća oprema (šljemovi, penjački pojasi, Y kompleti, a bogme dobro dođu i paničari). Mi smo čak ponijeli i cepine, jer je u planu bilo nakon dosizanja grebena priječenje strmog snježišta do ulaska u Slovenski smjer. Od bivka se nepogrešivo vidi početak ferate – strme u lijevo nagnute rampe u kojoj se vide dvije špilje (slika 2 – Početak ferate via Italiana) .
Početak nije težak, pa se nakon kratkog priječenja snježišta dolazi do početka rampe, a onda slijedi ulaz u špilju i izvlačenje kroz strop van. Druga špilja se obilazi izvana eksponiranim, čak kratkim prevjesnim dijelom puta. Onda imamo malo hodanja po travnatoj (ipak sajlom osiguranoj) stazici kojom dolazimo do ključnog detalja. Osiguranja se uspinju okomitom, čak malo prevjesnom pukotinom pod strop. (slika 3 – Pod stropom).
Treba reći da tu postoji sajla i klanfa bez kojih bi prolaz bio nemoguć. Sa lijeve strane stropa opet slijedi dugački skoro okomiti uspon dobro osiguranom stijenom (slika 4 – Okomica s klanfama).
Uz nekoliko priječenja klanfa iznad provalije u stranu slijedi izlazak na greben, odnosno gornji brid sjeverne stijene Mangarta. Kako mi je to bio treći uspon po Via Italiani, mogu konstatirati da uvijek gore na grebenu postoji cijelo gledalište koje prati akrobacije sirotih planinara!
Ovdje smo napustili na neko vrijeme Via Italianu i praktički ravno preko snježišta došli do ulaza u Slovenski smjer. To je put kojim su Slovenci u starojugoslavensko vrijeme strogo kontroliranih granica dohvaćali vrh Mangarta. Uz nekoliko, prijašnjih godina zatvaranja puta zbog odrona, pa zatim popravaka, put je pretvoren u pravu feratu B/C težine. Zanimljiv je to put koji se kreće kosom gredinom gore udesno (lijepo se vidi na slici 1), a svi koji su ga prošli nisu odoljeli da se ne slikaju na možda najatraktivnijem detalju te police (slika 5 – Ulaz u Slovenski smjer).
Ovdje naglašavam neophodnu uporabu šljema, jer bez obzira na svu pažnju skoro je nemoguće izbjeći da ne odroniš cipelom neki kamenčić! A pogled ti svako toliko bježi desno dolje gdje vidiš kao na dlanu cestu, dom na Mangartu i kompletnu travnatu visoravan. Slijedilo je zatim nekoliko zahtjevnijih strmih detalja, vršna kupola i konačno križ na vrhu. Ovdje smo se naravno ovjekovječili (slika 6 – Na vrhu kod križa), odmorili, bacili nešto u kljun i beskrajno uživali u beskrajnim pogledima!
Nepotrebno je naglašavati da čovjek ima pregled najviših slovenskih i ostalih alpskih vrhova.
Slijedio je silazak. Tu načelno nema problema s lijepom stazom koja silazi s vršne glave do raskrižja. Tu je udesno vrlo eksponirani istočni greben. Njime se proteže jako uska stazica na vrletnoj travnatoj beskrajnoj padini. A lijevo je čuvena sjeverna gredina Mangarta na kojoj je duboko u godinu dosta snježnih mjesta. Na kraju smo imali silazak niz gornji lakši dio Via Italiane koja se proteže sve do početka već spomenutog Slovenskog smjera. Pritom moram dodati da i tu ima i glatkih i strmih, ali osiguranih stjenovitih djelova. Dolaskom do motorizacije na cesti zaokružili smo jednu krasnu turu koju od srca preporučam poduzetnoj, ali dovoljno iskusnoj i spremnoj ekipi. Ne smijemo zaboraviti cestu. Odlučili smo se za malo okolnu talijansku varijantu preko Tarvisia na Predel na slovensku granicu (time smo izbjegli 50 serpentina preko Vršiča. Cesta na Mangart se tada – 2018. plaćala 5€. I naravno da je slijedila zaslužena pizza!
Foto galerija: https://photos.app.goo.gl/BY4XkeVDUiLbsrEi6
Tomislav Zoričić – Tom
