6. IZLET OPŠ – BIJELE STIJENE, ZELENI VIR I VRAŽJI PROLAZ;  30.4. i 01.05. 2022

Ovo je bio prvi dvodnevni izlet OPŠ-a koji je započeo uobičajenim ranim ustajanjem, na uobičajenom mjestu polaska i sa uobičajenim kašnjenjem nekih od polaznika što se pokazalo jako korisno jer se odmah zna tko piše domaću zadaću u obliku ovog dnevnika planinanrenja 😉. 

  1. DAN  BIJELE STIJENE

Do Bijelih stijena odnosno početne točke planinarenja stigli smo preko Ogulina gdje smo prvo popili kavu u već poznatom hotelu Frankopan, obavili zadnje pripreme i kroz mjesto Jasenak stigli u strogi rezervat, područje izrazite izvornosti prirode. Kako je riječ o teškom planinarskom području kojeg obilježavaju specifične krške karatkteristike, pristupna cesta je šumska, bez asfalta, za osobne automobile prohodnost je dobra dok je za autobuse malo teža. Već od samog starta moguće je vidjeti posebnost bio svijeta, gusta crnogorična šuma s dominacijom smreke, bukve, mahovine, paprati, a nije falilo ni životinjskog svijeta, pozdravila nas je vjeverica i nekoliko srni u trku. Moguće je da nas je i neki medo promatrao iza nekog debla. 

Prema vrhu krenuli smo sa 7.km, pješice istom cestom nekih 800-injak metara do početka markacije za uspon i kroz 45 min stigli  do najljepšeg skloništa u Hrvatskoj nazvanog  Miroslav Hirtz i odmah pored, na susjednom proplanku planinarske kuće Dragutin Hirc. Oba objekta nalaze se na oko 1.280 mnv,  a  okružena su stijenama i šumom.

Od pl. kuće do podnožja vrha stigli smo za  20-ak’ nakon čega je uslijedio strmi uspon. Vrh Bijelih stijena je golema stijena okomitih strana, za uspon osigurana sajlom i klinovima. Vrh Bijelih stijena čini plato na 1335 m s kojeg bi pad bio smrtonosan, no zadivljenost prirodom jača je od straha. Na desetke kilometara uokolo pogleda puca na bujne šume iz kojih izviru tornjevi krških, oštrih stijena te na duboke neprohodne ponikve i ponore. 

Gore od uspona je silazak s vrha, takozvano odpenjavanje u natraške, što je za neke od nas, bilo pomicanje vlastitih granica i mogućnosti. Zahvaljujući našim vodičima, njihovoj vještini i strpljenju, svi smo uspješno prizemljeni na tlo. 

Nastavak staze vodio nas je u fantastičnu prirodnu galeriju koju čine kameni prsti – pet kamenih skulptura u vršnoj stijeni koji izgledaju poput prstiju ljudske ruke koji streme prema nebu, zatim Dolac s kapelicom – amfiteatralno viskom stijenama zatvoren dolac do kojeg vodi uski prolaz ispod stijene koja se naziva Slonova brada. 

Kružnu turu zatvaramo kroz dio staze nazvan Vihoraški put, strm  i zatjevan put kroz divlju i netaknutu prirodu, kroz dolinu kostura i do makadamske ceste gdje nas čeka autobus. 

Preko Matić poljane gdje stoji spomenik 26 smrznutih partizana, dolazimo u planinrski dom Bijele stijene u mjestu Tuk gdje nas čeka odlična hrana, gulaš s njokima ili sarma s pire krumpirom, štrudle i pive. Dom je stara kuća, ali održavana i ugodna, a domačini su bili vrlo ljubazni i dragi. 

Jutro poslije saznajemo da smo se i mi njima svidjeli. 

  1. DAN ZELENI VIR i VRAŽJI PROLAZ

Vremenska prognoza nije bila obečavajuća pa je vodstvo donijelo odluku da umjesto Samarskih stijena posjetimo mjesto Skrad gdje se nalaze Zeleni vir i Vrajžji prolaz. 

Autobus smo ostavili na Željezničkoj stanici i preko pruge počeli se spuštati strmim kanjonom prema Zelenom Viru. Posebnost ovog planianrskog odredišta je što se do njega treba prvo spuštati pa onda uspinjati. Najatraktivniji dio je visoki slap koji strmoglavo pada pored samog izvora zelenog vira koji se nalazi u spilji velikog otvora. 

Spuštamo se dalje do izletničkog doma Zeleni vir gdje kupujemo ulaznice za  Vrajžji prolaz, pijemo kavu i jedemo odličnu, netom pečenu štrudlu s borovnicama i šlagom. 

Vražji prolaz je uzak kanjon omeđen visokim stijenama kroz kojeg prolazi potok Jasle i kroz česte vodopade stvara magični dojam dok prolazimo kroz stepenice, mostiće i galerije.  Prolaz završava u spilji Muževa Hiža koja nije osvijetljena jer tamo žive šišmiši. Ući se može sa vlastitom svjetiljkom nekih 120 m gdje se mogu vidjeti mala jezerca, zanimljivi oblici u stijenama ali i osjetiti mrkli mrak kada se lampe ugase. 

Povratak ide kružnom turom uzbrdo do željezničke stanice. Na kraju puta nas je dočekala grmljavina i priprema oblaka za lošije vrijeme nakon čega odlazimo na okrijepu u lokalni kafić prije povratka u Zagreb. 

 U Zelenom viru nalazi kip Sv.Bernarda koji je zaštitnik planinara pa je možda on imao neke „prste“ u tome da nas poštedi testiranja opreme na mokre uvjete. 

Dvodnevni izlet naše planinarske škole prošao je uspješno i hvala našim vodičima na lijepoj i ugodnoj atmosferi koju svaki put potiću. 

Zvjezdana Kezele