RADOST KOJA HODA
Kada se zatvore jedna vrata, prema nekom redoslijedu kozmičke formule spajanja, otvaraju se nova, koja nam pokazuju kojim putem možemo krenuti do ostvarenja naših namjera i težnji.
Svakim slijedećim „kretanjem do spoznaje“ u planinarskoj školi, određenim slijedom po modelu zahtjevnosti i težine, učimo snalaziti se u potpuno novoj okolini, odgovornosti, suradnji s drugima, ali i svjesnosti o osobnom razvoju (jedan – na jedan) u tom prirodnom prostoru.
Jutro, 6:15, autobusna stanica: iza Lisinskog. Ptice su cvrkutale najavljujući skoro svitanje.
Dakle, u vremenu između sna i jave, autobusom s vozačem Mariom, vodičima: Slavkom, Mladenom i Ivanom krenuli smo, ovoga puta, na penjačko-planinarski put u kanjon Vrženica na otoku Krku. Već sama najava ovoga izleta na otok Krk, koji se po svom geološkom sastavu znatno razlikuje od Karlovačkog gorja i Medvednice, probudila je u svima „žeđ“ za putovanjem i svi smo s nestrpljenjem očekivali taj prostor (u dvije nijanse plavog) mora i neba.
Otok Krk pripada kvarnerskoj skupini otoka. Okružen je Vinodolskim kanalom s istočne, Riječkim zaljevom sa sjeverozapadne i Kvarnerićem s jugozapadne strane. S kopnom ga povezuje Krčki most, a njegova duljina iznosi 1,7 km.
Vozeći se Krkom do odredišta, naučili smo: da je najviši vrh Krka, Obzova (569 mnv) i spada u jedan od najtežih uspona, ne radi visine i strmine, već radi krša, goleti i izloženosti suncu bez trunke hladovine.
U Bašku dolazimo, baščanskom dolinom kroz malo mjesto Jurandvor u kojem se u Crkvi Sv. Lucije čuva replika najpoznatijeg krčkog i slavenskog spomenika pisanog glagoljicom – Baščanska ploča (1100 godina). Original se kao posebna vrijednost hrvatske baštine trajno čuva u atriju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Premda je kalendarski proljeće, cijelim putem, prate nas i ne napuštaju kiša i hladnoća.
Kada ste na planinarenju, prepušteni ste na milost i nemilost prirodi, pa je itekako važan segment u planiranju planinarenja, prognoza o vremenu koje se očekuje za to podneblje. Prema zadnjim podacima DHMZ-a očekuje se poboljšanje vremena i jednoglasno odlučujemo nastaviti planiranim putem kroz kanjon Vrženica.
Poneseni dobrim duhom u sebi i vibrom novog podneblja, kao vesela banda lastavica koje kruže iznad naših glava spuštamo se ulicama još pospanog grada prema moru, gdje se boje i mirisi sjedinjuju kao drevna mudrost…
.. a i miris jutarnje kave iz konoba „na rivi“, gdje nakon kratke okrijepe, stylinga kao na zagrebačkoj špici, svih boja, mini – midi – maxi kišnih kabanica, jakni i vesti proljetnih i zimskih….kao da pomirujemo dva godišnja doba, krećemo stazom prema kanjonu uz ogradu kampa Bunculuka, spuštamo se do mora i plaža… i ulaska u kanjon.
Staza do kanjona djelomično vodi po grebenu iznad mora i povremeno se spušta u skrivene uvale gdje smo na oblom, pod rukom još hladnom, kamenu slušali 1.današnjui lekciju u prirodi.
Naučili smo: Orijentirati se, znači, odrediti mjesto gdje se nalazimo i kuda treba ići da stignemo od odredišta. Orijentiramo se pomoću kompasa i zemljopisne karte, određivanjem azimuta. Azimut je vodoravni kut koji zatvara pravac sjevera s točkom promatranja, a mjeri se od sjevera u smjeru kazaljke na satu. Magnetna igla kompasa pokazuje smjer sjevera, igla na kompasu ne miruje sve dok kompas nije okrenut prema sjeveru. Dakle, osoba koja drži kompas treba se okretati sve dok se magnetna igla ne smiri. Kad se magnetna igla smiri, osoba je okrenuta prema sjeveru. Za određivanje azimuta na karti i kompasom važno je prvo orijentirati kartu Kompas je potrebno postaviti na kartu na način da je smjer sjevera na kompasu paralelan s meridijanima na karti. U trenutku kada se magnetna igla smiri, karta je orijentirana u smjeru sjevera.
Unatoč važnosti ove lekcije, plavetnilo mora iza našeg predavača Slavka, u velikom zamišljenom luku, odvlači moju pažnju ka granici između jučer i danas i u trenutku spokoja, osluškujem tišinu pučine i zvuk valova što se oko stijena valja i čini mi se da život tamo, ide dalje, a ovdje stoji
Čuđenje prema kamenoj grdosiji iz prošle priče, doživjela je preobražaj već na početku kanjona gdje su strane kanjona bile blage, a zatim sve strmije …. u strahopoštovanje prema snazi, mahnitosti i mašti svojih graditelja i čuvara ovog dijela istinske prirode. Mogu reći da se ovdje radi o odnosima veličina i o dva međusobno povezana krajolika, jedan je u najširem smislu kozmički a drugi u najintimnijem, osoban i bezvremen. Tu je počela naša priča i prvi koraci „u slobodnom penjanju – pentranju“ po kršu i goleti stijena izloženih kiši, buri, sunčevom zagrijavanju danju i hladnim noćima kada zbog naglih promjena temperatura kamen puca i drobi se. Ušli smo dublje u kanjon stazom krša i kamenja, okruženi visokim vrhovima svih oblika ispucalih stijena, pokriveni komadićem plavog neba i sunca visoko iznad nas. Sunčane tople zrake u našim očima, osmijeh i uzdasi iznenađenja i divljenja na svakom zavoju staze – tunela bile su u kontrastu s oštrim sivim kamenim stijenama koje smo svladavali raznim penjačkim tehnikama balansirajući s noge na nogu ili ruke na ruku u koordinaciji oko- ruka i oko – noga, tražeći najsigurnije uporište za podizanje ili spuštanje pod hrapavim ili gotovo glatkim stijenama. Stenjali smo i znojili se pred visokim „skokovima“ kako ih je nazvao Slavko, ali kako smo ulazili sve dublje u kanjon, osjećaj sigurnosti koraka, uporišta za ruku i razmišljanja o svladavanju „kamene grdosije“ bio je uz savjet, brigu, usmjeravanje, tihi pogled ohrabrenja „vi to možete“ naših vrijednih vodiča, dobrih misionara planinarstva, Slavka, Mladena i Ivana … ne bi vjerovali, … „peace of cake“.
Uz sunčani odmor na sada već jako toploj stazi, tražeći sjenku hlada stijene iznad nas, uslijedila je i 2. lekcija: u prirodi: kako se kretati i kako se ne kretati po kamenom i kršnom terenu.
U raspoloženju dobro svladanih prepreka, od kiše i hladnoće, preko jedine vegetacije u kanjonu, suhog trnja i pokojeg drveta koje se borilo za život u suhom kamenu do skokova po stijenama kanjona Vrženica, krenuli smo nazad – uzbrdo prema Baški, gdje nas je ova nepredvidiva priroda nagradila najljepšim vidicima u prirodi: na snježne vrhove Velebita u oblacima i savršenu sliku dvije nijanse plavog mora i neba.
Prolazimo krajolikom kojim dominiraju ogoljeli pašnjaci ili maslinici ograđeni međama – suhozidima, sada već nizbrdo, još uvijek kamenom cestom gdje noga i korak proklizavaju pod kamenjem.
Ono što planiranjem planinarenja ne možete predvidjeti niti vam tu znanje, iskustvo i vještina ne mogu pomoći, je …. priroda sama po sebi.
Svi smo bili začuđeni, u nevjerici i strahu kada se s početka do kraja kolone koja je još uvijek udisala i pohranjivala u memoriju radosnu harmoniju sklada prirode ovog podneblja, pronijela vijest da je Mladen, naš vodič, čuvar i pratitelj svake naše stope na kamenu ili blatnoj stazi, pao i ozlijedio nogu.
Na povratku u Zagreb, na zadnjim sjedalima autobusa, dirljiva je bila topla i jednostavna briga i humanost svakog školarca i planinara da stiskom ruke, osmijehom i svojom pričom „kad sam ja jednom slomio“.. donoseći male darove iz svojih ruksaka, ublaže bol, ohrabre volju i vrate samopouzdanje boljih dana našem Mladenu, uvijek Grandioznom u planini, na stijeni, pa i na stazi „Kuda idu divlje svinje II“.
Kada me na kraju planinarske škole budu pitali: Sto je planinarenje?… iz svojih iskustava, mogu reći….vrlo je vjerojatno da je planinarenje poput dobrih misionara iz ove priče …. radost koja hoda.
Autor teksta: Dijana Petrak
