Nakon što smo prije dva tjedna obavili Velik Vrh i Kladivo, ovu subotu ponovo smo izabrali Karavanke, a cilj je bio popeti se na Kepu (2143 m) treći po visini vrh u Karavankama (iza Stola i Vrtače).

Krenuli smo iz Zagreba, autom, ujutro oko 6. sati, Andreja, Anuša, Nikola i ja.
Kao polaznu točku izabrali smo Erjavčevrovt (1065 m) do kojeg smo došli za 2h i 30 min (sa gorenjske autoceste izlaz Jesenice zapad, smjer prema Kranjskoj Gori, pa skretanje kod oznake za Dovje i onda uspon po dobrom makadamu kojih 5 km).

Eerjavčevrovt je u stvari malo ušće kroz koje teče potok Žakelj, koji smo morali prijeći preko kamenja i klimavih dasaka, kako bi došli na početak markirane staze prema Kepi. Početak uspona kroz šumu vrlo je strm, uz prepreke u vidu drvene i žičane ograde koje smo morali preskakati u dva navrata. Nakon 40 min. izlazimo iz šume i dolazimo do krasne livade na kojoj se nalazi Lovska koča na Brvogih (1425m). Nastavljamo dalje i ponovo ulazimo u šumu i tada se prvi put sa desne strane ukazuje vrh Dovška Baba (1891 m), koja iako nije među višim vrhovima Karavanki, izgleda doista impozantno. Tada još nismo ni slutili da ćemo se za nekoliko sati naći i na tom vrhu.
Ubrzo dolazimo do raskrižja gdje put lijevo vodi prema Kepi, a desno prema Dovškoj Babi. Nastavljamo prema Kepi strmom stazom kroz klekovinu i uz nekoliko nezgodnih prečenja zaostalog snijega, te izlazimo na greben s kojeg se otvara prekrasan pogled na sve strane.

Grebenski dio ture uvijek je atraktivan, pa je tako bilo i ovdje, pogotovo što se na putu nalazi i par zanimljivih ferata. Konačno dolazimo do sedla s kojeg se jasno vidio ogroman vršni križ, te nakon završnog uspona, za ukupno 2h i 30 min, dosežemo vrh Kepu.

Vršni greben stvarno je zanimljiv. Vrlo je velik i u njegovom se središtu osim križa (koji jedva stane u objektiv fotića) nalaze čak i dvije drvene klupice, dok se žig nalazi stotinjak metara dalje na brežuljku prema Sloveniji, a u suprotnom smjeru prema Austriji nalazi se drugi križ.

Na vrhu je bila čista uživancija. Vrijeme je bilo super, sunčano uz lagani vjetar (za razliku od grebena na kojem je dosta puhalo), tako da smo se izvalili po klupicama i toplom kamenju i drijemali dobrih sat i pol. Baš smo komentirali da se rijetko pruža prilika tako uživati na vrhu iznad 2000 m.

Tada je netko prvi put spomenuo da bi se mogli popeti i na Dovšku Babu, ali tada to još nismo uzimali za ozbiljno, nego smo prošetali do manjeg križa, tamo se fotkali i polako istim putem krenuli natrag.

Kada smo se spustili do istog onog raskrižja (na oko1550 m), pada konačni dogovor i odlučujemo se ipak popeti i na vrh Dovšku Babu, do koje nam je od vrha Kepe trebalo ukupno 2h i 30 min.
Put za Dovšku Babu vrlo je slabo markiran, ali nije težak za orijentaciju, pri čemu treba istaknuti da je završni uspon dosta naporan.

Obzirom da nam Baba nije bila u planu polako smo se našli u stisci s vremenom jer su neki od nas misleći da ćemo se u Zagreb vratiti ranije dogovorili neke obveze. Stoga smo se na Babi zadržali vrlo kratko i onda krenuli spuštati prema Erjavčevomrovtu, do kojeg smo (uz kratko lutanje po šumi) došli za 1h i 40 min.

U Zagrebu smo bili oko 20.00 sati, iscrpljeni, ali ispunjeni, sretni i zadovoljni ovom predobrom visokogorskom turom.

Pozdrav

Krešo

Zagreb, 18. svibnja 2013.