2. Izlet OPŠ 2022. – Osorčica/Lošinj
Prve upale mišića su iza nas i s veseljem krećemo na naš drugi izlet Opće planinarske škole. Odabirom izleta na Lošinj – Osorčicu odlučili smo uživati u morskom zraku, plavetnilu mora i suncu. Kako je vrijeme bilo prekrasno sve želje su nam se ostvarile.
Plan je bio krenuti iz Zagreba u 5,00 ujutro sa našeg standardnog okupljališta iza dvorane Vatroslav Lisinski, no zahvaljujući mojoj malenkosti, kasnili smo u polasku. Dobra organizacija vremena našeg Mladena ipak nam je omogućila kavicu na odmorištu Ravna Gora i još jednu kavicu i uživanje na suncu u trajektnoj luci Valbiska na otoku Krku gdje smo stigli oko 8,30.
Po polasku trajekta prema Cresu u 9,15 neki su odlučili uživati u pogledu na otvorenoj palubi odupirući se naletima vjetra i time izazvanoj hladnoći, dok su se drugi u kabini presvlačili u laganiju odjeću jer je sve vodilo k tome da ćemo uživati na sunčanih 20 stupnjeva. Vožnja je trajala oko 25 minuta te smo se ponovo ukrcali u autobus i krenuli put Cresa uživajući u prekrasnom pogledu na vrhove Lošinja koje nam je slijedilo osvojiti.
Naša vožnja autobusom završila je na Lošinju, u malom mjestu Nerezine, gdje je bio početak staze naše prve etape prema Sv Mikuli na 557mnv. Mladen nam je dao zadnje upute prije pokreta brinući da svi uspješno savladamo ovu prvu etapu hodajući između suhozida i po kamenjaru koji je za neke bio izazov. Uživajući u prekrasnoj prirodi brzo smo zaboravili na sve kamene prepreke i strminu. Naše drage Iva i Sonja izmjenjivale su svoju ulogu “metle” i skupljale sve one koji su zaostajali pritom pazeći da svi sretno stignemo do cilja. Nakon nekih sat i 45 minuta, dolaskom na vrh Sv Mikula, dočekao nas je spektakularni pogled na more i okolne otoke. Prva miso mi je bila uzrečica moje drage prijateljice koju je uvijek izgovarala kada je bila ushićena ljepotom prirode: Bože, tko ovo može platiti! Da, ponekad se pitam koliko smo uopće svjesni ljepote i raznolikosti prirode naše drage zemlje. Dok su jedni uživali u pogledu, lagano jedući svoj obrok, drugi su radili selfie i dijelili ih na društvenim mrežama. No, Mladen nam je ubrzo dao do znanja da osim šestica, osmica i dvostrukih osmica treba savladati lađarac i polulađarac, čvorove koji nam mogu spasiti život. Svi smo ubrzo izvadili iz ruksaka svoje “pletenice” i ozbiljno se prihvatili učenja novih čvorova. Na kraju je slijedio zajednički selfi ispred kapelice.
Slijedeći cilj je bio vrh Televrin koji je sa svojih 588 mnv najviša točka otoka Lošinja. Bila je to prilika za strastvene sakupljače žigova da svoje knjižice upotpune još jednom “poslasticom”. Od vrha Televrin staza se spušta prema planinarskom domu Sveti Gaudent koji je bio naš konačni cilj. Na manjem dijelu ovog krševitog puta i niskog raslinja, u prelasku stijene pomogla nam je sajla postavljena radi lakšeg prelaza. Neki su na tom mjestu imali priliku uspješno se suočiti sa strahom od visine. Bravo! Dobro raspoloženi, praznih misli i već pomalo gladni, stigli smo na krajnju točku grebena Osorčica do planinarskog doma Sv. Gaudent gdje nas je čekala porcija graha i hladnog piva od čije cijene smo se malo smrzli. “Ništa mi ne može ovaj dan pokvarit” lagano su pjevušili neki od nas.
Nakon okrijepe i odmora te pokojeg “ljekovitog” napitka čekao nas je put silaska prema Osoru. Mladenovo upozorenje da se požurimo radi trajekta nije bilo ni potrebno, jer su noge same letjele uz smijeh i dobro raspoloženje na nizbrdici. Slijedio je ukrcaj u autobus i put prema trajektu s polaskom u 19,00 na koji smo stigli u zadnjim minutama. I da, tog trenutka sam vidjela osmijeh na Mladenovom licu, jer stigli smo na “onaj u 7”, baš po planu.
U Zagreb smo stigli svi na broju oko 22,30 te iako umorni i puni dojmova već smo se veselili sljedećem izletu nagađajući hoće li nas vrijeme pomaziti i sljedeći vikend.
Pozdrav, Željka Žužić
