AKTIVNOST MARKACIJSKE KOMISIJE HPDŽ-A U RAZDOBLJU OD 2010. DO 2019.
Tekst: Robert Smolec
Deset plodnih godina u deset slika
Organizirana markacijska djelatnost u Željezničaru postoji otkad i samo Društvo. Pripreme za osnivanje Markacijske sekcije odvijale su se ukorak s prvim udisajima Društva pa je već 2. veljače 1950., manje od dva tjedna nakon osnutka Društva, održan osnivački sastanak Markacijske sekcije.
Budući da su jezgru planinarskog društva u nastajanju činili članovi dotadašnje planinarske sekcije FD-a Lokomotiva, markacijska se djelatnost rađanjem novoga društva zapravo nije ni prekidala. O tome svjedoči i ovaj zapis s osnivačkog sastanka Sekcije: Na inicijativu referenta za markiranje putova, druga Vjenceslava Jurića, osnovana je markaciona sekcija PD Željezničar. Markacijski je dužnosnik, očito, postojaoi prije formalnog osnutka sekcije – od prvog dana Društva. Zato ćemo s punim pravom u svjećice na jubilarnoj rođendanskoj torti puhnuti zajedno sa svojim društvom.
Samoborsko gorje – vječita, ali slatka briga.
Beži, Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobeeegel…
Od Šojke preko Lipovca na Oštrc
Veliki Zavižan ili kako naći pravu mjeru
Sv. Vid na otoku Pagu – veliko finale
Samoborsko gorje – vječita, ali slatka briga.
Na spomen Samoborskoga gorja svaki Željezničarov markacist osjeti toplinu oko srca. Jer ondje smo doma.
Kako doma?
A Medvednica, planina iznad Zagreba? Zar Željezničar nije zagrebačko društvo?
Pa jest, ali doma je tamo gdje nam je Dom – a naš je dom na Oštrcu!
Baš kao što su u Rimskom Carstvu svi putovi vodili u Rim, tako svi „naši“ putovi manje-više vode do Doma. Osim onih na Okiću… Ali iznimka potvrđuje pravilo.
Brojne su markacijske akcije održane u Samoborskom gorju od 1950. do danas. Nemoguće je utvrditi njihov točan broj jer je velik dio sekcijske arhive izgubljen prije 30-ak godina. Sedam je desetljeća jako mnogo u životu jedne markacijske sekcije, odnosno komisije – to je jedan čitav ljudski životni vijek – ali s priličnom se pouzdanošću može reći da je broj akcija ostvarenih u Samoborskom gorju u tih sedam desetljeća nekoliko stotina!
No, mi današnji paceri (Pacer je duhovit naziv za markacista što ga je rado upotrebljavao jedan od najzaslužnijih Željezničarovih markacista, popularni Adolf Frančeski – Dolfi (1919– 2000.) točno znamo koliko smo često u posljednjem desetljeću izlazili na staze toga dragoga gorja: 71 put. I koliko smo radnih sati na terenu uložili:993. Pa čak i koliko smo markacija naslikali ili obnovili:1465. U akcijama je sudjelovalo ukupno 40 sudionika, od toga 17 markacista.
Glavnom (magistralnom) linijom mreže putova u djelokrugu HPD-a Željezničar u Samoborskom gorju možemos matrati neprekinutu crtu što je čine putovi br. 21, 30 i33: Samobor (središte) – Palačnik – Gvozd (Gregurić-breg)– Veliki dol – Oštrc – Rancerje – Prekrižje Plešivičko (doceste Samobor – Jastrebarsko), koju u cijeloj dužini od 12 kilometara održava HPD Željezničar. Njoj se priključuju bočni putovi iz dolina i s prijevoja:
| Put br. | Naziv | Održavatelj |
| 22 | Rude (a. p. Vuković) – Veliki Črnec – Pozorin | HPD Željezničar, Zagreb |
| 23 | Smerovišće – Veliki dol JP | HPD Japetić, Samobor |
| 25 | Šoićeva kuća – Veliki dol / Oštrc JP | HPD Japetić, Samobor |
| 26 | Rude (središte) – Veliki dol JP | HPD Japetić, Samobor |
| 28 | Rude (središte) – Nerze – Oštrc | HPD Željezničar, Zagreb |
| 27 | Od puta br. 28 – Veliki dol (okolni put) | HPD Željezničar, Zagreb |
| 32 | Braslovje – Oštrrc | HPD Željezničar, Zagreb |
| 31 | Šoićeva kuća –Lipovec-grad – do puta br. 33 | HPD Željezničar, Zagreb |
| 33 | (Prekrižje Plešivičko – Oštrc) | HPD Željezničar, Zagreb |
| 34 | Poljanice – Beli breg | HPD Japetić, Samobor |
| 36 | Velika vrata – Beli breg | HPD Japetić, Samobor |
| 38 | Beli breg – Preseka od puta br. 36 – podno Rancerja (južno) | HPD Željezničar, Zagreb |
Jedini željezničarov dio mreže putova u Samoborskom gorju koji se ne „drži“ te magistrale jest atraktivan trokut putova na strmim, južnim pristrancima Okića (Žoharov klinčani put, Dragojlina staza i njihov spojni put). Ukupna dužina dijela mreže putova u Samoborskom gorju u nadležnosti Željezničara iznosi 25,26 km (izvor: HPS, Registar planinarskih putova). Naizgled nije mnogo.
Statistika, međutim, dočarava količinu posla. S putovima u Samoborskom gorju događa se nešto slično kao u poznatoj sceni iz crtića o mačoru Tomu i mišu Jerryju. Tek što Tom pokrije šapom jednu rupu, Jerry iskoči iz druge, izbelji mu se, mašući rogovima na ušima, i tako više puta. I mi nikako da dočekamo trenutak kad bismo mogli reći: „E, sad je sve zgotovljeno.
Možemo biti mirni godinu dana.“ Nema tog trenutka. Boje brzo blijede, šuma raste još brže. Stalna na tom svijetu samo mijena jest, rekoše Heraklit i Petar Preradović. Potrebe za obnovom ili intervencijama iskaču iz svakoga grma. Tek što si nešto obnovio, prođe četiri-pet godina i treba ponovno uzeti škare i kist u ruke
. Dinamično je to područje, u kojem se još uvijek živi, zato su i promjene na putovima češće. Netko sruši stari plot, netko „prefarba“ klijet, posiječe drvo s oznakom, iskrči staru šljivu ili jabuku, odvali zgodan kamen zajedno s markacijom… a ima još uvijek i namjernog uništavanja „prijetećih“ crveno-bijelih prstenova i „pika“ – nebuju mi tud› hodali! Drveni električni stupovi ustupaju mjesto betonskima i metalnima; većina ih je zamijenjena posljednjih godina. Nedavno smo bili u ophodnji na jednom svojem putu i čudili se kamo su nestale markacije.
K tome se stalno rađaju nove zamisli, jer vječita je ljudska težnja za boljim, ljepšim i sigurnijim. I dobro je što je tako jer se iznova pruža prigoda za još jedan boravak u tom raju, za druženje i zadovoljstvo učinjenim. Bit će o Samoborskom gorju još mnogo riječi u slikama koje slijede.
Sudjelovanje u akcijama o Samoborsko gorje 2010. – 2019.
| Sudionici | Broj akcija | |
| 1. | Robert Smolec | 51 |
| 2. | Zvonko Lovreković | 25 |
| 3. | Branko Martek | 11 |
| 4. | Zdravko Antolković | 10 |
| 5. | Božo Pomper | 8 |
| 6. | Damir Bajs | 7 |
| 7. – 9. | Sofija Klemar, Emina Kulenović i Mirela Mikulan-Đunđek | 5 |
| 10. | Mladen Stanković | 4 |
| 11. – 12. | Ivan Kobeščak i Zdenko Petrić | 3 |
| 13. – 19. | Ivica Čanadi, Zvonko Filipović, Ines Lisak Pavlović, Branka-Ana Mikšik, Antonija Milovac, Danijela Rafaj, Marina Šoštarić, Željko Zailac i Tomislav Zoričić | 2 |
| 20. – 37. | Milka Bilonić, Branko Borović, Ana Čaplar, Ivan Domić, Nataša Dorosulić, Sanja Hajman, Hrvoje Holler, Silvana Holubek (HPD Japetić, Samobor), Darko Imprić, Mira Kukec, Boris Lesac, Mirjana Lesac,Joško Nobilo, Ana Puntarić, Ester Stanković, Đorđe Tovrloža, Zlatko Vrbanc i skupina alpinista | 1 |
Beži, Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobeeegel…
…neeebuš viiidel beli Zagreb grad!
Naj pobegne, naj pobegne, tinta mi je v žeepu, dnevnikmi je v žeeepu…
Mislite da riječi ne idu baš tak›?
Idu, idu. Nema straha za Jankeca jer ak› mu cug i pobegne, ima zdrave noge pa bu se prošetal od Stubaka prek› Slemena v Zagreb. Ne bu se zgubil jer bu pratil markacije na planinarskoj obilaznici Beži, Jankec!
Prije pet godina, naime, puštena je u optjecaj obilaznica kojom smo povezali dva punoznačna željeznička punkta: postaju u Stubičkim Toplicama i Glavni kolodvor u Zagrebu.
Sve se poklopilo: zamisao je dorečena, tema i trasa savršeno usklađena sa željezničarskim imenom društva, putima mjeru – nije ni prelagan, ni pretežak, može se prijeći u dva lagana izleta, obiluje raznolikostima i zanimljivostima,uvažava povijest, slijedi pučku i planinarsku tradiciju, ima prepoznatljiv vizualni, pa čak i auditivni identitet…
Od ukupno 14 kontrolnih točaka obilaznice, pet ih je raspoređeno na planinarskom putu broj 39: Stubičke Toplice – Činovnička livada (dužina: 11,5 km; visinska razlika:800 m; vrijeme hoda: 4:30 h), za koji se od davnina skrbinaše društvo.
Budući da su uređeni putovi ključan preduvjet za otvaranje planinarske obilaznice, morali smo udarnički prionuti poslu. U šest uzastopnih akcija tijekom rujnai listopada 2015. obnovljene su oznake na gotovo čitavoj dužini trase, uklonjena je golema masa raslinja i postavljeni su metalni žigovi na 13 kontrolnih točaka (samo jedna, namjerno, nije opremljena terenskim žigom).
U osmišljavanju i pripremi obilaznice glavnu su ulogu imali njezini autori Damir Bajs i Bernard Margitić, pri čemu su im pomagali tehnički urednik i dizajner dnevnika obilaznice Alan Čaplar te suradnici Zvonko Lovreković i RobertSmolec.
U akcijama je sudjelovalo 12 članova društva, od toga 10 registriranih markacista i dvoje članova bez te zvučne titule, ali ni šta manje marljivih i posvećenih misiji. Samo u čišćenje i označavanje staza ugrađeno je 86 dobrovoljnih radnih sati.
Na raščišćavanju i označavanju trase najviše su potegnuli Robert Smolec (6 akcija), Zvonko Lovreković (5) i Božo Pomper (2), a u akciji uređenja dijela puta od Stubičkih Toplica do Kapelščaka (6. 9. 2015.) radili su uz njih i Damir Bajs, Zvonko Filipović, Višnja Krznarić, Emina Kulenović, Vedran Stanković, Marina Šoštarić i Danijel Veček.
Trinaest žigova obilaznice postavili su Damir Bajs, Zvonko Lovreković, Bernard Margitić te Mladen i Vedran Stanković. Zgodna je crtica o izboru početne i krajnje točke obilaznice. Isprva nam je bilo logično da obilaznica počinje u Zagrebu i da kontrolna točka broj 1 bude Glavni kolodvor u Glavnom gradu, a završna, broj 14, željeznička postaja u Stubičkim Toplicama.
S vremenom nam je sinulo da je Jankec Zagorec (što doznajemo iz popevke) i da se cugom pelja iz Zagorja v Zagreb. Kad smo to shvatili, nije više bilo dvojbe koja od dviju krajnjih točaka mora biti početna.
Zagreb nek› bu tiho!
Stubaki su broj jedan, odsad pa zanavek!
Most na rijeci Kwai
Put koji spominjemo u priči o Jankecu, duga „tridesetdevetka“, kako je od milja zovemo, odavno je u djelokrugu Željezničarovih markacista. Smatra se klasičnim sjeverozapadnim pristupom vrhu Medvednice i najduži je izravan put do vrha.
Odlikuje ga velika raznolikost područja kroz koja prolazi. Na putu od popularnih Stubaka do grebena Medvednice prolazi urbanim krajolicima (ulicama i parkovima), širokim i uskim planinarskim stazama, seoskim cestama, puteljcima i grabama, šumskim cestama, a koliko je nužno, i asfaltiranim prometnicama. Ravne se dionice izmjenjuju s usponima i spuštanjima, gradske i seoske ulice sa šumom, gustišima i čistinama, suhi dijelovi s travnjacima, ali i blatnjavim kolovozima, prostranim potočnim dolinama i divljim klancima…
Preko nekih se potoka morai „preskočiti“, u doslovnom ili prenesenom značenju. Jedan nas je takav „preskok“ s godinama počeo sve više zabrinjavati. Točno na sjevernom izlazu iz sela Pile, u sjevernom podnožju Medvednice, planinarski put br. 39 skreće sa sljemenske ceste desno u šumu prekoračujući širok i dubok potok Vidak – prepreku koja se klasičnim planinarskim metodama ne može svladati.
Bili smo spokojni dok je romantični stari mostić od drvenih trupaca i poluoblica omogućavao siguran prelazak preko potoka. Vlastitim ga je radom i od svoga materijala izgradio najbliži susjed Marijan. Mnogo je parova gojzerica prešlo s jedne na drugu stranu, ali zub vremena neprimjetno je nagrizao mostić građen od običnog šumskog drva i on je počeo postupno trunuti. Prvo je propala ograda, a zatim su u nogostupu počele nestajati pojedine prečke.
Počevši od proljeća 2011., nekoliko smo ga puta popravljali, ali više mu nije bilo spasa. Zazvonilo je zvono za uzbunu. Zaprijetila je opasnost da se uruši sam od sebe, ili još gore – da netko propadne kroz most ili zajedno s njime i ozbiljno se ozlijedi. Bilo je jasno da je stari drveni mostić odslužio svoje i da nije daleko dan kad će se pitanje prelaska preko rijeke Kwai morati trajno riješiti. Postupno je sazrijevala zamisao o gradnji novog mosta od solidnog materijala.
Tada još mnogo toga nismo znali: ni od koga trebamo pribaviti suglasnosti, ni od kojeg će se materijala most graditi, ni na kojoj će se lokaciji postaviti, čija će nam sve pomoć trebati i koliko će nas novca sve to stajati. U jesen 2016. Zvonko Lovreković kontaktirao je HPS. Preusmjerili su ga na ured ravnateljice Parka prirode Medvednica, koja ga je pak uputila na Vladimira Bosnara, načelnika Općine Stubičke Toplice, uz objašnjenje da Park prirode nije nadležan za taj dio sela Pile. Načelnik Bosnar odmah je pokazao spremnost i dobru volju. Dogovoreno je da se ode na uviđaj.
Rečeno – učinjeno!
Pojačani voditeljem općinskog Odsjeka za komunalne poslove Kristijanom Oremušom, otišli su u vizitu i pregledali dotrajali most preko potoka Vidaka. Trojka se brzo složila da je stanje mosta vrlo loše, a Vladimir i Kristijan obećali su pomoći u gradnji novoga.
A kakva li je samo ta pomoć bila!
Ni u najljepšim je snovima nismo mogli sanjati. Dečki su predložili da se most gradi desetak metara nizvodno od staroga, u mirnijem dijelu toka. Time se izbjegava zavoj potoka i dio obale izložen jakoj eroziji, gdje se nalazi(o) stari most. Sve je krenulo u najboljem smjeru, a onda je uslijedio strašan šok: 12. siječnja 2017. načelnik Vladimir Bosnar iznenada je preminuo u 61. godini života.
Nastao je vakuum u ostvarenju projekta koji tek što je započeo. Srećom, Kristijan je bio upoznat s cjelokupnom situacijom, održao svoje obećanje i krenuo u akciju. Prvo je pronašao donatore drva za gradnju novog mosta, a zatim animirao i ostale sudionike. Hrvatske šume srušile su jedan hrasti prevezle ga u Pilanu „Pila“, vlasnika Jurice Špoljara, gdje su od njega izradili građu za most. Dan uoči akcije Zvonko i Božo Pomper napravili su inspekciju građe u pilani. Radi njena prijevoza do radilišta, obratili su se Kristijanu, koji je s Krunoslavom Sokačem iz Strmca Stubičkog, vlasnikom obrta Autoprijevoz i usluge „RIOS“, dogovorio prijevoz materijala do mjesta gradnje. Njihova je sreća bila još veća kad je Kristijan objavio da je pribavio i bager! Njime će podići nosive grede i postaviti ih preko potoka. Bila je to neprocjenjivo dobra vijest jer su trupci strahovito teški.
Nakon opsežnih priprema i dogovora s Općinom Stubičke Toplice, došao je i „Dan D“. Potok Vidak napale su 10. ožujka 2017. jake snage Društva, izdašno pomognute entuzijastima iz obližnjih zagorskih mjesta.
Iz Zagreba se krenulo četirima automobilima. U osam ujutro svi su već bili na zbornom mjestu, na velikom parkiralištu tik nakon izlaska iz Pile, gdje počinje Park prirode. Nedugo zatim stigla je dogovorena pomoć: neprocjenjivi bager i kamion s drvenom građom te dvjema betonskim cijevima većeg profila. Prvo je bagerom proširen kanal uz asfaltnu cestu za Sljeme. Zatim su u njega položene cijevi i zasute šljunkom. Odsad planinari više neće morati preskakati kanal, a prijelaz je dovoljno širok čak i za automobil. Sad je mogao proći i kamion s građom. Trupci, grede i manji elementi dovezeni su na livadu, nekoliko metara od mjesta na kojem će niknuti most.
Troje markacista prihvatilo se premazivanja građe vodoodbojnim premazom, a ostali su se bacili na uređenje obala potoka i pripremu temelja, po jednog sa svake strane, na koje će se položiti nosive grede. Temelji su načinjeni od željezničkih pragova koje je nabavio Božo.Zahvaljujući bageru, potok je premošćen bez mnogo napora, a što je još važnije, nitko se nije izložio opasnosti od ozljede.
Kad su nosive grede bile pričvršćene na impregnirane temelje načinjene od pragova, došla je na red ograda. Projektirao ju je na samom radilištu Jovica Janjatović. U punom jeku akcije graditelje je posjetila ekipa odgovornih ljudi Stubičkih Toplica: vršitelj dužnosti načelnika Općine, zatim naš dobročinitelj Kristijan i predstavnici turističke zajednice Stubičkih Toplica. Zadovoljni viđenim, prepustili su nam da samostalno nastavimo s radom. Kad nam je zatrebala struja, ponovno su nam upomoć priskočili dobri ljudi, ovaj put susjeda Agneza Kundić. Tako smo se umjesto baterijskim bušilicama, služili električnima, što je osjetno olakšalo postavljanje ograde.
Dvoje markacista probilo je za to vrijeme stazu od novog mosta do nastavka planinarskog puta s druge strane potoka, koji se nastavljao u produžetku staroga mosta. Radovi su trajali čitav dan, sve do sumraka. Zahvaljujući odličnoj organizaciji, velikoj pomoći mjesnih čelnika i drugih ljudi, te vrijednim članovima Društva, most je podignut i pušten u promet u jednom jedinom danu. Sutradan ujutro, kad je Robert Smolec došao obnoviti stare i postaviti nove markacije na prilazima, most preko Vidaka već je blještao punim sjajem. Stari je most zatvoren, a prelazak preko njega zapriječen.
Početkom ljeta (11. 7. 2017.) Božo i Zvonko oprostili suse sa starim mostom i skratili mu muke. Rastavili su ga i otpremili u vječna ložišta. Novi je most još jednom premazan zaštitom, a ujedno je na njega premješten žig obilaznice Beži, Jankec!, koji je dotad bio usađen u drvetu, na korak od nekadašnjeg mosta. U kampanju „Most u Pili“ uloženo je u nekoliko akcija više od 100 terenskih radnih sati, a sati uloženi u organizaciju i pripremu nisu se često ni brojili. Najviše su se istaknuli Zvonko Lovreković i Božo Pomper. Uz njih dvojicu, u glavnoj akciji 10. ožujka 2017. sudjelovali su sljedeći članovi Društva: Zdravko Antolković, Davor Barać, Branko Borović, Ivan Domić, Jovica Janjatović, Zoran Jović i Branko Martek.
Na starom i novom mostu te prilaznim putovima radilo se od 2011. do 2017. osam puta, a zajedno s kampanjom „Most u Pili“ u akcijama je sudjelovalo 11 članova Društva, uz prije navedene, još i Nenad Brkić. Prelazak preko potokaVidaka angažirao nas je u tom razdoblju sveukupno oko 140 sati.
Za kratak pregled akcije pogledajte link koji možete preuzeti na ovom mjestu
Svesrdnu pomoć pružili su nam:
– Općina Stubičke Toplice, osobito pokojni načelnik Vladimir Bosnar i Kristijan Oremuš, ing. prom., voditelj Odsjeka za komunalne poslove
– Hrvatske šume d. o. o., UŠP Zagreb, Šumarija Donja Stubica
– Pilana „Pila“, vl. Jurica Špoljar, Pila
– Autoprijevoz i usluge „RIOS“, vl. Krunoslav Sokač, Strmec Stubički
– Agneza Kundić, Pila
Od Šojke preko Lipovca na Oštrc
Jedan od najzanimljivijih Željezničarovih putova nesumnjivo je put u broj 31 u Samoborskom gorju, koji počinje u dvorištu bivšega planinarskog doma Šoićeva kuća, uspinje se na gradinu Lipovec, a zatim na vezni greben prema Oštrcu, kojim izbija na magistralu Samobor – Prekrižje Plešivičko.
Atraktivnim ga čini već i sama činjenica što vodi na stari Lipovec-grad, jedinu gradinu na našim putovima. Srednjovjekovni grad na vrhu strmog brda daje putu osobitu draž. Nema prirodnijega i logičnijeg mjesta za odmor od ruševina koje već na prvi pogled prizivaju davno prohujala vremena. Stari je Lipovec i kontrolna točka Samoborske obilaznice. No, takvo je zdanje, pročitat ćete, i dodatan izazov za markaciste.
Unatoč povremenim popravcima, stanje gornjeg dijela pristupne staze do grada s vremenom je postajalo sve lošije. Snjegovi, kiše i izvrnuta stabla s vremenom su suzili ili čak pomeli dijelove staze koja se u zavojima penje uza strmu padinu prema gradini. Izvirilo je isprano korijenje stabala, a na nekim se mjestima odronila zemlja zajedno s izvrnutim drvećem. Došlo je vrijeme za veliki servis, kako bi rekli automobilisti.
Nakon izvida i snimanja terena koje su 20. 3. 2016. obavili Zvonko Lovreković i Robert Smolec, bilo je jasno da su nužni opsežni zemljani radovi i podgrađivanje staze, uređenje prostora grada i obnova oznaka na čitavom putu. Bio je tu još jedan potencijalno vrlo opasan moment – zidine grada u prilično su lošem stanju i postojala je opasnost da se kakav kamen ili nedaj bože čitav komad zida sruši na planinare. Nije bilo nikakve sumnje – put koji je godinama prolazio kroza sam grad, mora se izmjestiti na sigurnu udaljenost od njega. Još 23. 10. 2010., kad smo posljednji put uređivali dio puta kroz gradinu, zaključili smo da su ruševne zidine postale prijetnja za planinare. Svaki put kad bismo prošli gradom, nalazili smo novo kamenje koje se odronilo sa zidova i otkotrljalo niza strmu kosinu podno grada, koja je i nastala od materijala što se vjerojatno stoljećima urušavao.
Planinari su postupno uhodali pričuvnu inačicu kako bi izbjegli neugodan odsjek: tik uza zidine, s vanjske strane, ugazili su provizornu stazicu – ali nije to bilo rješenje, jer kamenje je prijetilo i na njoj. Robert je već sljedeći tjedan nakon izvida, u dva navrata (26. i 28. 3. 2016.) posjetio Lipovec i skinuo sa savjesti to što nas je brinulo. U širokom je luku izveo i uredio obilazni put oko grada, pristojnih pedesetak i više metara daleko od zidina te ga označio, prolazak kroz grad zapriječio kamenim zidićem i poništio markacije u zamku.
Ubrzo je došao i dan velike akcije, 2. 4. 2016. Nikad prije ni poslije nismo na neku akciju dovukli sa sobom toliko alata. Bilo je tu krampova, lopata, štihača, motika, budaka, macola, teških željeznih sjekača, čekića, motornih i ručnih pila, sjekira, škara, grablji… prava seljačka buna! Jedino su kose i vile nedostajale (naime, nema se što kositi ni skupljati). Odaziv na akciju bio je neočekivano velik –blaženo bilo mnogo ruku, rekao bi narod.
Nitko od 16-ero akcijaša nije se preplašio tjelesnoga rada, dapače! Zvonko je raspodijelio ljude po zadatcima. Najsnažniji mladići pripremali su drvene potpornje od okolnih srušenih stabala, šiljili stupove, izrađivali drvene i kamene podzide, zabijali kolce, popunjavali praznine kamenjem, Specijalisti za zemljane radove proširivali su i poravnavali stazu, nasipavali obnovljene dionice, izrađivali stube.
Druga je ekipa dobila zadatak da raskrči gradinu zaraslu u debeo gustiš, grmlje i kupinu. Nije to bio nimalo lak zadatak, trebalo je ruševini od kulturnoga i povijesnoga značenja dati umjetno disanje i učiniti je poželjnim i udobnim mjestom za odmor. „Građani“ su savršeno obavili zadaću. Jednočlana mobilna „jedinica“ (Ivek) krstarila je između graditelja staze i čistača grada donoseći ovim prvima materijal za gradnju, za koji se sirovina dijelom proizvodila krčenjem unutar zidina.
Treća ekipa raščišćavala je put od raslinja i napravila generalnu obnovu svih markacija na putu. I to je bio vrlo naporan posao, još ako se tome doda da je ta ekipa ostala na terenu sat vremena dulje od ostalih. Kad smo se nakon akcije svi skupili vidjelo se na rukama i licima da su svi dali sve od sebe. Premda iscrpljeni, sjajili smo od zadovoljstva učinjenim. Ali vrijeme teče i moramo sve više misliti na Lipovec…
Akcije na putu br. 31: Šoićeva kuća – do puta br. 33 (Prekrižje Plešivičko – Oštrc) 2010. – 2019.
| sudionici | Datum | Radni sati | |
| 1. | Zvonko Lovreković, Mladen Stanković, Zlatko Vrbanc i Robert Smolec | 23.10.2010. | 28 |
| 2. | Robert Smolec | 8. 11. 2015. | 2 |
| 3. | Zvonko Lovreković i Robert Smolec | 20. 3. 2016. | 8 |
| 4. | Robert Smolec | 26. 3. 2016. | 7,5 |
| 5. | Robert Smolec | 28. 3. 2016. | 4 |
| 6. | Zdravko Antolković, Ivica Čanadi, Nataša Dorosulić, Hrvoje Holler, Sofija Klemar,Ivan Kobeščak, Mira Kukec, Emina Kulenović, Zvonko Lovreković, Branko Martek,Mirela Mikulan-Đunđek, Antonija Milovac, Joško Nobilo, Božo Pomper, TomislavZoričić i Robert Smolec | 2. 4. 2016. | 104 |
| 7. | Zdravko Antolković i Ana Puntarić | 5. 4. 2018. | 4 |
| 8. | Emina Kulenović, Mirela Mikulan-Đunđek, Danijela Rafaj i Željko Zailac | 16. 3. 2019. | 28 |
| Ukupno | 185,5 |
Jurinim putom gor’ i dol
Najkraći, ali i najstrmiji planinarski put do vrha Oštrca u Samoborskom gorju počinje u selu Braslovju nedaleko od Ruda. Prema pričanju Braslovčana, planinari su se odande penjali na Oštrc još prije 200 godina. Posebno smo ga prigrlili upravo mi, planinari Željezničara.
Kad se na planinarskom domu na Oštrcu odvija neka akcija, najčešće dolazimo tim putom. Recimo najprije nešto o Braslovju, starom brdskom selu nastanjenom isključivo hrvatskim stanovništvom. Uvjeti za život u selu poboljšali su se sredinom 13. stoljeća, točnije nakon 1242., kad je Samoboru Poveljom hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV. dodijeljen status slobodnoga kraljevskog trgovišta, u znak zahvalnosti za pomoć u bijegu pred Tatarima. Braslovje je prema popisu stanovništva u 2011. brojilo 345 duša u stotinjak domaćinstava. Zavirimo li u starije podatke, naći ćemo podatak da je Braslovje najviše stanovnika imalo između dvaju velikih ratova: 470 (1933.). Selo nema vlastitu crkvu, ali ima dvije kapele, jednu posvećenu Rođenju Marijinu („mala Gospa“) i drugu, u zaseoku Nerzama, posvećenu Presvetom Trojstvu. Potonju planinari dobro poznaju jer je zahvaljujući istaknutom položaju najuočljiviji orijentir u čitavoj kotlini. Braslovje zauzima samo 3,19 km2, pa su poljoprivredne površine oduvijek bile male, dvorišta skučena, a kuće slijepljene jedna uz drugu.
U današnje se vrijeme više ne primjećuje tolika zbijenost kuća jer većine nekadašnjih više nema, ali nekad je to mnogo značilo jer su se leđa uz leđa lakše grijale i okupili u našem domu na Oštrcu, trošilo se manje drva. Selo obiluje izvorima; većina kuća imala je svoju vodu. Zanimljiv je podatak da se prvi vodovod grada Samobora (1914.) opskrbljivao vodom upravo u Braslovju. Bogatstvo vodom ima, nažalost, i svoju lošu stranu – selo je od pamtivijeka na udaru klizišta. Svatko tko je ikad planinario tim područjem može se sjetiti oštećenih, valovitih ili odronjenih dionica cesta. Braslovčani su susretljivi, marljivi i srdačni ljudi.
Zato je prirodno što su se planinari ondje oduvijek ugodno osjećali i što je na području zaseoka u kojem je pretežito živio rod Koščica (s naglaskom na glasu i), na najvišim položajima u selu, 60-ih i 70-ih godina minulog stoljeća niknula prava mala kolonija Željezničarovih markacista-vikendaša. Jedna uz drugu, nedaleko od planinarskog puta, nanizale su se kuće za odmor nekoliko najistaknutijih markacista našeg društva. Skrasili su se ondje Vjenceslav Jurić (pročelnik Markacijske sekcije 1953. i nositelj markacističke iskaznice broj 1 HPS-a), Nikola Alba (pročelnik Sekcije1962. – 1980. i 1983. – 1984.), Daroslav Schmidt (pročelnik 1965. – 1966.), Zvonimir Brkašić (pročelnik 1981., 1985. – 1986. i 1988. – 1989.) i današnji predsjednik Markacijske komisije Zvonko Lovreković (od 2015-2023.).
Prava aleja markacističkih predvodnika!Ipak, najvećim zaljubljenikom u Oštrc smatra se pok. Vjenceslav Jurić – Jura, put Pravim imenom Venceslav. Budući da je sam upotrebljavao inačicu Vjenceslav i da je svima poznat pod tim imenom, u tekstu smo poštovali njegovo opredjeljenje.i koji se, prema vlastitoj evidenciji, z Braslovja popeo na Oštrc nevjerojatnih 1500 puta! Nitko više ne zna koliko su puta spomenuti markacisti uređivali put do Oštrca. U svakom slučaju, ta se zanimljiva i ne baš laka staza duboko usadila u svijest markacista Željezničara i neodvojivo ugradila u povijest 70 godina dugoga markacističkog djelovanja u Društvu.
Akcije na putu br. 32: Braslovje – Planinarski dom „Željezničar“ na Oštrcu 2010. – 2019.
| Datum | Opis akcije | Sudionici | Radni sati |
| 20. 11. 2011. | Pregled puta i djelomično raščišćavanje od raslinja | Robert Smolec | 1 |
| 5. 10. 2014. | Promjena dijela trase, raščišćavanje od raslinja i obnova oznaka | Silvana Holubek (HPD Japetić, Samobor),Zvonko Lovreković i Robert Smolec | 7,5 |
| 2. 4. 2017. | Cjelovita obnova oznaka na dionici kroz Braslovje i još nekim mjestima,promjena dijela trase, raščišćavanjeod raslinja, čišćenje od lišća, detaljan pregled trase radi pripreme velikeakcije uređenja | Zvonko Lovreković, Božo Pomper i Robert Smolec | 20,5 |
| 21./22. 4. 2017. | Cjelovita obnova oznaka na dionici od nekadašnjeg igrališta do planinarskog doma, raščišćavanje čitavoga puta od raslinja, poravnavanje puta, izrada stuba i podbočenja, uklanjanje debelih naslaga lišća | Zdravko Antolković, Damir Bajs, Milka Bilonić, Branko Borović, Ana Čaplar, Ivan Domić, Sanja Hajman, Sofija Klemar, Emina Kulenović, Mirjana Lesac, Ines Lisak Pavlović, Zvonko Lovreković, Branko Martek, Branka-Ana Mikšik, Mirela Mikulan-Đunđek, Antonija Milovac, BožoPomper, Ester Stanković, Marina Šoštarić, Tomislav Zoričić, Danijel Veček, Željko Zailac i Robert Smolec | 189,5 |
| 7. 10. 2017. | Promjena dijela trase, veće raščišćavanje od raslinja, iskop serpentine, izrada stuba i podbočenja, postavljanje oznaka na novom dijelu trase | Robert Smolec | 5 |
| 28. 10. 2017. | Postavljanje putokaznih ploča | Sofija Klemar, Zvonko Lovreković i Božo Pomper | 14,5 |
| 3. 11. 2017 | Opsežno čišćenje staze od lišća | Zdravko Antolković, Zvonko Lovreković,Božo Pomper i Đorđe Tovrloža | 28 |
| 4. 11. 2017. | Otvorenje puta | ||
| 24. 8. 2019. | Raščišćavanje od raslinja | Zdravko Antolković i Damir Bajs | 5 |
| ukupno | 279 |
Ima li čega prirodnijega nego nazvati put imenom najzaljubljenijega u taj prelijep kutak Samoborskoga gorja, točnije, nadimkom osnivača i doajena Društva – jednostavno i prisno: Jurinim putom? I tako je put iz središta Braslovja do planinarskog doma „Željezničar“ 4. studenoga 2017., kršten imenom Put Vjenceslava Jurića ili kratko Jurin put te poškropljen kišicom koja je popratila malu svečanost održanu na samoj stazi nadomak nekadašnje Jurine hacijende.
Tom je prigodom simbolično otkrivena putokazna ploča postavljena na zidu posljednje kuće u selu, u „markacističkom središtu svijeta“, točno na mjestu gdje su se nekad sastajala dva planinarska puta. Naime, da budemo precizni te tehnički i povijesno korektni, recimo da su do planinarskog doma na Oštrcu do prije petnaestak godina vodila s te strane dva puta, možemo reći i dva kraka koja su se na tom mjestu spajala:
Put br. 29 Gornje Rude (autobusna postaja) – Braslovje – Kuhtići – Pl. dom „Željezničar“ na Oštrcu 1:00 h Put br. 32 Braslovje (autobusna postaja) – do puta br. 29. 0:15
Godinama je glavni put bio onaj iz Gornjih Ruda (br. 29), a lijevi mu se krak, gledano iz doline, priključivao s jugoistočne strane, iz središta Braslovja. Posljednjih je dvadesetak godina pristup iz Gornjih Ruda izgubio važnost jer se samo u vrlo rijetkim slučajevima poneki znatiželjan ili nostalgičan planinar sjetio ondje iskrcati iz autobusa. Znatan dio puta s vremenom je asfaltiran postavši time neprivlačan planinarima, dionica koja je vodila strmim kolnim putom često je bila neugodna, izlokana, prekrivena nanesenim šljunkom, blatnjava i skliska, a na jednom mjestu trebalo je proći tik ispred nosa prilično agresivnom psu. Tako su planinari počeli zazirati od toga pristupa i on je postupno pao u zaborav. Predložili smo stoga 2005. HPS-u da ga ukine, što je i prihvaćeno.
Put br. 29 brisan je iz Registra putova HPS-a, a redefinirani put registriran je ovako: Put br. 32 Braslovje (autobusna postaja) – Jerbići – Pl. dom „Željezničar“ na Oštrcu [Put Vjenceslava Jurića ili Jurin put] 1:00 Prema podatku iz Registra planinarskih putova, put je dugačak samo 1,48 km. Vjerojatno je tako ako se mjeri zračna udaljenost između početne i krajnje točke. Mi bismo se u izračunavanju duljine puta ipak poslužili Pitagorinim poučkom jer planinari nisu ni jastrebovi ni šojke rugalice. Nazivno vrijeme hoda od jednog sata govori o tome da je riječ o planinarskoj poslastici jer crtu dugu kilometar i pol po ravnome terenu prosječno prepješačimo za dvadesetak minuta.
Otvaranju Jurina puta prethodilo je nekoliko markacijskih akcija. Valja napomenuti da je put, zbog obnavljanja stupova za električnu struju kojom se opskrbljuje dom na Oštrcu, u središnjem dijelu bio teško oštećen, a na pojedinim dijelovima zajedno s okolišem uništen do neprepoznatljivosti, pa su na nekoliko mjesta izvedeni posve novi odsjeci. Srećom, odaziv članova nikad nije bio u pitanju pa smo u nekoliko navrata doveli put u vrlo dobro stanje, koje kontinuirano održavamo.
Na Okić s Dragojlom i Dragom
Dragojlu Jarnević (1812. – 1875.), hrvatsku književnicu i ilirkinju, i Dragutina Belačića -Žohara (1913. – 1993.), karizmatičnoga međuratnoga i poslijeratnog alpinista – pogledamo li godine njihova rođenja – dijeli čitavo stoljeće! Ono što ih povezuje jest da su za oboje stijene Okića u Samoborskom gorju bile magično privlačne i neodoljive.
Dragojla je 11. 9. 1843. u pratnji jednoga poznatoga Karlovčanina, kako navodi u svojem dnevniku, izvela nadasve smion, za ono vrijeme fantastičan pothvat – bez ikakve opreme, jer ona tada nije ni postojala, u haljini i bosa! – popela se na gradinu Okić u Samoborskom gorju vrletnim, stjenovitim pristrankom hridine na čijem se vrhu grad nalazi (Oštrić, 16, Smolec, 27).
Prvi je to zabilježen penjački uspon u hrvatskoj planinarskoj povijesti. Omiljeni Dragutin Belačić, zvan Žohar ili Žohi, dugogodišnji i proslavljeni alpinist, učitelj mnogih naraštaja hrvatskih penjača, svoj je trajan trag na Okiću ostavio u obliku osiguranoga planinarsko-alpinističkog puta, danas bismo rekli ferate, drsko provedenoga kroz kratku, okomitu stijenu na istoj vrletnoj padini kojom se tek 200-tinjak metara dalje penjala Dragojla Jarnević.
Žoharov klinčani put otvoren je 18. 5. 1980. u okviru male svečanosti održane u povodu obilježavanja 40. obljetnice Belačićeva alpinističkog djelovanja. Bila je to tridesetak godina jedna od rijetkih ferata u hrvatskim planinama i jedno od malobrojnih mjesta u Hrvatskoj na kojima ste se mogli pripremiti za prve korake u Alpama. Još prije desetak godina, fiksno čelično uže kojim je put osiguran (48 m) bilo je najduže u hrvatskim stijenama.
Ako ste slučajno pomislili da je Dragutinov nadimak Žohar, po kojem je bio naširoko poznat, nešto pogrdno ili čak gadno – varate se. Žoharima su svojedobno nazivali alpiniste-početnike. Dragutin je zasigurno vrlo rado rabio taj slikovit izraz i tako zaslužio taj simpatičan nadimak (Anon., 1). Spominje se da se bavio i markiranjem.
Četrnaest godina poslije Okić je dobio još jedan sličan pristup. Dragojlin je podvig iz polumraka zaborava istrgnuo entuzijastični i uporni zagrebački planinar Zdravko Molak (1941 – 2013.) uredivši kroz južno ostijenje Okića atraktivnu, vrlo strmu stazu s početnom točkom u divljem klancu potoka Okićnice, a završnom nadomak vrhu, te je označio planinarskim markacijama. Staza je otvorena 18. 9. 1994. (Oštrić, 16, Poljak, 19, Smolec, 27), a pokroviteljstvo i skrb o njoj preuzeo je HPD Željezničar.
Prvih 11 godina plazili smo Dragojlinom stazom gotovo poput same Dragojle, držeći se za onuda bujeće korenje, sada za sverših od dubovah i opet za klisure, s tom razlikom da dugo godina poslije nje nitko pritom nije skidao gojzerice s nogu. Ponovila je to tek 2017. riječka planinarka Eli Jaška.
Nakon desetak organiziranih godišnjih pohoda Dragojlinom stazom zaključili smo da su pojedina mjesta na stazi prezahtjevna za neke koji se žele njome popeti do cilja i na žalost malobrojnih „čistunaca“, ali na radost velike većine drugih planinara, 2.4.2005. postavili prvo trajno osiguranje u središnjem, najstjenovitijem dijelu staze. Vjerujemo da je tih nekoliko desetaka metara sajle usrećilo stotine planinara koji su otada mogli opuštenije uživati u uvijek uzbudljivom svladavanju toga osebujnog puta i proslaviti svoj uspjeh sjedeći u velikom kamenom naslonjaču navrh stijene, vidikovcu romantičnoga imena Kak taubeka dva.
S vremenom se pokazala potreba za prečacem koji bi u najkraćem potezu povezivao Žoharov put i Dragojlinu stazu. Zadatka se 1. 4. 2007. prihvatio Robert Smolec i otada još nikome živom nije dopustio da mu se miješa u posao na tom spojnom putu. A svašta se na njemu događalo, od lavina kamenja do izvrtanja stabala. Prečac je proveden ispod stijene po kojoj se uzdiže Žoharov put i ispod stjenovitoga praga na Dragojlinoj stazi osiguranog sajlama. Druge mogućnosti nije ni bilo. Taj je minijaturan prečac zaslužan za nekoliko lijepih kombinacija. Na primjer, omogućuje da se Dragojlinoj stazi pristupi bočno, od planinarskog doma pod Okićem, na otprilike polovici njezine dužine, čime se izbjegava velik krug oko potoka Okićnice, gubitak visine te veranje zubima i noktima vrlo strmim i neugodnim donjim dijelom staze.
Budući da Dragojlina staza završava pri vrhu Žoharova puta, tik iznad izlaska iz ferate, moguće je bez silaska u klanac, ali i bez uspona na gradinu, izvesti malu penjačku polupetlju: Prečac – Dragojlina staza – Žoharov put, ili obrnuto, naravno, ako se imate petlje spustiti Žoharovim putom ili Dragojlinom stazom.
Prečac je i zgodna odstupnica u slučaju potrebe. Iz HPS-ova Registra putova: Put br. 13 Žoharov klinčani put 0:30 Put br. 17 Dragojlina staza 0:30 (realnije: 0:40 – 0:45) Put br. 19 Spojni put Žoharov klinčani put – Dragojlina staza 0:05 Svaka čast pionirima i popularizatorima, ali najviše posla ipak su napravili oni koji su svih tih godina održavali i popravljali te „dvije i po“ staze, raščišćavali ih od raslinja, uklanjali granje, stabla i pomično kamenje, podbočivali, gradili stube i označavali ih markacijama. Zbog prirode terena i velikog nagiba, posla za markaciste ima uvijek. Katkad i za visokogorce i alpiniste, koji se uvijek spremno odazovu kad ih zamolimo da zamijene poneki klin ili pak čitavu sajlu.
Sudjelovanje u akcijama o Okić 2010. – 2019. o Sudionici Broj akcija Radnih sati 1. Robert Smolec 12 47 2. Zvonko Lovreković 3 13 3. Branko Martek 2 6 4. Božo Pomper Mladen Stanković skupina alpinista AO HPD-a Željezničar 1 1 1 7 7 oko 10 UKUPNO 15 oko 90
Veliki Zavižan ili kako naći pravu mjeru
Budući da u okruženju Velebita nema dovoljno planinarskih društava koja bi održavala sve planinarske putove na toj moćnoj planini, planinarska su se društva diljem Hrvatske pod okriljem HPS-a dogovorila o raspodjeli održavanja pojedinih putova ili dionica.
Dugo su markacisti Željezničara bili zaduženi za dionicu Premužićeve staze od spomenika graditeljima staze u srcu Rožanskih kukova do odvojka za vrh Gromovaču (1676 m) i na sam vrh. S nostalgijom se prisjećamo najljepših velebitskih akcija 29. 7. 2000. (3 sudionika) i 14. 7. 2001. (9 sudionika), ali to su neka davna vremena, a mi govorimo o proteklom desetljeću.
Na molbu markacista HPD-a Pliva iz Zagreba da im zbog sentimentalnih razloga ustupimo svoju dionicu, u prvom redu vrh Gromovaču, pristali smo – ali samo uz jedan uvjet: da u zamjenu dobijemo zaduženje za pristupni put na vrh jednake visine. Tako nas je dopala skrb o dvama pristupnim putovima na vrh Veliki Zavižan (1676 m!). Ostali smo na visini – ujedno i najvišoj na Željezničarovim putovima. Što jest – jest, more se sa Zavižana ne vidi tako lijepo kao s Gromovače, ali nismo imali srca odbiti plivaše kad su nas tako lijepo zamolili.
Jedan pristup počinje nadomak ulazu u Velebitski botanički vrt, a drugi malo dalje, u samom Vrtu, na sjeveroistočnoj strani kružne staze oko velike vrtače u Modrić docu. Na prekrasnoj zaravni podno vrha ta se dva kraka stapaju u jedan put, koji vodi na sam vrh. Naše specijalne ophodnje ustanovile su da je vrijeme za cjelovitu obnovu.
Podigla se četa markacista, mala, ali ubojita, naoružana ručnim alatima i bojama, te prionula poslu. Zadatak je bio pomiriti dvije teško pomirljive stvari: s jedne strane potrebu da se putovi učine prohodnima, sigurnima i preglednima za brojne planinare i druge namjernike, a s druge strane nastojanje da zahvati u prirodi budu što bezbolniji jer se vrh nalazi u nacionalnom parku. Izazovu smo pristupili racionalno i s marom dobra gospodara.
Tamo gdje nisu bili nužni oštriji zahvati, bili smo nježne ruke, filigranski odmjereni, ali u vršnom dijelu, u gustoj klekovini, morali smo ipak malo više misliti na hodače. Reakcije iz Parka bile su povoljne, kao i dojmovi planinara. Kad je istog ljeta naš Željko Brdal – Gojzek pohvalio prohodnost puta, znali smo da smo uspjeli. Za kraj – mala anegdota. Glavnu rendžericu Parka uživo smo u planinarskom domu zamolili za dopuštenje da se akcijaškim autom dovezemo do ulaza u Botanički vrt i tamo ga parkiramo dok traje akcija, da ne teglimo opremu, boje, hranu i ruksake. Naravno, nije mogla odoljeti nadaleko poznatom šarmu nekih naših markacista. Međutim, „policija“ je bila nemilosrdna. Kad smo nakon posla sišli s Velikog Zavižana, na vjetrobranu smo zatekli veliku opomenu zataknutu iza brisača, kojom su nas „pošpotali“ za nepodopštinu. Pretpostavljamo da šefica rendžera nije stigla obavijestiti svoje čuvare o našem dolasku. Sva je sreća da u Parku još nema pauka, pa nam nisu odvezli auto.
Premda su od akcije prošle tri godine, ophodnjom u lipnju 2019. uvjerili smo se da su putovi na Veliki Zavižan još uvijek u vrlo dobrom stanju. Akcije na pristupnim putovima na Veliki Zavižan o Velebit o Sudionici Nadnevak Radnih sati 1. Sofija Klemar, Božo Pomper i Robert Smolec 28. 5. 2016. 7 2. Sofija Klemar, Zvonko Lovreković, Božo Pomper i Robert Smolec 18. 6. 2016. 40 3. Branko Martek 16. 6. 2019. 2 UKUPNO 49 Oznake na pristupima Velikom Zavižanu o Put Broj oznaka (markacija) Obnovljenih Novih Ukupno 1. Ulaz u Velebitski botanički vrt – Veliki Zavižan 57 71 128 2. Kružna staza u Velebitskom botaničkom vrtu – do puta br. 1 6 48 54 UKUPNO 63 119 182
Sv. Vid na otoku Pagu – veliko finale
Ne biste vjerovali da je ne visok Sveti Vid (349 m), najviša točka otoka Paga, jedno od najposjećenijih planinarskih o dredišta u Hrvatskoj i u najužoj konkurenciji za najpopularniji vrh Hrvatske planinarske obilaznice! Ako treba, dokazat ćemo vam to pozamašnom hrpom popunjenih upisnih bilježnica s vrha koja se nalazi u našem markacističkom ormaru u društvu. Bilježnice su prepune oduševljenih komentara na gotovo svim europskim jezicima, a i nekim svjetskima. Najbrojniji su komentari na slovenskom i njemačkom jeziku. Tu su još češki, slovački, poljski, bošnjački, mađarski, litavski, engleski, nizozemski, norveški, švedski, pa i kineski, korejski, koji sve ne… čak i nepostojeći, poput austrijskoga i švicarskoga. Neke nismo ni prepoznali. Hrvatski se jedva ugurao među prvih deset. Kad bismo barem mogli razumjeti sve to što je u oduševljenju napisano raznoraznim rukopisima. Treba imati na umu i to da je broj posjetitelja zacijelo znatno veći od broja upisanih imena jer mnogi namjernici i ne znaju za običaj upisivanja, ili im nije poznato da je u kutiji bilježnica, ili jednostavno ne mare za to dok uživaju u prirodnim počelima i jedinstvenim vidicima.
Red je već na samom početku istaknuti čovjeka koji je neusporedivo najzaslužniji za globalnu popularnost Svetog Vida. To je naš član Bruno Puharić iz Novalje, umirovljeni profesor i planinar, speleolog, promicatelj prirodne, kulturne i povijesne baštine otoka Paga i nadasve – vrijedan markacist. Bruno je zamislio te od 1977. do 1982. trasirao, uredio i označio četiri planinarska pristupa do vrha Svetog Vida (Puharić, 20, 21, 22, 24). Svaki od putova prilazi vrhu s druge strane svijeta. I gotovo 40 godina sām ili uz pomoć brojnih naraštaja svojih učenika održavao te putove u savršenom stanju (Puharić, 23, 25). Ova priča zasigurno ne bi bila ni izbliza toliko lijepa i puna ponosa da nije njegova neizmjernog doprinosa. Nije teško nastaviti kad netko udari toliko čvrst temelj.
Koliko god Pag bio daleko od Zagreba, nismo mu u njegovim zlatnim godinama više mogli ni smjeli prepustiti da vuče sav teret pa smo organizirali dvije opsežne akcije generalnog uređenja planinarskih putova do Svetog Vida. Bruno je sudjelovao u objema! 270, 271 MARKACISTI MARKACISTI Treba napomenuti da se od inicijalnih četiriju putova danas održavaju tri: s polazištima u Šimunima, Kolanu i Dubravi. Put iz smjera grada Paga više se ne održava jer su se promijenili vlasnički uvjeti na terenu, a put ne može prolaziti preko privatnih posjeda.
Prva od dvije ključne akcije održana je 30. 4. 2016. Uređivali smo put od Kolana do vrha. Šestero markacista provelo je na terenu čitav dan. Radilo se krajnje naporno punih 11 sati. Osobito je zahtjevno bilo raščišćavanje raslinja na starom seoskom putu omeđenom suhozidima. Čega sve tamo trnovitoga i bodljikavoga nije bilo, od oštre trnošljive, opasne drače, bockave pavitine i dosadne kupine, pa sve do poskokâ, čije smo nazočnosti stalno morali biti svjesni.
Na pojedinim smo dijelovima doslovno zajednički valjali pred sobom čitave lopte od isprepletenoga trnovitoga granja i povijuša, katkad i veće od nas. Božo je trn drače koji mu se tada zabo u čelo izvadio iz kože tek dva tjedna nakon akcije! Ništa manje naporno nije bilo ni označavanje puta. Tko je god bio na Svetom Vidu, zna da je jugozapadna padina vršnog dijela brda praktički polupustinja, odnosno nizak kamenjar. Markacije moraju biti postavljene veoma gusto, na svakih nekoliko koraka. Koliko li je samo puta trebalo čučnuti i ustati s ruksakom na leđima i opremom u rukama! Vrh udaljen nepunih pola sata hoda činio nam se nedostižno dalekim, poput fatamorgane u obličju pustinjske oaze.
Prvo nam se priviđalo samo pivo, a u poodmakloj fazi i mlade Pažanke kako nas hlade mašući palminim listovima nudeći nam ledene koktele s kriškama limete nataknutima na čaše. Nikad stići! Pitamo Bruna zašto je markirao tako gusto, a on nam odgovara da ovdje zna biti neprozirne magle, u kojoj se zbog jednoličnosti terena može vrlo lako zalutati, pa i nastradati. Bila je to dostojna uvertira za veliku akciju održanu 21. i 22. 4. 2018. O njoj je već mnogo rečeno u članku objavljenom u broju 2 časopisa Cipelcug (Lovreković, 13) pa ćemo ovom prilikom reći samo nekoliko osnovnih stvari.
Iz Zagreba nas je u dva kombija krenulo 18-ero, i to 10-ero markacista, pojačanih s još osmero članova Društva. Više nas nije moglo ići, iako je bilo još interesenata. Sve je sličilo na pravu markacističku ekspediciju. Pridružio nam se, dakako, i Bruno, „zaokruživši“ broj akcijaša na 19. Zadataka je bilo uistinu mnogo, ali snage su bile moćne, spremne i nabrijane.
Trebalo je montirati putokaze, očistiti od raslinja putove koji nisu bili obuhvaćeni akcijom 2016., one iz Dubrava i Šimuna, ali ponovno i put od Kolana jer je za dvije godine bio opet zreo za rezidbu. A valjalo je i kompletno markirati dva prvospomenuta pristupa. I sve smo to uspjeli učiniti već u subotu, za osam sati rada. Pao je i službeni rekord u broju markacija postavljenih u jednom danu: 440! – od čega 40 % novih.
Svi oni prijatelji prirode raznih nacionalnosti što su tijekom godina upisivali svoja imena i dojmove u mnoštvo bilježnica koje je Bruno marljivo zamjenjivao novima gurali su ruku u staru željeznu upisnu kutiju na vrhu. Posolica, bura, vlaga i sunce nagrizli su je do te mjere da je „progledala“. Bilježnice su se kvasile, listovi lijepili, tinta razmakala… Šteta bi bilo da propadnu svi ti lijepi dojmovi, a šteta je i onih nezapisanih! Stoga smo još za one naporne akcije u 2016. pokrpali staru kutiju i debelo je namazali zaštitnom bojom kako bi izdržala još dvije godine do dolaska nasljednice. Kažu da konac djelo krasi.
U našem slučaju bila je to jedna od finih stvari koje nagoviještamo u naslovu sljedećeg poglavlja. Prekrasna kutija za upisnu knjigu i drugi sitni inventar postavljena na vrhu Svetom Vidu možda je najljepši predmet koji smo ikad darovali planinarskim stazama. Izrađena od sjajnoga nehrđajućeg čelika (inoksa, rostfraja, ako vam je tako draže), zabljesnula je na paškom suncu kao prava točka na „i“. Za narudžbu i organizaciju njene izrade brinuo se u potpunosti Danijel Veček, a što je posebno vrijedno, založio se da nam taj vrijedan predmet bude i doniran! S Ivicom Čanadijem i Željkom Zailcem sudjelovao je i u uklanjanju stare kutije i ugradnji nove.
Dragi i srdačni domaćini bili su nam u travnju 2018. Općina Kolan i Grad Pag, osiguravši nam besplatan smještaj, bogatu večeru i ručak. Kako i ne bi, kad su nam priznali da na Pagu ne mogu skupiti ni približno tako veliku ekipu. Mi došljaci iz Zagreba djelovali smo im vjerojatno kao jato bijelih anđela koje se spustilo na još bjelji otok kako bi ga „obogatilo“ crvenim točkicama i crticama. Ako se pitate što znače riječi veliko finale u naslovu ovog poglavlja, odmah ćemo razjasniti. Nakon 42 godine od početka Brunovih pionirskih pothvata i dugogodišnjega održavanja putova na tom zahtjevnom terenu, u 2019. prostili smo se od Paga – održavanje je službeno preuzeo PD Kamenjak, Rijeka. Započelo je s entuzijazmom, a tako se i nastavilo, marljivo i s ljubavlju do samoga kraja – veličanstvenoga finala.
Novim održavateljima ponosno smo predali u ruke tri odlično uređena i označena puta. Želimo im mnogo uspjeha. I doći ćemo opet, ako ništa drugo, da pomognemo dobrim savjetom. Tko je sve posljednjih deset godina prolijevao krv, znoj i suze za Pag nađite u tablici.
Putokazi i druge fine stvari
Putokazi i druge fine stvari Počelo je skromno, uklanjanjem (ne)slavnih uraslih ploča na križanju iznad planinarskog doma na Velikom dolu. Tri sata minucioznoga kiparskog rada dlijetom trebalo je kako bi se iz stabla bukve izvukle tri stare limene putokazne table zarobljene u drvu. Zamijenjene su rukom pisanim pločama, koje i danas vrlo dobro služe. Bukva je zacijeljela svoje rane, ali doživotno će nositi ožiljke od operacije. Zatim je postavljena također rukopisna putokazna ploča nedaleko od planinarskog doma na Okiću, na početku pristupa Žoharovom klinčanom putu. Pismoslikar Zvonimir Ivrlač iz Remeta izradio je prema nacrtima jednog od pisaca ovih redaka natpisne ploče za vrhove Oštrc i Rancerje te sedlo Preseku.
Dugogodišnje poznanstvo s majstorom „od slova i boja“ bilo mu je po svemu sudeći dovoljna nagrada – darovao nam je svoj rad. Posljednja rukom pisana ploča na Željezničarovim putovima montirana je na električnom stupu u Prekrižju Plešivičkom, uoči posjeta tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, pokrovitelja obnove doma na Oštrcu. Nova era započela je opremanjem puta Braslovje – planinarski dom Željezničar na Oštrcu, koji smo u čast doajenu našega društva, pokojnom Vjenceslavu Juriću – Juri, nazvali Jurinim putom, po njegovom planinarskom nadimku. Tada su na početnoj, središnjoj i završnoj točki puta prvi put postavljene ploče kreirane u računalu i izvedene suvremenom tehnikom apliciranja folije na lim. Polako se počela nakupljati količina kolektivne svijesti potrebna da se učini veći korak naprijed u označavanju putova. Baš nekako u to vrijeme Komisija za planinarske putove HPS-lansirala je u orbitu tipizirane planinarske putokaze nudeći planinarskim društvima pogodnost besplatne izrade ploča za pristupne putove k vrhovima na Hrvatskoj planinarskoj obilaznici. Nećkali smo se isprva, ali i pokazali dobru volju postavivši nekoliko novih HPS-ovih putokaza na pristupima vrhu Svetom Vidu na otoku Pagu. Već smo bili načelno odlučili da ćemo križanja na pristupnim putovima do doma na Oštrcu propisno označiti putokazima. Na vidiku je bio lijep projekt, financiran novcem iz namjenskog fonda Europske unije (Bajs, 3). Ubrzo se razvila vrlo živahna, na trenutke i žustra rasprava o izgledu, sadržaju i izvedbi budućih putokaznih ploča. U početku dijametralno suprotstavljena stajališta, postupno su, uključivanjem sve većeg broja kreativnih, crveno-bijelih mozgova, poprimala sve konstruktivnije obrise. Naposljetku se iskristalizirala zamisao o vlastitom dizajnu putokaza, po uzoru na najbolje primjere iz susjednih zemalja. Ciljali smo na visoku kvalitetu, informativnost, estetsku privlačnost, trajnost i originalnost u hrvatskim okvirima. Prisjetili smo se viđenoga u slovenskim, austrijskim, talijanskim, bosanskohercegovačkim i crnogorskim planinama, napravili dubinsko snimanje i probir (eng. screening), i kad je zamisao dovoljno dozrela, uposlili vrsnoga domaćeg dizajnera Alana Čaplara (jedva je čekao priliku), koji je zamišljeno uobličio u izvedbene nacrte. Nakon završnog „brušenja“ i kontrole dobili smo proizvod kojim smo svi bili zadovoljni. Trebalo je prilično hrabrosti, samouvjerenosti, pa i drskosti, da se ne prihvati netom promovirani HPS-ov model putokaznih ploča, ali jednostavno smo bili sigurni da imamo kvalitetnije rješenje. I tako je nakon desetaka i desetaka sati kabinetskoga, radioničkoga, organizacijskoga i terenskog rada markacista i drugih članova društva, na križanjima oko matičnoga planinarskog doma na Oštrcu osvanuo prvi „naraštaj“ novih, suvremenih putokaza. Naši su se putokazi u Samoborskom gorju nakon više desetljeća parazitiranja na šumskim stablima preselili na metalne stupove. Kad su putokazi bili na mjestu, izgledali su nam još ljepše i bolje nego na skicama. Osjećali smo i znali da su pun pogodak. Timsko promišljanje, nadasve iskreno i otvoreno iznošenje prijedloga, sustavno propitivanje i kritika urodili su plodom. Kako će vrijeme ubrzo pokazati, bili smo na pravom putu – a pravi put zaslužuje i pravi putokaz. Kampanja opremanja planinarskih putova HPDŽ-a novim putokaznim pločama nastavit će se širiti u koncentričnim krugovima oko doma na Oštrcu, baš kao kamen bačen u mirnu, zelenu vodu. Ali to nije sve! – kako se često čuje u reklamama (ne, nije besplatan set noževa…). Nešto je drugo posrijedi, prvo i jedinstveno u našoj markacističkoj povijesti: shematski zidni zemljovid velikog dijela Samoborskoga gorja, dostupan svakom posjetitelju doma na Oštrcu. Na sjevernom pročelju Doma, desno od ulaza, postavljen je velik informativni tiskani pano izveden kvalitetnom tehnikom, s prikazom šireg područja Samoborskoga gorja te ucrtanim planinarskim putovima i drugim kartografskim sadržajima. Prikaz je pregledan, krupan i lišen je suvišnih pojedinosti. Zemljovid je upotpunjen daljinarom od doma na Oštrcu – i još nečim jedinstvenim: atraktivnom fotografijom Oštrca i doma snimljenom iz zraka – dronom! Zamisao i dizajn sazrijevali su više od pola godine. Idejni začetnik bio je Robert Smolec, ali lavovski dio posla, od osmišljavanja do izrade, obavio je Alan Čaplar. Pano je na Oštrc dopremio Zdenko Petrić, a montažom su se pozabavili naši majstori Božo Pomper, Ivica Čanadi i Zvonko Lovreković. Projekt u Samoborskom gorju ostvaren je u partnerskoj suradnji s prijateljskim planinarskim društvom Pinklec iz Svete Nedelje, kojem se i ovim putem zahvaljujemo na susretljivosti i spremnosti na suradnju. Više o ovoj temi možete naći u članku Damira Bajsa u Cipelcugu br. 2 (Bajs, 2). Dvije-tri o zajedništvu Kad se u evidenciji o markacijskim aktivnostima u nekoj planinarskoj udruzi trećina ili čak polovica imena odnosi na članove koji nemaju formalan status markacista, možete biti s pravom ponosni što pripadate takvoj udruzi. Naše društvo ima tu sreću da pridruženi markacisti u akcijama uređenja planinarskih putova sudjeluju s jednakim žarom kao i oni registrirani. Za neke se akcije tražila čak i „karta više“! Na terenu smo svi jednaki, a posla za marljive uvijek se nađe. U akciji uređenja puta br. 39 na Medvednici: Stubičke Toplice – Kapelščak – Pila – Činovničko sedlo (6. 9. 2015.), sudjelovalo je 10 članova; kombinirana akcija tijekom koje su postavljani putokazi, raščišćavani putovi i obnavljane oznake na potezu Prekrižje Plešivičko – Oštrc – Veliki dol (29. 9. 2018.) privukla je 14 članova; put Šoićeva kuća – Lipovec-grad – Oštrc (2. 4. 2016.) uređivalo je 16 članova; putove od Šimuna i Dubrava do Svetog Vida na otoku Pagu (21./22. 4. 2018.) – 19 članova, a pozivu na veliku akciju generalnog uređenja Jurinog puta točno godinu dana prije (21./22. 4. 2017.) odazvala su se čak 23 člana. Ako ste pročitali devet priča prije ove, zacijelo ste prepoznali taj kolektivni duh. A on se ne mora iskazivati isključivo dvoznamenkastim brojevima, jer društveni su brojevi i devet, i osam, i sedam… pa i tri. Nisu stari Latini bez razloga govorili Tres faciunt collegium (Troje čine društvo), a znaju valjda nešto i Kinezi kad na svoj način kažu to isto: Jedan k›o nijedan, dva k›o jedan, ali tri – k›o tri! Iz iskustva znamo da je u markacističkoj djelatnosti čak i broj dva metafora za učinkovito društvance. Nema ničega ljepšeg nego kad na pitanje Ideš? dobiješ odgovor Idem! Ima i onih koji se čak naljute ako ih se koji put poštedi. Znalo je katkad biti toliko naporno da smo nadilazili granice fizičke izdržljivosti. Ali zajedništvo nas je nosilo poput nezaustavljivog vala. Možemo se pohvaliti i nekim izvanserijskim postignućima. Tako je bilo planirano da velika akcija na Pagu traje dva dana. Kad smo u subotu stigli iz Zagreba na odredište i razmiljeli se po terenu kao mravi, nitko nije ni slutio da ćemo sav posao završiti već isti dan. Planirana radna nedjelja preko noći se preobrazila u dan opuštanja i srdačnog druženja s ljubaznim domaćinima u Kolanu i Pagu, a kistovi, kantice, pile i škare zasluženo su se odmarali u teretnom dijelu unajmljenih kombija. Prva od dvije velike akcije na Pagu (30. 4. 2016.) zapamćena je kao jedna od tjelesno najnapornijih. U jednom jedinom danu radilo se čak 11 sati, od čega najveći dio vremena „udarnički“. Nikad prije nismo u jednodnevnoj akciji nacrtali ili obnovili više od 300 markacija (306). Već znate da taj rekord nije bio duga vijeka – srušen je nepune dvije godine poslije. Čudesni Božo vozio nas je četiri sata do Paga, a nakon akcije u kojoj se, kao i uvijek, nije nimalo štedio, još četiri sata do Zagreba. Što ljudima daje toliku volju, motivaciju, energiju, upornost i snagu? Kako to da su nam toliki ljudi nesebično pružali pomoć, poklanjali materijal, opremu, svoje usluge, rad i vrijeme? Odgovor je: želja da se učini nešto dobro za druge – i zajedništvo. Zanimljivo je da gotovo ništa od svega toga ne činimo za sebe osobno, već za neke druge, poznate i nepoznate ljude koji će već sutra, preksutra ili koji drugi dan uživati na tim istim stazama i puniti onu bilježnicu na vrhu dojmovima koje će uzalud pokušavati izraziti riječima.
Još malo brojeva za kraj
Broj akcija i uloženih radnih sati 2010. – 2019.
Planinsko područje Broj akcija Radnih sati
Samoborsko gorje 71 993
Medvednica 16 254
Sveti Vid, otok Pag 47 318
Velebit 3 49
Ostala područja (Korčula i Gorski kotar) 2 14
UKUPNO 139 1628
Podatci iskazani u tablici odnose se isključivo na terenski rad. Njima treba pridodati stotine i stotine sati uložene u razne organizacijske i pripremne aktivnosti, kao što su upravljanje radom Markacijske komisije, planiranje, stručna izobrazba markacista, sastanci, prepiske, dogovori, vođenje evidencija i arhive, priprema izvještaja, članaka i vijesti, nabava i dostava opreme i materijala, kabinetski i radionički rad, na primjer, izrada nacrta i projekata, tehnička priprema i dorada putokaznih ploča, stupova, upisnih kutija, žigova i druge opreme. Mnogo se vremena uloži na organiziranje akcija, osobito onih tehnički zahtjevnih i onih s većim brojem sudionika. Nipošto ne smijemo zaboraviti one među nama koji nas voze na teren, najčešće vlastitim automobilima. Vrlo često ne brojimo sate koje smo u vlastitu domu, u društvenim prostorijama, na izletima i u svim drugim prilikama ugradili u crveno-bijelu priču. Mnogo puta nismo ni svjesni toga rada ili ga ne možemo odvojiti od svakodnevice. Stvaran broj dobrovoljnih radnih sati utrošen na razne izvanterenske aktivnosti zasigurno je višestruko veći od onoga što se uspije zabilježiti u evidencijama. Nismo željeli iznositi brojeve jer oni nisu stvaran pokazatelj uloženog izvanterenskog rada.
Napustili su nas… †
Tijekom posljednjeg desetljeća zauvijek smo se oprostili od nekoliko markacista, nekad članova HPD-a Željezničar, koji su u raznim razdobljima predano radili na uređenju i održavanju planinarskih putova, izobrazbi markacista ili organizaciji i popularizaciji naših aktivnosti. Sa zahvalnošću ih se sjećamo, s nadom da nas iz nekog prikrajka promatraju te da su zadovoljni našim radom. Slava im!
Zdravko Molak († 2013.) Josip Sakoman († 2015.) Venceslav Jurić († 2016.) Bernard Margitić († 2016.) Vilma Frančeski († 2017.) Tomislav Pavlin († 2019.) Mladen Jelačić († 2019.)
Izbor iz literature i izvori:
Anon. (1994). Dragutin Belačić – Žohar (1913–1993) (in memoriam). Hrvatski planinar, 1-2, 42 Bajs, D. (2016). Planinarska obilaznica „Beži, Jankec“! Hrvatski planinar, 1, 49 Bajs, D. (2019). Uređenje planinarskih staza i informativnih sadržaja na području Oštrca i Okića. Cipelcug, 2, 172– 173 Brkašić, Z. (2000). Markacijska sekcija. Zbornik u povodu 50. obljetnice HPD „Željezničar“ Zagreb, 1950.–2000., 20-21 Čaplar, A. (2010). Vjenceslav Jurić – 60 godina s HPD-om „Željezničar“, HPD Željezničar Zagreb, Zbornik u povodu 60. obljetnice Društva, 252–258 Čaplar, A. (2016). Vjenceslav Jurić (in memoriam). Hrvatski planinar, 10, 460 Čaplar, A. (2017). Bernard Margitić (1956 – 2016) (in memoriam). Hrvatski planinar, 1, 43 Frančeski, A. (2010). Moja spoved. Zbornik u povodu 50. obljetnice HPD „Željezničar“ Zagreb, 1950.–2000., 51-52 Hrvatski planinarski savez, mrežna stranica (2019): Registar planinarskih putova, obilaznica i markacista u Hrvatskoj s pratećim sadržajima, Pregled planinarskih putova Kralj-Vrsalović, B. (2010). Iz dnevnika jedne „markirantice“. Zbornik u povodu 50. obljetnice HPD „Željezničar“ Zagreb, 1950.–2000., 94-95 Kukec, M. (2019). Godina velikih radova. Cipelcug, 2, 176–177 Leskovšek, J. (2000). Prvo markiranje Žumberka i Žumberačke gore. Zbornik u povodu 50. obljetnice HPD „Željezničar“ Zagreb, 1950.–2000., 60-67 Lovreković, Z. (2019). Markacijska akcija na otoku Pagu. Cipelcug, 2, 168–171 Majerić, F. (2010). Oni nam pokazuju put. Zbornik u povodu 50. obljetnice HPD „Željezničar“ Zagreb, 1950.–2000., 72-73 Molak, Z. (2010). Uspomena na Dragojlu Jarnević. Zbornik u povodu 50. obljetnice HPD „Željezničar“ Zagreb, 1950.– 2000., 44-45 Oštrić, V. (2003). Okić u hrvatskom planinarstvu, Uspon Dragojle Jarnević prije 160 godina, Hrvatski planinar, 12, 372-376 Patačko, S. (2004). Promijenjeno uže na Žoharovom putu na Okiću. Hrvatski planinar, 2, 81 Patačko, S. (2005). Postavljeno osiguranje na Dragojlinoj stazi. Hrvatski planinar, 5, 94 Poljak, Ž. (1995). Dragojlina staza na Okiću. Hrvatski planinar, 1, 27-28 Puharić, B. (1978). Markiran pristup na vrh otoka Paga. Naše planine, 1-2, 44 Puharić, B. (1979). Nove markacije na otoku Pagu. Naše planine, 3-4, 87 Puharić, B. (1980). Planinarski po otoku Pagu. Naše planine, 7-8, 180 Puharić, B. (1981). Obnovljena markacija na vrh otoka Paga. Naše planine, 7-8, 190 Puharić, B. (1983). Iz Paga na Sv. Vid (348 m), Naše planine, 9-10, 229 Puharić, B. (1987). Obnovljene markacije na otoku Pagu. Naše planine, 9-10, 232 Smolec, R. (2010). Planinarski putovi za koje skrbi HPD „Željezničar“. HPD Željezničar Zagreb, Zbornik u povodu 60. obljetnice Društva, 85–90 Smolec, R. (2010). Pohod na Okić „Dragojlina staza“. HPD Željezničar Zagreb, Zbornik u povodu 60. obljetnice Društva, 103–109 Smolec, R. (2010). Markacijska sekcija. HPD Željezničar Zagreb, Zbornik u povodu 60. obljetnice Društva, 160–164 Smolec, R. (2010). Uređen put kroz stari grad Lipovec u Samoborskom gorju. Hrvatski planinar, 12, 445.
