4. izlet OPŠ – Moj pohod na Dragojlinu stazu

Dakle, stvar ide ovako…

Još jedan u nizu predivnih izleta u Općoj planinarskoj školi 2018 sa Mladenom, Ivanom i Ivom. A ovog puta imali su i malu pomoć od Danijela iz sekcije visokogorskih planinara. Ovoga puta vode nas na Samoborsko gorje i stari grad Okić na tradicionalni „Pohod Dragojlinom stazom“ koju organizira HPD Željezničar. U čast Dragojle, muški dio ekipe trebao se je (ili barem mogao tko može i hoće) obući u oficire, a djevojke u Dragojle, a sve to ni manje ni više nego u stilu iz 1843 godine. Zvuči kao nemoguća misija. No sve u svemu, imali smo 2 oficira i 8 Dragojla uključujući naše dvije vodičke. Sve u svemu, mislim da je misija uspjela.

Klasični dogovor mjesta jutarnjeg zajedničkog susretan zabilježen je u 7 sati ujutro iza Lisinskog od kuda smo krenuli prema Samoboru. Stali smo još na dvije autobusne stanice da pokupimo naših par školskih prijatelja koji su uredno kasnili na stanicu (nije 7 sati problem, lakše bi bilo doći na stanicu u 5.30), ali smo ih pričekali. Na putu do Samobora Mladen nam je iz autobusa pokazivao na koji dio gorja ćemo danas ići i gdje se to nalazi stari grad Okić. Lijepo je izgledao iz te udaljenosti. I gorje također.

Prolazeći uskim i vijugavim samoborskim cesticama došli smo do lovačke kuće „Klet Poljanica“ na Plešivici (581 mnv). Tamo smo stali na 15-tak minuta i popili kavicu (ili tko je već imao nešto svoje u skrivenim pretincima ruksaka), a zatim smo krenuli grebenskom stazom „ Jaskanski planinarski put“ prema vrhu Plešivica (779 mnv). Ovoga puta imali smo puno veću sreću nego na prvom maglovitom izletu i pogled s Plešivice bio je fenomenalan i bistar (rekli bi „Vidjeli smo duplo više“). Nakon što smo pogledali kaj se sve dalo za vidjet, nakon što smo se svi skupili i žigomani obavili kaj su htjeli, krenuli smo stazom grebena preko Medvrha (766 mnv) i Velikogvrha (763 mnv) došli do zuba. Većina se školaraca okušala u penjanju na zub jer svi smo mi hrabri. Popeli se na zub, uslikali par fotkica, i brzo dolje sa zuba da se skupimo. Daljnji naš put slijedio je do „Popovdolske pećine“ (502 mnv). E sad, ovdje nam je slijedio „tulum“. Iako postoji pravi put do pećine, odnosno Popovdolske doline, mi smo morali ići onim kompliciranijim jer „zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano“. Možda će zvučati pretjerano, ali mislim da ta padina/strmina ima pad od 57 stupnjeva ni manje ni više (pisalo je strmo, vidjeli smo znak). Iako je bilo malih odrona zemlje, velikih i jakih povika „kamen“, spuštanje na guzici, pomažući jedni drugima, stigli smo i do Popovdolske doline gdje su oni koji su došli prvi mogli se malo i odmoriti. Al tako neki gladni, krenuli su dalje gdje smo u jednom djelu šume zastali, svatko našao nešto hlada i imali malo okrjepu iz ruksaka. Dalje nastavili stazom „Novo selo Okićko i došli do slapa gdje je slijepi zastoj i priprema za penjanje po Dragojlinoj stazi. Ovdje smo imali pripremu i upute kako proći stazu, na što sve moramo paziti i kako da ju najlakše prođemo. No, uza sav taj govor i pripremu, došli smo do gore prije nego što smo i sami mislili da možemo. Popeli smo se dijelom koje je bilo osigurano užetom za sve sudionike pohoda, a koje je dan prije osigurala sekcija visokogorskih planinara iz našeg društva. Došli smo tako do djela staze koje je stalno osigurano čeličnom sajlom i koja je učvršćena za stijenu željeznim šipkama, put je koji se zove „Klinčani put“. Kada smo prošli „klinčani put“, sljedilo je testiranje „odi da ti nešto pokažem“. Tako ljepo na 480 mnv stojiš sa Mladenom koji ti pokazuje okolicu i šumu kojom smo došli, a onda pogled malo niže… Heh, nema ničega i stojiš na rubu. Moram priznati, bilo je puno hrabrih. „Svi vole Mladenove planine“. Tako uspješno prošli i taj dio našeg puta, došli smo i do samog starog grada Okića (499 mnv) gdje su nas dočekali ostali članovi našeg društva nudivši nam kolače, špek, kobasice i naravno aperativ. Uz manje slikanje, sakupljanje pogleda sa grada prema okolici, slijedilo je slikanje, a zatim su oni koji su bili obučeni u kostime morali žuriti na fotografiranje u dom. Ostatak ekipe, morao je pomoći ostalim članovima da spreme sve stvari i odnesu u dom (to nam nisu rekli, mislim da je to išlo po kazni jer nisu bili u kostimima). No tako mi u kostimima, krenuli prema domu izašli iz šume, a kad ono … doma nigdje. Sve puno Dragojla, oficira i ljudi koji plešu, piju, jedu, sjede po livadi, zabavljaju se i druže. Od toliko ljudi planinarski dom „Dr. Maks Plotnikov“ nije se ni vidio. Zabava i druženje nastavilo je i u našim krugovima, kao i upoznavanje novih ljudi.

A zatim, upoznavanje samih sebe, put na žohar. Idem – ne idem, ideš – ne ideš. Između školaraca bile su svakakve riječi. Nitko nas sa time nije upoznao, samo smo svi pretpostavljali što to je. Nakon što smo se presvukli, veći na nas krenula je na „žoharov put“. Bez ruksaka, i opreme, stigli smo do kraja. Al to je bio samo kraj horizontalnog puta. Slijedio je onaj vertikalni dio. Ni manje ni više nego onaj po 90 stupnjeva. Vodiči Mladen i Ivana upoznali su nas sa kako spriječiti opasnosti i kako se pravilno popeti. Lijepo im hvala. Iako je bila riječ da nema fotkanja i da se držimo za sajlu, oni malo hrabriji dali su prijatelju da ih slika (sigurnost na prvom mjestu). Šalimo se. J. Fotkali se jesmo, ali vrlo oprezno. Onako kako kažu „tri čvrste točke“ što znači da treća služi za mobitel ili fotić. Tako svi ljepo uplašeni, ali vrlo zadovoljni samim sobom došli smo do kraja žoharovog puta. Jedna od skupina izdvojila se jer je otišla pokupiti užad sa Dragojline staze, dok su drugi otišli dalje feštati.

Nešto iza 17 sati, okupili smo se, i iza doma napravili grupnu fotografiju te krenuli stazom prema selu Klake gdje smo mi morali pričekati autobus koji nas vozi za Zagreb. Tako svi puni doživljaja, posjedali u autobusu i sigurnim se putem vratili u Zagreb iza našeg lisinskog.

Poslije je još slijedilo kratko druženje uz „kavicu“ onih koji su to htjeli, a zatim laganim putem doma sa velikim zadovoljstvom i uspjehom današnjeg dana.

P.S.: Danas smo bili jako dobri (a vidjelo se na licima naših vodiča) tako da nismo radili nove ni ponavljali stare čvorove. Našim vodičima možemo se zahvaliti na puno toga što su napravili taj dan za nas, a najviše od svega jest što smo pomaknuli naše granice strahova i planinarenja („žoharov put“).

Marko Lacković