8. izlet OPŠ – Bijele stijene

EKSKLUZIVNO: HRABRA HRVATSKA EKSPEDICIJA OSVOJILA BIJELE STIJENE!

Dugo su čekali, odrađivali strašne visinske, tjelesne, čvorne, mentalne i teorijske pripreme, pisali zadaće, drndali se u autobusima, sve kako bi bili spremni za završni test – strašnu dvodnevnu ekspediciju u Gorskom kotaru.

 

U subotu, u točno 14.51 po srednjeuropskom vremenu, hrvatska školska ekspedicija iz HPD Željezničar predvođena iskusnim Mladenom Stankovićem uspela se na nemilosrdni vrh Bijelih stijena (1335 m). Veliki je to pothvat za najnoviju generaciju hrabrih planinara OPŠ HPD Željezničar koji će ostati dugo zabilježen u povijesti planinarstva.

Ekspedicija se pripremala dva mjeseca. Vikendom su odrađivali naporne visinske pripreme osvajajući opasne vrhove od 700 metara pa naviše, ponedjeljcima na predavanjima crpili priče, iskustva i energiju iskusnijih planinara, a ostatak tjedna sakupljali energiju ispijanjem kvalitetnih hrvatskih piva u različitim manjim skupinama, jer, kao što je poznato, bez sinergije nema ni uspješne ekspedicije. Sve to kako bi 13. i 14.5. osvojili dva prestižna vrha Gorskog kotara. Datum je pomno odabran još krajem 2016. kako bi se izbjegle snježne nevere i sezona lokalnih tajfuna.

„Nije bilo lako,“ ekskluzivno nam je ispričao jedan od članova ekspedicije. „Krenuli smo sa svitanjem iz Zagreba kako bismo stigli što prije do baznog logora. Ali čim smo stigli, odmah smo vidjeli da neće sve ići glatko i podmazano.“ Naime, pred ulaskom u rutu prema Bijelim stijenama, vođa ekspedicije odlučio je povesti svih cca 26 članova ekspedicije i troje članova stručnog tima na najviši vrh Karlovačke županije, Veliku Javornicu (1375 m). Neprohodan put revolucionara prepun kamenja, srušenih stabala i balvana bio je dodatno otežan zbog rosulje i kiše koja je stvorila beskrajnu sklizaljku. Samim time je uspon na prvi vrh ove hrabre skupine bio još veći podvig nego što se očekivalo.

Nakon kratke okrepe četa je pohitala prema Bijelim stijenama uz kratku pauzu pri skloništu „Miroslav Hirtz“ i kući Dragutin Hirc, gdje su članovi ekspedicije samo ovlaš zadovoljili potrebe za hranom i pićem te odrješito krenuli pravcem vrha. Ali i ondje ih je dočekala drama. „Već desetak minuta od kuće, stigli smo do uskog kamina osiguranog sajlom i klinovima koji vodi prema vrhu. Kiša je učinila svoje i svaki korak bio je pitanje života i smrti. Bilo je napeto, ali nismo posustajali, znali smo što nam je činiti,“ ispričao je neimenovani planinar. Vođeni iskusnim savjetima Petra Weiganda, Ivane Radić i Ive Saćer Čakarun, gotovo se cijela ekspedicija uspješno uspela na taj neprohodan, nevjerojatan i beskrajno prekrasan prirodni fenomen.

Nošeni euforijom zbog uspješnog uspona, kaloričnim sendvičima i verbalnim uputama, uspješno je odrađen i silazak niz kamin u kojem je nastala gužva slična onoj u Bottlenecku na K2. „Znali smo da se najgore stvari uvijek događaju na silasku, tako nam je bilo i u Karakorumu, zato smo bili spremni,“ izjavio je još jedan neimenovani planinar. Zato ih nije pokolebao ni prolazak kroz Kanjon kostura gdje su školarci demonstrirali uspješno apsolvirane tehnike vertikalnog penjanja, napredne čvorologije te fotografiranja na opasnim mjestima.

Spustivši se do ceste, čekala ih je šetnjica i odmor do Marijevog superbusa koji ih je odveo u bazni logor 2, poznatiji kao planinarski dom Bijele stijene, a još poznatiji kao Kod Rade. Ostat će zabilježen kao mjesto izvrsne domaćice, sjajnog graha, mrzle pive, dobre rakije, izvrsnog društva te fenomenalnog dueta Jacquesa i Žaka na Eursongu.

Idućeg je dana ekspedicija vožnjicom preko Matić poljane stigla u podnožje Bjelolasice gdje se preko Planinarske kuće Jančarica odlučila osvojiti još jedan vrh, i to najviši vrh Gorskog kotara, Kulu (1534 m). Nakon sjajnih uspjeha prethodnog dana, sve se činilo kako će ovaj put kroz polje medvjeđeg luka biti lagana šetnjica, ali ponovno se otkrila surovost planine i Majke Prirode. Uživajući na samome vrhu u pogledu na Klek i Bijele stijene, odjednom se nad Bjelolasicu i olimpijski park u podnožju nadvio crni sustav kumulonimbusa koji je opako zaprijetio grmljavinom i bljeskanjem munja.

„Zbilja smo se uplašili. U sekundi se prekrasan sunčan dan pretvorio u pravi izazov,“ ispričala je jedna planinarka. Hrabrom i brzom intervencijom iskusnog vođe ekspedicije Mladena, ekspedicija je prateći markacije pobjegla s hrpta i izloženosti uvjetima u sigurnost šumice, gdje ih je dočekala strma nizbrdica prekrivena lišćem koja vodi do makadama. Tek što su dosegli makadam i poveselili se kako su sada sigurni, počela je jaka kiša koja ih je pratila cijelim putem, do autobusa, punih 1h 45 min. Taj trenutak kada su svi školarci dotaknuli bus, kiša je prestala.

Toplina svibanjskog sunca i rezervna odjeća brzo su ugrijala smrznuta tjelesa, a još više pivo i palačinke u Ogulinu. Marijev superbus je za tren oka sletio u Zagreb da se dojmovi ovog strašnog uspona (ali i silaska) još nisu slegli.

„Ovo je bilo nezaboravno iskustvo,“ telefonski nam je ispričao jedan od članova ekspedicije. „Osim što sam vidio ljepote Gorskog kotara i upoznao nepredvidivost prirode, naučio sam da uvijek ima još samo pola sata do cilja, da je kiša brža od nas, da ispod svakog lista vreba kamen ili korijen i da nije ništa strašno ako triput u 20 minuta opadneš na guzu. Također sam naučio da na Eurosongu prvo glasa žiri iz svake države, a onda se tek ubrajaju glasovi publike. Nevjerojatno iskustvo, zaista.“

Želimo puno uspjeha u daljnjem radu svim članovima ekspedicije, naročito vođi i članovima stručnog stožera.

Dopisnica s terena: Eva Martić

 

Slike: https://goo.gl/photos/HVnsYzePYP6jCY8L7