FOTOPIS iz putne bilježnice 19. travnja 2015. DRAGOJLINA STAZA DO ČISTA SRCA, mjesto susreta i tajni svih generacija

Podno Okića još je jutro a s njim budi se drijemež nekih tajanstvenih sila i ukorak s tim nepouzdanim i nestalnim tragom krenut će danas povorka ljudi „Dragojlinom stazom“ do Okić grada , nazvanoj po „ženi ispred svoga vremena“ koja se prva popela na Okić po strmim i oštrim stijenama. Sve vrvi od zvukova i mirisa prirode u proljeće … vjetra što lahorom miluje nježne latice maslačka i narcisa, cvrkuta lastavica i kosa žutokljunca što slijeće, pjeva i pjeva toplinom proljetnog sunca, zujanje bumbara i pčela na živoj proljetnoj grani, treperava nježnost u krilima leptira pa svaki smiješak mirisne čaške baršunasto poljupcima dira … I danas pamtim kako sam kao i danas, prilikom prvog susreta s Dragojlom, pomislila kako se ovdje nije promijenilo baš ništa. Na istom putu koji je zapamćen po nezamislivom i hrabrom, ista priča iz davnina „dogodila se na taj dan“ doživljajem i novim životnim iskustvom uspona slijepog planinara Željka Brdala na vrh Okića. I danas je ovdje u Akademiji vječnog proljeća, nova generacija školaraca Opće naše planinarske škole pod budnim okom Mladena Stankovića… zbunjenih usponom po klinčanom putu, znatiželjnih poput vjeverica, nestalnih poput lastavica, lica sjajnih od trenutka koje zablista posebnom iskrom nečeg novog… generacije planinara koje život vrednuju načinom spoznaje i svijesti u pomirenju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti…. Višnja, Sanja, Ester, Mira i Ana … Dragojle našega doba čija se duša nakon toliko godina spomenula stijena i visova Žumberačkog kraja nepogrešivo slijedeć’ divan, Dragojlin, vrijedan trag.
Dok u maglama davne prošlosti gubi se stari Okić grad, u ulozi čekača koji ondje tiho čeka prostrt nad bjelinom… sve što smo ikad oćutjeli i pojmili zadrhti sred tog bdijenja i na tren smo samo milijarde treperenja u raskoraku vremena, čujnih tek anđelima.
… ta kako bi drugačije i moglo biti.

Fotografije: Dijana Petrak

Fotografije: Goran Levačić