Osorščica- Izlet na otok Cres, odnosno Lošinj. OPŠ 2023

Nakon prvog izleta u Samoborsko gorje (Japetić ), koji je obilovao blatom, snijegom i vlažnim zrakom,
došao je red na jedan potpuno drugačiji izlet. Drugi izlet OPŠ 2023 započeo je jako rano. Ali kako se
radi o putovanju prema moru, uzbuđenje oko puta je bilo dovoljno za razbuđivanje. Pokret je bio u
5.30 s adrese naše planinarske škole. Zagreb je hladan, nekolicina nas čekamo zabundani na stanici
kod Inine zgrade. Iako je jutro bilo friško, prognoza je obećavala lijepo sunčano vrijeme. Ruksaci su
malo deblji ovaj put, trebalo se malo bolje opskrbiti vodom i hranom, jer do doma ćemo stići tek
poslijepodne. Odjeveni smo slojevito, a ovaj put su se skoro svi sjetili ponijeti tenisice za autobus. Naš
voditelj škole Mladen nam je ovaj put glavni vodič izleta, motivira nas već u pozdravu koji nam
upućuje s razglasa autobusa. Uz uvijek raspoloženu Sonju, najavljuje nam i vodičicu Ivu, koja za one
malo sporijeg tempa znači ipak malo brži tempo. Prva stanka je na odmorištu uz autoput, neki vade
sendviče, kava u termosicama, nekima je potrebna nikotinska doza, a nekima nije prerano niti za
kratke eliksire u čašicama.
Vozimo se prema Krku, gdje već imamo izgubljenog planinara koji nas je trebao čekati kod Konzuma,
pa nastavljamo bez njega, uloviti će nas već. U mjestu Valbiska čekamo trajekt, more je mirno, sunce
se već uzdiglo, zrak je friški, prohladan. Stiže izgubljeni školarac. Tek je 9 sati a mi se već vozimo
prema Cresu, koji svojom istočnom obalom oduševljava zelenilom. Nakon trajekta, opet sjedamo u
autobus i vozimo se do Osora, mjesta u kojem su tankom prevlakom nekoć ta dva otoka bila spojena.
Tada se taj otok zvao Osorski otok, upravo prema mjestu Osoru koji je tada bio glavno trgovačko
središte. Razdvojena su kanalom još u rimsko doba u svrhu lakšeg prometovanja brodica. Autobusom
prelazimo pokretni most, te nastavljamo do Nerezina. Autobus zaustavlja, 11 je sati, navlaćimo svoje
gojzerice, zakopčavamo svoje ruksake, rastežemo svoje štapove i krećemo prema vrhu. Put Rudolfa
Habsburga kojim smo krenuli odmah pokazuje svoj karakter, grubi krški teren između suhozida, a
šupljikavi hlad još uvijek nas drži svježima. Nije trajalo dugo, brzo smo se zagrijali, te naš vodić nakon
samo 200 m najvaljuje stanku za skidanje. Koji sloj ostaviti, sramežljivo se skida samo jedan sloj. Ali ni
to nije dugo trajalo, slijedeće skidanje je bilo do zadnjeg sloja, hlada je sve manje, rijetke krošnje
borova te sve češće sunčane dionice traže i dosta vode. Već sada primjećujem da su visoke gojzerice
ovdje jako bitne, svaki korak je drugačiji, jednom na špic kamena, zglob malo na lijevo pa malo na
desno… Pitam se kako su nekoć ovom stazom hodali pastiri, lovci, onaj botaničar Franz Xaver von
Wulfen, saski kralj Friedrich August II ili pak Rudolf Habsburški, po kojem je staza dobila ime. Kakve li
su oni cipele imali? Nastavljamo prema vrhu Sv. Mikule (557 m). Svaki otvoreni vidik iznova fascinira
pogledom prema istoku prema Cresu. Često radimo stanke jer se kolona razvukla, ali svima paše,
gutljaj vode, bombončić sve dobro dođe jer uspon je blag ali konstantan. Markacije su uglavnom na
velikom kamenju uz put, jer su stabla tanka a i kora crnogorice se često ljušti. Prošlo je podne,
nailazimo na veliki kamen s markacijom i natpisom Prinz Rudolf 1887 na kojem se on odmarao
tijekom svog pohoda na vrh 1887 godine. Po pogledima koji nam se otvaraju da se naslutiti da smo
blizu vrha. Dolazimo do malog raskršća koji nam pokazuje različite zanimljive puteve kojima možemo
krenuti; Jama Sv. Gaudent (30′), Vrh Televrin (30′), Planinarski dom (2h), Osor (via Pl.dom 3h30′). Mi
ćemo do Vrha Sv. Mikula, gdje stižemo nakon nekoliko minuta. Odjednemo izbijamo na vrh i pogled
koji se otvara prema cijelom cresko-lošinjskom arhipelagu je nestvaran. Prema zapadnoj strani
Osorščica je strma, gruba, a more uz obalu duboko što mu daje posebnu tirkiznu nijansu. Prema
jugozapadu lijepo se ocrtavaju dva otočića, Male i Vele Srakane, a prema zapadu Unije. Nebo je čisto,
bez ijednog oblaka te pogledom na istočnu stranu vidimo i močni Velebit, koji je još prekriven
snijegom. Ne znam koliko je svaki od nas okinuo fotografija, ali znam da slika koju sam uhvatila okom
meni ostaje najljepša. Do sada su skoro svi stavili šiltericu, šešir ili samo maramu, jer hlada nema, tek
nešto malo uz zidove kapelice. Kapelica je iz 14. stoljeća, te može poslužiti kao zaklon od vjetra ili
kiše. U blizini na stijeni je i žig. Žigomani svojim uzbuđenjem oko žiga, potiču i one koji nisu imali tu

namjeru, da izvuku bilo kakav papirić i stisnu sebi žig za uspomenu. Radimo malo dužu pauzu,
ogladnili smo, ožednili a i noge valja malo opustiti. Kako ne bi dangubili previše, vodiči nas okupljaju
te vježbamo čvorove. Zamki je posvuda, pazimo da ih ne gazimo te poslušno pratimo upute kao pravi
školarci; osmica, osmica s uplitanjem…
Vrijeme je za pokret, 13 i 30 je, po grebenu, uskom stazicom hodamo prema Planinarskom domu
Sveti Gaudent. Sve više uočavamo borove prelce, koji se kao mali vlakići protežu preko naših
puteljaka. Primjećujemo mnoga borova stabla suha i popucanih grana. Na stablima vidimo bijelo
ispletene kugle, gnijezda koja su stvorili leptiri borovih prelaca, iz koji se spuštaju ličinke prema tlu.
Gusjenice obrste borove iglice, te tako bor ostaje bez lišća koje mu je neophodno za život. Gusjenice
su simpatične izgledom, ali njihove dlačice su otrovne te mogu izazvati alergijske reakcije. Mogu biti
jako nezgodne za znatiželjne kućne ljubimce. Hodajući po grebenu otvaraju nam se novi vidici prema
Istri i cijelom Kvarneru. Kratak dio staze je osiguran sajlom. Učimo kako ne smije biti više od jedne
osobe između dva osiguranja. Dolazimo do malog raskrižja, te kao pravi školarci ne idemo
makadmskim širokim putem nego odabiremo i dalje uski kameni putić koji nas vodi do vrha Televrina
(588m). Sunce pomalo pada prema zapadu, već je 15h, te po kršnom terenu se spuštamo s grebena,
a u daljini vidimo i planinarsku kuću. Iako smo poprilično daleko, neki kažu da se osjeća miris kuhanog
graha. Izbijamo na makadamski put, koji je za naše noge nakon kamenjara koji smo prošli, prava
autocesta i opuštanje. Stižemo do simpatične planinarske kuće s drvenim natpisom na kojem piše Sv.
Gavdent 274m. Gledamo na sat, 15.20, vodiči kalkuliraju koliko vremena imamo za pauzu, jer treba
stići na zadnji trajekt. Najeli smo se, neki sendviča, neki graha, popili što je tko uhvatio. U domu nema
vode, tek nešto po kanistrima, ali zato su dostupni neki sokovi i piva. Ubrzo krećemo prema Osoru.
Istočna strana otoka Lošinja je već u hladu, iako je samim time lakše, pun je trbuh a i noge otežale.
Laganom šetnjom kroz šumu makije i mladih stabala, te kroz posjede omeđene suhozidima dolazimo
do Osora oko 17.30. Nekolicina nas se dok čekamo autobus spušta do mora, umiti se i osvježiti ruke.
Osvrćemo se prema Osorščici, divimo joj se ovako iz podnožja, puni zadovoljstva što smo je prohodali
i upoznali.
Pomalo umorni ulazimo u autobus i vraćamo se prema trajeknoj luci Merag. Ljuljuškanje u trajektu
nas uspavljuje. Bar na trajektu nudi osvježenje pa smo odmah življi. Izmjenjujemo slike, dojmove. Naš
vodič je zadovoljan, pred Zagrebom daje kratki osvrt. Mi plješćemo također našim vodičima, jer su
pazili na našu sigurnost, i svačemu nas naučili. Nestrpljivo već sad razmišljamo o slijedećem izletu.

Ivana Varenina