Peru EPISODE 5: Chopicalqui 6354 m

Najviša planina Perua pa tako i Kordiljera je Huascaran, koji se zapravo sastoji od tri vrha: sjevernog, južnog i malo manje poznatog istočnog Huascarana, koji se zove i Chopicalqui (6354 m). Nakon aklimatizacije u Ishinci, on je postao cilj naveze Mirela – Tin – Kele. Cilj im je bio popeti vrh sjevero-zapadnim grebenom, putem kojim se planina najčešće penje, uspon koji traje ukupno pet dana. Za razliku od ostalih planina gdje si često možemo pomoći magarcima, na Chopicalquiju to nije moguće te je tim morao na leđima vuči oko 26 kg sve do najvišeg logora koji je na oko 5500 m.

Prvi dan su došli do početka staze te se dobro ugaženim putem popeli do prvog logora na moreni, na 5000 m, što je trajalo oko šest sati. Drugi dan je već put bio malo izazovniji, morali su proći preko dosta zahtjevne morene te ispod Chopicalquijevih najnižih seraka, osiguravati se kroz nešto trulog leda, da bi došli na same padine planine, te nakon toga kretati se u ledenjačkom navezu sve do drugog logora. Zbog umora i nošenja stvari, tu su uzeli dan odmora.

Na dan uspona imali su planinu za sebe, nikoga nije bilo gore. Mirela je odustala od daljnjeg uspona, dok su Goran i Tin krenuli na vrh negdje oko ponoći. Cijelim putem jedna od najtežih okolnosti bio je iznimno snažan vjetar koji nije prestao puhati sve dok se nisu spustili natrag u šator, na drugi logor.

Težina smjera je AD, nema puno tehničkih detalja, ima nekoliko snježnih skokova, uključuje jedno absajlanje u ledenjačku pukotinu te ispenjavanje van iz nje, te ima dosta dugačkih padina nagiba oko 60 stupnjeva. Nažalost nije bilo moguće ubaciti nigdje niti jednu šraubu i svo osiguravanje, kao i na dosta planina u Cordillerima je išlo na snježne klinove. Na Chopicalquiju je i to bio problem jer često snijeg nije bio dovoljno sabijen da bi klinovi uopće imali smisla. Nakon otprilike sedam sati uspona stigli su na vrh, na njemu se zadržali vrlo kratko zbog jakog vjetra te se spustili natrag prema kampu. Nakon tehničkih dionica zadnji dio silaska izvršili su u oblaku, ali su na sreću bili vidljivi tragovi po kojima su se popeli.

Nakon povratka u drugi logor to popodne su se odmorili, a drugo jutro uz suhozrnate padaline spustili su se do ceste, gdje im se na oduševljenje ubrzo ukazao direktan prijevoz do hostela u Huarazu. Trosatni doživljaj u već znanoj razvaljenoj Toyoti uz entuzijastičnu rally vožnju živopisnih vozača i eklektičnu glazbenu pozadinu zaokružio je Chopi priču i odlazak iz spektakularne doline Llanganuco.

Tekst: Goran Kelečić

Foto: Članovi ekspedicije