09. svibnja 2015.
Subota je, pred nama je sedmi, pretposljednji izlet, i to u Zagorje, na Ivanščicu. Ustajanje ranom zorom i sastanak i na nama dobro poznatoj, stražnjoj strani Koncertne dvorane V. Lisinski. Vrijeme je lijepo. Vedro i sunčano jutro. Obečavajuće, u busu je veselo, naša ekipica je raspoložena i veselimo se novim izazovima. ALI (uvijek postoji onaj ALI) da nam ne bi bilo prelijepo potrudili su se naši Zagorci, baš tu subotu su morali organizirati balvan revoluciju. Vjerojatno je Turistička zajednica Zagorja našla novi način reklame.
Kako bi bili još uvjerljiviji u reklami organizirali su s našom dragom HŽ napad na bus, kao u”remake” filma WINNETOU koji će se snimati uskoro u našoj prelijepoj zemlji. Mario je uspio izbjeći sudar isto filmskom brzinom, te smo tako nakon razgledavanja Zagorja napokon Belec, početak našeg “pohoda”.
Belec, mjestašce u Hrvatskom Zagorju, u središtu mjesta je župna crkva. Sv. Marije Snježne, jedna od najljepših baroknih crkava u sjevernoj Hrvatskoj. Prelijepa crkvica s pet oltara, a od osobitog je značaja unutrašnjost crkve, gdje zidne slike i pozlaćeni drveni inventar tvore bogati barokni ambijent.
Crkva je polazišna točka, od nje krećemo. Nakon sat vremena hoda dolazimo do planinarske kuće, uživancija u hladovini i okrijepa ne traje dugo, tek nekih dvadesetak minuta i krećemo dalje, naše odredište je Belecgrad. Ostaci srednjovjekovne utvrde Belecgrad, nalaze se na vrhu strmog brda, otprilike 3 kilometra sjeverno od istoimene planinarske kuće u podzemlju. Pogled prema utvrdi, gore, na vrhu brda, i čista nevjerica……da, da. Popeli smo se gore. Belecgrad je bio zamak, građen je kao dio lanca utvrda na južnim obroncima Ivanščice, na 580 m visokom i nepristupačnom dijelu do koje se dolazi jedino s južne strane. Pogled s utvrde je fascinantan. Zadržavamo se tek toliko da se divimo pogledu, tek na trenutak, nekoliko fotkica za uspomenu, i da se ne zaboravi. I idemo dalje! Preko zidina staroga grada, pa dalje, penjemo se planinarskom stazom do vrha “Babin zub” na 638 m (neki se vesele žigovima u knjižicama, a neki se fotkaju, svatko na svoj način želi zadržati uspomenu), i dalje prema vrhu “Belige”na 974 m. Nakon nekoliko minuta stižemo na naš cilj, do vrha Ivanščice, na 1060 m. . Tu je planinarski dom, koji je dobio ime po hrvatskom domoljubu, planinaru, književniku i novinaru, pravašu – Josipu Pasariću.
Uz planinarski dom, pod krošnjama i u hladovini, naša ekipica zauzela je sve klupe, uz ručak uživamo i odmaramo se. Imamo sat vremena za odmor i okrijepu. Uz planinarski dom nalaze se i dva vidikovca.
Na najvišoj koti nalazi se vidikovac „Piramida“, visok 10 metara. Sagrađen je od željeza na betonskim temeljima, odakle se pružaju prekrasni vidici prema Hrvatskom zagorju, Prigorju, Međimurju i Sloveniji, sve do Alpa. Na sjeverozapadnom dijelu vrha planine nalazi se manji vidikovac ”Stričevo” s impresivnim pogledom na Ivanec, Ivanečku kotlinu, Varaždin i Međimurje. Tu je još i uređeno uzletište za paraglidere, imali smo sreće pa smo ih zatekli u akciji. Nekoliko neustrašivih paraglajdera lebdjelo je iznad planine, i sam pogled na njih izaziva divljenje – nestvarni prizor.
Nakon odmora i uživanju u prekrasnom pogledu, Mladen nas podučava orijentaciju. Karta i kompas, kako se određuju strane svijeta? Snalaženje u prostoru i na planini! Neki od nas znaju sve, neki se oslanjaju na to da su u društvu onih koji znaju sve. Nakon brzinskih savjeta o snalaženju u prostoru, krećemo, počinje povratak s planine. Vraćamo se po strmoj i zahtjevnoj stazi, teško je, ima suhog lišća, i sklisko je, bilo je i malih padova, ali smo se živi i bez većih problema spustili do Minđalovca (659m), a onda cestom, u daljini ugledamo toranj crkve, crkva u Belcu, naše polazište i naš završetak. Sretni, umorni i ponosni – svatko od nas sa svojim mislima, i još jednom pobjedom, sjedamo u bus, vozimo se do Zagreba, povratak je bio jednostavan i brz. Kao i uvijek.
Školarci: Davorin Novak i Zvjezdana Vrkić Vori
