Sunčani izlet OPŠ – a na otok Lošinj 24. 3. 2018.

Nakon maglovitog, vlažnog, blatnjavog i snježnog izleta na Samoborsko gorje koji je nadasve bio ispunjen smijehom i zadovoljstvom članova planinarske škole, zaslužno je uslijedio „bijeg“ na suncem obasjan otok Lošinj. Umjesto planiranog izleta na Medvednicu ipak je odlučeno uputiti se malo dalje i uživati u morskom zraku, prirodi i pogledima na jadransko plavetnilo. Pedesetak nas okupilo se nešto malo prije 5:30 sati kada je bilo vrijeme polaska iz Zagreba. Još u laganom polusnu svi su hrabro i motivirano jedva dočekali kretanje prema našem odredištu. Na putu su neki još malo drijemali, poneki razgovarali i smijali se, drugi opet proučavali što ćemo to sve proći kroz današnje planinarenje otokom. Razmjenjujući tako aktivnosti stigli smo i do našeg prvog odmorišta Ravne Gore. Količina snijega koja nas je tamo dočekala nije nam poljuljala raspoloženje niti nas obeshrabrila da se možda sunčana prognoza dana neće ostvariti. Oduševljeni smo prionuli caffe aparatima i mirisima razbuđivanja nekima prve, druge, treće kava. Uz kavu uslijedila je i jutarnja okrjepa, a nakon toga već i više frekvencije razgovorljivosti, šala, smijeha i pozdravljanja. Pola sata bilo je dovoljno za obavljanje svih naših potreba pa smo nakon toga krenuli dalje na put prema otoku Krku. Uživanje u  vožnji i pogledima na ljepote mediteranske prirode otoka Krka trajalo je sve do dolaska u trajektnu luku Valbisku na istoimenom otoku. Čekajući ukrcavanje na trajekt uživali smo na terasi uz kavu ili čaj upijajući zrake sunca i mirise mora. Kratko, ali slatko trajalo je uživanje jer smo se već morali ukrcati na trajekt koji je kretao u 9:15 prema Meragu na otoku Cresu. Dio nas hrabro se odlučio na otvorenu palubu trajekta opirući se naletima vjetra i uživajući u pogledima prema morskoj pučini, otocima i obalama. Drugi dio planinara odlučio se na uživanje u pogledu u zatvorenoj kabini broda na malo višoj temperaturi bez naleta vjetra. Vožnja je trajala nekih četrdeset i pet minuta nakon čega smo se ponovno ukrcali u autobus i krenuli u panoramski razgled otoka Cresa sve do Nerezina gdje je bio početak našeg hodanja. Cres koji je uz otok Krk najveći hrvatski otok, a nakon otoka Hvara i najdulji poklonio nam je divne prizore. Uzbudljivi pogledi na krški reljef otoka Cresa i Vransko jezero trajali su oko četrdesetak minuta. Svi smo s nestrpljenjem jedva čekali dolazak u Nerezine, naselje na otoku Lošinju od kuda krećemo u još jedan planinarski izazov. Došavši do naselja Nerezine imali smo 15-tak minuta vremena da se pripremimo za hodanje na Osorčicu. Zategnuli smo gojzerice, namjestili štapove, prilagodili odjeću te oko 11:00 sati napokon krenuli u avanturu i izazove još jedne planine, ovaj put Osorčice.

Krševit put, masline, suhozidi, mirisi borova, ovčje „čokoladne kuglice“ uveseljavali su nam vrijeme hodanja. Uz nekoliko kratkih zaustavljanja i predaha oko 12:30 došli smo do najljepšeg vrha na otoku Lošinju, Sv. Mikule koji se nalazi na 557 mnv. Na samom vrhu stoji prastara kapela sv. Nikole, lokalci bi rekli sv. Mikule građena od tesana kamena. Kapelica je stalno otvorena pa je moguće pomoliti se, a i zaštiti se od naleta snažnog vjetra ili velikih vrućina.  Nalazi se ondje i zvono kojim smo mogli signalizirati sretan dolazak do vrha. Smjestili smo se na kamene stijene i imali dvadesetak minuta za uživanje u pogledu na razvedenu lošinjsku obalu, sunčanje, okrjepu i upijanje svih prirodnih ljepota. Naš dragi profesor Mladen uvidio je pravo vrijeme za ponavljanje gradiva i učenje novog iz svima nam drage Čvorologije. Izvukli smo zamke iz svojih ruksaka koje su školski bile u obliku naučenih pletenica. Raspleli smo svoje zamke u jednom potezu i ponovili naučeno, pletenicu, osmicu, duplu osmicu. Tada je uslijedilo učenje novog čvora POLULAĐARENJE i LAĐARENJE. Uživali smo u pletenju zamki i pomaganju i objašnjavanju kako bi to trebalo izgledati. Sve u svemu, svi smo bili uspješni i na kraju su još dva čvora bila naučena! Važno je spomenuti da su i žigomani obogatili svoje planinarske dnevnike za još jedan divan trokutasti žig s vrha Sv. Mikule. Vrijeme pokreta produžilo se već skoro na 13:30 sati kada smo pošli u daljnje osvajanje sljedećeg vrha. Krenuli smo zapadno prema najvišoj točki otoka, vrhu Televrinu koji se nalazi na 588 mnv i najviša je točka otoka Lošinja. Na vrhu Televrinu nije bilo zaustavljanja, osim za žigomane koji su sa zadovoljstvom stavili otisak još jednog žiga. Nastavili smo svoju sunčanu turu hodanja po kamenju, stijenama, među visokom i niskom makijom, borovima i divnim pogledima. Sljedeći cilj bio nam je krajnja točka grebena Osorčice gdje se nalazi planinarski dom „Sveti Gaudent“. Pokoje dosjetke, pošalice, komentari, uspuhanost, i neizostavni osmjesi dobro raspoloženih kolegica i kolega pratile su nas i dalje na kamenitoj planinarskoj stazi. Osjećaj slobode, opuštenosti i mira prirode prevladavao je i upotpunio uživanje. Tako preplavljenim osjećajem praznih misli, a već lagano i praznih želudaca stigosmo i do planinarskog doma „Sv. Gaudent“. Mirisi kuhanog graha namamili su nas odmah za stolove gdje smo s veseljem uživali u porcijama. Uz grah svakako je neizostavno i zasluženo dobro došla doza hmeljskog čarobnog napitka koja je upotpunila uživanje u pogledima s terase. Nakon graha uslijedio je i desert naizgled ukusnog kolača. Vrijeme odmora, jela i pića trajalo je sve do 16:30 sati kada smo krenuli silaziti prema Osoru gdje nas je čekao naš autobus. Put silaska tekao je već pomalo umornim koracima i pokojem gutljaju „ljekovitih“ prirodnih napitaka. ?

Došavši do Osora oko 18:00 sati krenuli smo za Merag gdje nam je trajekt polazio u 19:00. Ukrcali smo se na trajekt te smo u grupicama podijeli iskustva i doživljaje s planinarskog izleta. Brzo je uslijedilo iskrcavanje u trajektnu luku Valbiska od koje smo krenuli put Zagreba uz jedno kraće zaustavljanje na odmorištu Ravna Gora. Jedan dio planinara odlučio je odspavati do Zagreba, dok je drugi dio uživao u razgovoru i smijehu. Vratili smo se u Zagreb oko 22:00 sata. Uživali smo i veselimo se sljedećem izletu i novim planinarskim stazama i izazovima!

 

Sanela Tot ?