01. PROSINAC 2012. GODINE

RUDE PROJEKT SV. BARBARA// PLEŠIVICA

Čitajući časopis Hrvatski planinar planinarski vodič Mladen Stanković naišao je na zanimljiv članak o rudnicima u Rudama pokraj Samobora te je odlučio organizirati jedan rudarsko-planinarski izlet. Svi zainteresirani za ovaj izlet okupili su se kod Lisinskog u subotu u 09:00 sati, pregrupirali se po autima te krenuli put Ruda.

Evo što o projektu Sv. Barbara i rudarskom muzeju u Rudama kaže www.ostrc.hr….

Početkom 2002. profesor Boris Šinkovec, inače geolog zadužen za provedbu istražnih rudarskih radova u Rudama 50-ih godina, došao je u Rude s idejom otvaranja rudarskog muzeja na lokaciji rovova Kokel i Sveto Trojstvo. Članovi KUD-a Oštrc prepoznali su veliki potencijal takve ideje i krenuli u njenu realizaciju.

Svjesni činjenice da bez vlastitog angažmana ne mogu očekivati nikakvu pomoć, u proljeće 2002. godine mještani Ruda (uglavnom članovi KUD-a Oštrc) sami su otkopali ulaz u rudnik Kokel koji je nakon razgovora s idejnim začetnikom projekta gosp. Šinkovcem i vizualnog pregleda rovova odabran kao najpogodniji i najočuvaniji za otvaranje. Također su uklonili ilegalnu deponiju smeća koja se nalazila na samom ulazu, a iz prohodnog dijela rudnika (prvih 20-ak metara) odvezene su i veće količine blata koje su se s vremenom nataložile. Osim ovih pripremnih radova započelo se s uklanjanjem odrona na 22. metru od ulaza u rudnik. Naime, budući da su pedesetih godina trajno zatvoreni svi kopovi u mjestu, većina njih je u većoj ili manjoj mjeri zarušena, ovisno o geološkom sastavu svake lokacije (u Rudama je bilo 10-ak lokacija na kojima se vadila ruda). Za te su radove bili angažirani rudari s dugogodišnjim radnim stažom na sličnim poslovima. Nakon deset dana aktivnog kopanja probijen je prvi odron, no na žalost, nekoliko metara iza njega pojavilo se sljedeće urušenje potkopa koje je probijeno 15.10.2004. godine. Uz spomenute stručnu osobu, svi ostali radnici mještani su Ruda, uglavnom članovi KUD-a Oštrc. Zbog skučenosti prostora istovremeno mogu u oknu raditi 3-4 osobe tako da je dnevno moguće pomaknuti se za maksimalno 1 metar, s tim da se sva iskopana zemlja i kamenje odvozi izvan rudnika u tačkama. Iskopani tunel odmah se podgrađivao jelovim podgradama koje su članovi KUD-a također sami pripremili.. U sanaciju rova bilo je utrošeno oko 250 podgrada. Ukupna dužina saniranog dijela rudnika je 35 metara, za njegovu sanaciju bilo je potrebno točno 50 radnih dana.

Probijanje urušenja označilo je kraj pripremnih radova i učinilo dostupnim oko 400 metara prohodnih hodnika, uključujući i impresivan podzemni eksploatacijski kop.

Spomenuti radovi poslužili su kao glavna podloga za prijavu na EU Program za susjedstvo Slovenija – Hrvatska Mađarska.

Našu skupinu od 20-tak rudara-planinara + Vega kod ulaza u rudnik dočekao je vodič Danijel. Nakon obavljenih financijskih transakcija oko ulaznica dobili smo rudarske kacige sa lampama,a tko je htio mogao je uzeti i kutu. Podijelili smo se u dvije skupine. Kao pravi rudari u rudnik smo krenuli sa tradicionalnim rudarskim pozdravom sretno. Isto tako smo kao pravi planinari krenuli sa svojim ruksacima i štapovima penjati se kroz zemlju na vrh brda.

U koloni jedan po jedan kkretali smo se uskim osvijetljenim rudarskim hodnicima.  Pod nogama utabana zemlja, a na nekim su nam dijelovima pod nogama „plesale“ daske. Povremeno se moralo sniziti zbogradi izbjegavanja „spuštenih“ stropova.Bilo je hodanja po gredi, tko nije hodao po gredi hodao je po vodi.. Na proširenjima vodič Danijel je na pristupačan i interesantan način prezentirao informacije o rudniku, ukazivao na zanimljivosti te skretao pozornost na mnogobrojne geološke posebnosti.  Nisam siguran, ali vjerujem da si je svatko od nas 20-tak postavio pitanje na temu brda zemlje iznad glava te da je za svakog od nas ovo bilo jedno iskustvo više.

Evo jedan prigodni rudarski vic na ovu temu:

Radio Mujo u rudniku ugljena i jednog se dana dogodi nesreća  u njegovoj smjeni. Dosta je njegovih kolega poginulo, a među njima i cijela njegova ekipa. Mujo je bio ozlijeđen i kad se vratio kući nakon mjesec dana iz bolnice, upita ga Fata:

– Bolan Mujo, jel’ znaš da su sve susjede dobile odštetu od 50 000 maraka za poginule

muževe, a ja jedva 1 000 za tvoju ozljedu?

– Ne, Fato, al’ neka su!

Fata ga pogleda ispod oka i upita:

– Ma jest, al’ reci ti meni, gdje si ti bio kad se urušilo?

Mujo slegne ramenima i odgovori:

– Na WC-u.

Fata zatrese glavom i reče odlazeći u kuhinju:

E moj Mujo, kad god se pare dijele, ti negdje kenjaš!

Nakon 15-tak minuta hodanja započeli smo sa usponom. Istini za volju uspon se odvijao po drvenim stepenicama vlažnih rukohvata i bio je podijeljen u nekoliko etapa. Na jednom proširenju zastali smo u jednoj većoj galeriji na kojem smo čuli zanimljivu priču o Bergmanima. Za one koji ne znaju Bergmani su dobroćudni rudarski patuljci koji su negdje u rudniku navodno sakrili hrpu zlata. Na ovom mjestu su neki rudari-planinari poželjeli uzeti kameni suvenir,ali su se predomislili čuvši informaciju o sumpornim isparavanjima „suvenira“ na površini zemlje. Vodič nas je upozorio da sada slijedi tuširanje. Naime dio hodnika po kojima smo se sada trebali kretati nalazi se ispod potoka te smo tako imali priliku doživjeti „kišu“ ispod zemlje. Uslijedila je još jedna galerija koja je specifična po tome što su rudari kao potporanj ovdje iskoristili dvije stijene koje su pretvorili u dva stupa. Ova je galerija svima ostala u sjećanju. Naime u njoj nam je vodič Danijel skrenuo pozornost da ne smijemo pjevati kako ne bi nedaj Bože pogodili frekvenciju koja bi mogla uzrokovati urušavanje svoda. Ta informacija nije omela neke od ženskih članica naše skupine da prokomentiraju kako je naš vodić sjajan pjevač i svirač koji im je ostao u sjećanju sa prošlog noćnog pohoda na Oštrc. Naravno da se one nadaju da će on svirati i ove godine. No većina se nadala samo da ne održi probu za nas tu dolje,  dok smo tu pod zemljom. Da ne bi bilo fatalne frekvencije basa i glasa jer nam ne bi bilo spasa.

Po izlasku iz rudnika dočekalo nas je Vegino veselo zavijanje,ali i činjenica da druga skupina još nije ni ušla u rudnik. I tako smo imali nepredviđeno stajanje i trošenje minuta ispred izlaska iz rudnika čekajući drugu skupinu rudara-planinara.

Po njihovom izlasku iz rudnika krećemo lagano uzbrdo stazom, kroz poučnu stazu pa porema  mjestu za obiteljsko i ino roštiljanje obitelji Suban. Potom kroz naselja Manja Vas i Kotari  po asfaltu uz prekrasan pogled na Oštrc „asfaltiramo“ do skretanja prema Plešivici. Na skretanju smo uzeli raznolike vrste pogonskih sredstava, bilo je i krutih i tekućih goriva jer nas je čekao uspon na Plešivicu. A na tom usponu nas je prihvatila majka priroda prekrivena snjegom i izmamila uzdahe oduševljenja.

Na čelu vodič Mladen, duž skupine nadzor vrši Vega, a začelje drže Zvonimir i Ivan. Staza se uspinje hrbatnim-grebenom,penjemo se na tri manja bezimena vrha, a planinarenje se pretvara u “jahanje” jer svako malo prelazimo s jednog sedla na drugo.  staza prestaje biti atraktivno-grandiozna i postaje strmo-naporna i dodatno zahtjevna usljed kutnog nagiba i snjega koji ju je prekrio.

Snježni pokrivač učinio je i stajanje „riskantno-padajućim“ varijablama što nam je Ivek demonstrirao sa dvije padajuće piruete. Začelje kolone nakon toga je pristupilo dodatnom ubrizgavanju tradicionalne antifriz tekućine iz nama bliske i prijateljske Škotske. I opet planinarimo u brdo uz neprestani uspon. Staza je strma za … o čemu ću dati kratak citat s stranice saveza:“Svi usponi na Plešivicu su, zbog njene konfiguracije, strmi.“-kraj citata!

Planinarsko “jahanje” po sedlima i grebenskim-hrbtovima primaklo se cilju tj. stigli smo na Plešivicu gdje smo se okrijepili iz ruksaka. Živjele termosice i planinarski ruksaci.

Evo sto o tom vrhu kaže stranica Hrvatskog planinarskog saveza….

 

KT HPO 5.2., 779 m

Plešivica – vrh

Plešivica je drugi po visini vrh u Samoborskom gorju i odavno popularno planinarsko izletište. Na vrhu se nalazi 5 metara visoka željezna piramida i kameni

geodetski stup. Prva piramida visoka 10 metara bila je podignuta već 1881. godine, a njezin donji dio bio je zatvoren daskama i služio je kao zaklon od

nevremena. Piramida je izgorjela 1903. godine pa je HPD 1905. na istome mjestu postavio novu željeznu piramidu. Ona je 1924. bila renovirana, ali je i

poslije nekoliko puta stradala zbog nesavjesnih posjetitelja. Piramida koja je sad na vrhu podignuta je 1957. godine. Vrh se nekoć zvao Čerga (taj je naziv

danas potpuno zaboravljen), vjerojatno po nekadašnjoj planinarskoj kolibi. Vrh je uzletište za letače padobranskim jedrom. S vrha se lijepo vide Pokuplje i Zagreb

Koordinate     N 45° 44′ 13.9” E 15° 40′ 5.2”

Žig

Kutija s upisnom knjigom pričvršćena je za piramidu, a metalni žig zavaren je sa strane na kutiji

Nakon planinarskog “jahanja” uslijedilo je planinarsko “klizanje“. Staza po kojoj smo se spuštali sa Plešivice je usljed snjega, zemlje i otpalog lišća postala blatnjavo klizalište što je nekolicinu iz skupine u trenu prizemljilo majčici zemljici. Spuštanje je postalo više nalik na klizanje, a štapovi su postali podupirajući osigurači od proklizavanja koja nije mogao spriječiti niti vibram niti ripne na đonovima. Na ovaj planinarsko-klizajući način spustili smo se do kleti Poljanica. Tu su nas u restoranu u dvorani za hranu dočekala dva šahista i nekoliko gostiju te ljubazno i uslužno osoblje. brza usluga, pristupačne cijene, dobra hrana, ukusne palačinke te potok portugisca koji se stvorio učinili su boravak u ovom ugostiteljskom objektu ugodnim. usljedilo je asfaltno hodanje do Ruda s pogledom na Oštrc i mirisom voska sa mnogobrojnih svijeća na mjesnom groblju pored kojeg smo prošli. Sa ceste smo skrenuli na blatnjavu stazu koju je prekrio mrak te su svi koji su imali upalili svoje lampe. Pored rudnika po priručnim stepenicama spustili smo se do parkiranih automobila u Rudama te se svi sretno vratili svojim kućama nakon još jednog atraktivno-grandioznog pohoda.

Na pohodu su sudjelovali slijedeći planinari i planinarke:

Ana Petrov Brkić, Boris Lesac, Branko Martek, Davor Gojzek Oršanić, Dina Šimunović, Ester Stanković, Igor Njegovanović, Ivan Atraktivni Kobešćak, Ivana Aladrović, Maja, Mile Jovanović, Mirjana Lesac,  Mislav Spličanin, Mladen Grandiozni Stanković, Neven Martinis, Pavica Žiljak, Sanja Hajman, Snježana, Tanja Buzina, Vega Aljaški Malamut,  Zvonko internetski Lovreković,  Željko Gojzek Brdal,

I za sve koji žele znati više pogledajte trasu ovog izleta koju je zabilježio gojzek Davor: http://www.endomondo.com/workouts/110948892

Autor:

Gojzek Željko