SJEVERNI VELEBIT
Dan pohoda: 01. lipnja 2013.
Planinarska staza:
GRUPA A: lagana šetnica SENJ – SIJASETSKA DRAGA
GRUPA B: srednje teška staza SENJ – JADIĆEVA PLAN (1416 m)– KRAJAČEVA KUĆA – SIJASETSKA DRAGA

„SENJSKO BILO VELEBITA“

Nebo i u snu ima značenje neba, a ono što se sanja, spušta se ili silazi s neba. Prvi je dan mjeseca lipnja, jutro okupano poezijom lipanjske kiše, pune pjesme kosa i mirisa lipe, buđenjem pod zastavom one stare i mudre „nakon svake kiše dolazi sunce, kao što nakon svakog zla dolazi neko dobro“ započeo je pohod dvadesetak planinara i planinarki na autobusnoj stanici „iza Lisinskog“ na Senjsko bilo sjevernog Velebita.

Sjeverni Velebit započinje na prijevoju Vratnik i završava na prijevoju Veliki Alan, dužine i širine oko 30 km, natkriljuje Liku. Kao zaštitnik, navlači oblake, kako bi kišom napunio izvore i nalio potoke, natopio polja i livade; vihorima i olujom ljulja bregove i zemlju provaljuje; istjeruje maglu iz planinskih gudura i uvala pa je opet rasipa po vrištini i kamenjarskim travnjacima, dok nijemo i ukočeno drijema i na dlanu nosi sve što u njem stanuje.

***

Vodič puta, Zvonko, odlučio je ovaj planinarski pohod oplemeniti pomirenjem prirodnih i kulturno – povijesnih vrijednosti s Pričama iz foto aparata o Tounjskom mostu, Majoriji i Nehajskoj kuli, na mjestu gdje Jozefinska cesta povezuje Karlovac i Senj, preko kanjona riječice Tounje, kod Zdenca, u blizini Tounja do u 18.-om stoljeću izgrađenog, kamenog Tounjskog mosta. Tounje je omanje mjesto koje danas broji 1.252 stanovnika. U 19.-om stoljeću na postojeći most dodan je drugi kat, tako da je spomenuti most, jedini dvokatni most u Hrvatskoj i jedini most koji je ukrašen kipovima i spomen pločama. Uz ovaj most, ne može se ne spomenuti i zapis o Jozefinskoj cesti, izgrađenoj osamedesetih godina 18.-og stoljeća čija je svrha bolje povezivanje vodenih putova Panonije i Jadrana.

Kako naše srce diše, pojavilo se i sunce poslije kiše. Pojavili se oblaci što prekrivaju gore i more, kao bijele bore, raznih boja i oblika u očima nam tvore tisuću oblika. Stigli smo u Senj.

Senj je najstariji grad na gornjem Jadranu, utemeljen u predrimsko doba prije nekih 3000 godina. Nalazi se podno obronaka Velebita. Tijekom vremena, mnoge poznate osobe iz hrvatske povijesti, rođene u Senju, ili su pak došle ili na bilo koji način povezane s ovim gradom, a važne, ne samo za život i kulturu ovoga grada, nego i za cijelu Hrvatsku, bile su: Vjenceslav Novak (književnik i orguljaš), Silvije Strahimir Kranjčević (književnik) , Ljudevit Rossi (hrvatski botaničar i planinar), Bela Krleža rođ. Kangrga (kazališna glumica), Ante Glavičić (povjesničar) i dr.
Simbol grada je tvrđava Nehaj, poznata kao Kula Nehaj ili Nehajgrad na brdu Nehaj. U stiliziranom obliku nalazi se na grbu grada, a nekada je služila kao utvrda uskocima koji su je koristili kao mjesto s kojeg su branili grad od Turaka i Mletaka. Danas je tvrđava, spomenik i turistički objekt s vidikovcem na vrhu s kojeg, poput svjetionika iz davnina, dalekog od svijeta, zatvara vrata brdima Učke i Velebita i širi pogled na Hrvatsko primorje i otoke: Rab, Goli Otok, Prvić, Cres i Krk.

***

Ovdje, u ravnoteži spoznaje prirode, minulih vremena, čovjeka i umjetnosti, započinje naš pohod.

Grupa A, pod zastavom „pješice se može bolje promatrati“ krenula je put Sijasetske drage, doživjeti prirodu Senjskog bila, gledajući postrance u more koje se valja, val po val, da bi zapljusnuli neku daleku kamenitu obalu, nepregledne cvjetne livade lavande i kadulje i brežuljke sjevernog Velebita; i hodati, od brežuljka do brežuljka, osjetiti slobodu dolina, u onoj mjeri u kojoj nas planinarenje tjera, da usporimo, da i sami sebe uspijemo bolje osluhnuti i osjetiti.

Planinariti od kolibe do kolibe i dan za danom osjetiti slobodu iznad dolina, smjernica je grupe B, koja autobusom odlazi do mjesta Žukalj (498m) na planinarsku stazu Jadićeva plan (1416 m) – Krajačeva kuća – planinarska kuća Sijaset (652m).

Počevši od naslova i netom spomenute početne točke, put nas vodi sjeverozapadnim dijelom pretplaninskog dijela sjevernog Velebita, pod zastavom „nema straha od kiše“. Kao, grupica ljudi iz neposrednog okruženja, krećemo najprije makadamskim putom u skrivenu i ovim putopisom, otkrivenu posebnost vegetacije visoke makije, cvjetnih livada divljih ruža i pakujca te pitomih obronaka u zagrljaju podvelebitskih obala, gdje se poput rodne kuće nekog umjetnika, ostvario san, u ovom podneblju i ni u jednom drugom.

Put nastavljamo preko oveće livade, kroz šumu, praćeni kišom, koja nam grli skute kišnih kabanica, istom važnosti kojom su vezice na cipeli prožnjirane kroz svaku rupicu. Tješilo nas je, da lipanjske kiše ne traju dugo.

Šumoviti dio je obrastao medvjeđim lukom pa cijela šuma miriše po njemu … i neda vjetar, da taj miris odstoji, već ga blagotvorno, sred tišine magle i šume nosi svuda oko nas, u kišno jutro, gdje su puževi u kućicama, navika.

Jadićeva plan je brdo u vršnom dijelu Senjskog bila, vrh je kamenit, označen natpisom na kamenu s imenom vrha i nadmorskom visinom, bez vidika, neprovidan u oblacima i šumi koja ga je obrasla. U isti kamen, ugrađen je žig. Na vrhu se nalazi i upisna kutija u kojoj se nalazi i drugi žig.

Vraćamo se dijelom istoga puta kroz šumu i na livadnom raskrižju nastavljamo preko travnatog hrpta s kojeg se pruža pogled prema moru i otocima do Krajačeve kuće (nekadašnja planinarska kuća) koja se više ne koristi.

Poput krijesnica u mirisnoj lipanjskoj šumi, suncem okupan i blistav od kapi kiše u travi i lišću, u krošnji i drveću, cijeli svijet s nama diše.

Žig, kratak odmor i povratak na početnu točku s naslova priče.

Putem nas u svojoj različitosti prati Velebit more, kako se mrijesti bogatstvom modrih dubina, nenadmašno po ljepoti i sjaju i proplanci i šume koje napajaju vjetrovi vremena.

Sa Senjskog bila, kroz šumu crnog bora i slatke mirise vrištine, bora, mente, smilja i kadulje, spuštamo se prema planinarskoj kući Sijaset (652m) gdje nas pjesmom, očekivanom ljudskom dragosti i radosti, dočekuje grupa A. današnjeg pohoda. Planinarsku kuću Sijaset su sagradili planinari 1965. godine na mjestu nekadašnje lugarnice.

***
Vodič puta, Zvonko odlučio je svoju nakanu o pomirenju prirodnih i kulturno – povijesnih vrijednosti s Pričama iz foto aparata provesti do kraja, posjetom fontani koja zahvaća izvor velebitske vode – Majoriji, uz cestu Vratnik – Senj, pod nazivom još Carsko vrilo, Fontanu je u 19.-om stoljeću izgradio major Josip Kajetan Knežić, rodom iz Petrinje, poznati graditelj cesta u kršu. Za vrijeme gradnje ceste između Vratnika i Senja imao je major svoje sjedište u jednostavnoj, prizemnoj, graničarskoj kući prekrivenoj šimlom, južno od Vratnika. U kući tlocrtne veličine 10 x 10 m bio je smješten ured i stan. Tu je prizmenicu narod prozvao „Majorija“, a ona svjedoči o skromnim prilikama u kojima je major Knežić stvarao svoje veliko djelo. Kasnije je cijeli zaselak dobio ime Majorija. Iznad Carskog vrila, također u klasicističkom stilu, izgradio je major Knežić crkvicu Sv.Mihovila kao svoju zadužbinu. Iza crkvice, u monolitnoj stijeni, izgradio je za sebe grobnicu, u kojoj je, po vlastitoj želji i sahranjen.

***

Suton je dio dana, kada sunce, kao sanjar što snuje i osmišlja bit života i spoznaju prirode, čovjeka i umjetnika, u san zaspe, kada su sve staze i puteljci obalama rijeka i potoka privezani pa opojnim mirisima, kao kapljice parfema, hitaju ka zvijezdama, mjesecu i noći.

Na kraju puta, u suton i „pogled na svijet“, svakoga od nas, sveprožima osjećaj, da smo ondje, na Senjskom bilu, podigli veo, oživjeli čarobne šume Velebita i razumijeli djelić tajni prirode
… dok neprestano cvjeta miris lipa.

Autor teksta:

Dijana Petrak

Grupa “A” uživala je u laganom usponu po staroj rimskoj cesti koja se isprepletala s planinarskim puteljcima i s koje su pucali vidici  na otoke Krk i Rab a u daljini i sve do Učke. Da bi doživljaj bio veći pobrinuli su se i mirisi lavande, kadulje, ružmarina, majčine dušice i ostalih primorskih trava. Jedom riječju fantastično. Tako je sve bilo do Rončevića dolca, gdje smo zbog zaraslog raslinja i slabe markacije krenuli umjesto direkno na Sijasetsku dragu, prema konobi “Stric Luka” te ponovo prema Sijasetskoj dragi gdje su nas dočekale, uz topao čaj, gospođa Nada i predsjednica PD “Zavižanj” gospođa Neda  te uz pjesmu i okrijepu kratili smo vrijeme do dolaska grupe “B”.

I konačno umorna i pokisla, ali zadovoljna grupa “B” je došla je na Sijasetsku dragu oko 18.00. Uz zajedničko druženje oko 19.00 krenuli smo prema autobusu. Uz usputno razgledavanje Majorije i zadržavanja na Vratniku u Zagreb smo stigli oko 22 i 30.