I ove godine se tradicionalno po dvadeseti put hodočastilo na Svetu Geru. Od 1994. zadnje nedjelje u siječnju pohode je stotine planinara, a inicijator prvog hodočašća 1994. bio je prof. Josip Zlatko Šintić. Naime, te je godine Sveti Otac Ivan Pavao II zapovjedio da se zadnje nedjelje u siječnju na misama diljem svijeta moli za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a dotičnom Profesoru učinilo se zgodnim da to bude na Žumberku… Ove godine to je bilo 27. siječnja 2013.

PLAN PUTA:

–         6:45h okupljanje iza Lisinskog, dok Grad još od jutra krade komad sna –         9h – okupljanje u Sošicama  i polazak prema vrhu Sv. Gera, cca 3h hoda –         12 h – misa u kapelici Sv. Ilije na vrhu –         13 h – povratak prema Sošicama –         17:00 h – povratak u Zagreb Mogu reći da svaka tradicija ima poslovice ili izreke, pa je i danas „Po jutru se dan poznaje“ kako kaže naša narodna poslovica, prijatno jutarnje sunce nagovijestilo sunčan zimski dan za  pravi ugođaj boravka u prirodi i penjanje na predviđenih 1178 m.n.m. Kako je naš vodič puta IVEK Atraktivni svojim šarmom uspio nagovoriti samo oko petnaestak Željezničara na ovaj zimski dan u prirodi, situaciju oko najma autobusa spasili su pridruženi planinari iz Planinarskog društva Vrapče i HPD-a ZET ZAGREB čija se pjesma uz pratnju Mladena Zečića orila prolaznim ulicama naselja na putu do Sošica. Sošice (559 m.n.m.) su seosko naselje od pet zaselaka, smješteno na omanjoj visoravni (udolini). Stanovnici su većinom potomci Uskoka koji su se doselili tijekom 16. stoljeća (od 1530. godine). Od tuda je rodom pjesnik Jovan Hranilović (1855. – 1924.), a iz zaseoka Reštovo povjesničar i političar Tadija Smičiklas (1843. – 1914.). Danas u Sošicama obitava oko 100 stanovnika, većinom starijih. Uspon je započeo na „autobusnom stajalištu“ pokraj gostionice ILAS-Radić (vlasnik: Nikica Radić; adresa: Sošice 7, 10457 Sošice; telefon: (01) 6297518, mob: 098/1631-080, 098/9768-740) koja nudi domaće specijalitete, a ujedno je i obavijesna postaja HGSS-a koji su ovaj dan iskoristili za trening u prirodi i predstavljanje nove sportsko-rekreativne aktivnosti u planinarstvu „penjanje na skijama“. Uz žamor, pokoju vruću rakijicu ili čaj iz ruksaka započela je priprema za uspon. SlavekVisokogorski znalački se razodijevao u prikladnu odjeću za „sprint“ na vrh, Đuka Plesač je već na stazi, dok Igor još razrađuje dinamiku kretanja s namjerom „doći na vrh prije Đuke“ . Uvjeti na stazi su zimski, u kategoriji težine uspona K2/T2, visina snijega odokativno barem 60 cm, ako ne i više, a na putu do vrha – snijegom zasipane stope planinara, što bi rekli znalci kako nam je naš vodič Ivek Atraktivni pojasnio, tu se radi o svladavanju sipara i nakupina snijega, što zahtijeva povećan oprez zbog nestabilnog i skliskog terena pa se lako može dogoditi pad i poskliznuće. Na Svetu Geru iz Sošica vode dvije staze: jedna preko Boića, a druga preko Tarača. Poticaj za prvu planinarsku markaciju na Sv. Geru dao je Johannes Frischauf iz Graza, inicijator osnivanja Hrvatskog planinarskog društva (HPD, 1874.). Nakon svog uspona 1889. godine. HPD počeo je organizirati izlete na Sv. Geru početkom 20. stoljeća. 1906. je tiskan prvi vodič na Sv. Geru, a poslije prvog svjetskog rata markiran je put od Samobora na Sv. Geru. Sveta Gera je na svojih 1.178 m.n.m. najviši vrh Žumberačke gore (sjeverozapadna Hrvatska) i Gorjanaca (sjeverozapadna Slovenija) na samoj CRO/SLO granici. Iako je hrvatsko ime za taj vrh Sveti Ilija, naziv je gotovo zaboravljen te se češće koristi stari slovenski naziv Sveta Gera.

Koordinate	N 45° 45′ 35.2” E 15° 19′ 5.7”
Žig	Metalni žig vrha pričvršćen je na podnožju geodetskog stupa na najvišoj točki vrha
Visina: 1178 m.n.m.

Nakon, uz kratke odmore, nešto više od jednog sata hodanja Sv. Gerom gdje je snijeg sve puteve zatrpao, cijelu šumu pobijelio i svakome nešto udijelio: borovima pelerine, drveću bunde fine, grančicama šeširiće kao bijele leptiriće, a grmlju čaše sladoleda… dok se snježna grana tiho svija … stigli smo i do dijela puta na kojem smo se iz poezije vratili u stvarnost i gledajući u razrovanu blatnjavu cestu pred nama shvatili još jednom da je ČOVJEK doveo planet do dna. Cestom je kretanje bilo manje zahtjevno, no ubrzo nas je markacija uputila na „stazu do vrha“ gdje unatoč suncu visoko na nebu, zima ima drugačiju narav i dobiva značenje stvarnog planinarskog života u planini nakon mnogih prohodanih kilometara. Kroz snijeg, po ugaženoj stazi uz fijuk hladnog vjetra, kolona se polako uspinjala prema vrhu… i kad imate osjećaj da od umora više ne možete pomaknuti ni nožni prst dolje duboko u cipeli…napravite korak…  ugledate 80 m visok telekomunikacijski toranj i u trenu vrati se onaj kratki i trenutni osjećaj koji doživaljavamo kada nam život iznenada postane bolji. Vrh je širok valoviti proplanak dug 300 m smjera istok – zapad gdje su snijeg i vjetar  načinili valovite tragove u snijegu i upotpunili zimsku čaroliju današnjeg dana idiličnim slikama zabijeljenih vrhova u daljini, sve do slovenskih Alpa s jedne strane i mističnog Kleka s druge strane. Slovenci vrh od 1923. zovu i Trdinovim vrhom prema svom književniku Janezu Trdini iz Novog Mesta. Na vrhu – prebrojavanje, svi smo opet zajedno u mnoštvu drugih skupina planinara koji baš kao i mi uz kuhano vino, ručak iz ruksaka, planinarske priče i fotke za sjećanje, uz riječi molitve i pjesme misnog slavlja koje predvodi Mijo Gorski pomoćni biskup zagrebački iz razglasa grkokatoličke kapele Sv. Ilije u kojoj je uređeno jednostavno planinarsko sklonište,  ne zaboravljamo zahvaliti se svojim nebeskim čuvarima za snagu i za korak više, kao niti svojim planinarskim prijateljima koji su nam pomogli da bismo sada bili tu. Povratak u Sošice bio je „niz brdo“ proklizavajućim, već promrzlim korakom, još za dana s mjestom okupljanja u naprijed navedenoj gostionici ispred koje su se pušila dva kotla s obećavajućim sadržajem ako se prisjetimo one notice s početka priče o domaćim specijalitetima. U gostionici gužva nije nikome smetala, uz harmoniku i gitaru plesalo se, pjevalo, jelo, pilo, izmjenjivali dojmovi i brojevi mobitela i svi su se složili da je to bio osobito dobar planinarski dan. Na kraju puta, povratak u Zagreb oko 17 sati, u autobusu libre su plele u zraku čarobnu priču proteklog dana uz tihu pjesmicu svih planinara:

„Sad zbogom bregovi                            I stijene oko nas

Mi opet ćemo se vratiti                      I posjetiti vas.“

Autor Teksta: Dijana Petrak