Premužićeva staza zasigurno je jedan od simbola sjevernog Velebita i planinarstva uopće u Hrvatskoj. Vlado Prpić Prpa s druge strane je današnja živuća legenda velebitskog kraja poznat svakom planinaru u Hrvatskoj i šire koji drži do sebe, a ovo je priča o njegovoj utrci iz perspektive planinara početnika s nešto trkačkog iskustva.

Ante Premužić koji je ovu stazu izgradio 1933. godine zasigurno nije mogao pretpostaviti da će nešto manje od stoljeća kasnije neki drugi za ovaj kraj značajni ljudi organizirati utrku po gotovo cijeloj njezinoj duljini. Iz današnje perspektive bavljenja različitim sportskim aktivnostima koje postaju sve egzotičnije, ovakva jedna utrka ne spada u nešto pretjerano revolucionarno, ali je svakako posebnija u odnosu na konvencionalne na kakve se naviklo s obzirom na uvjete i okružje u kojemu se održava.

Što se mene osobno tiče, ove 2018. godine sam drugi put nastupio na utrci po Premužićevoj stazi i u ovom ću članku iznijeti dojmove i zapažanja uz poneku usporedbu s prošlogodišnjim iskustvom. Također se nadam kako će možda pokoji podatak iz ovog teksta pomoći nekom tko će iduće godine donesti odluku da bude dio ovog događaja.

Odluka

Donesti odluku za jednu ovakvu vrstu izazova nije jednostavno. Nekoliko ljudi mi je reklo kako su također razmišljali o odlasku na Prpu, ali s obzirom na to da trenutno nisu dovoljno fizički spremni, ipak su odlučili da je bolje taj pothvat ostaviti za iduću godinu. Što se tiče naše grupe Željezničaraca, svatko je imao neku svoju priču ili motiv za odlazak na Prpu. Netko je uskočio kao zamjena, netko je išao jer mu je bilo žao što je propustio prošlogodišnju utrku, netko je bio motiviran odlaskom nekih bliskih osoba, a netko je jednostavno htio uživati i istovremeno postići svojevrstan uspjeh. U svakom slučaju kakav god bio razlog za odluku, nitko nije požalio što ju je donio. Upravo naprotiv.

Kada mi je još tamo početkom godine naš pročelnik visokogorske sekcije HPD Željezničar i moj kolega s posla Slavko Patačko rekao da je termin ovogodišnje Prpine utrke 26. 5. odmah mi je to pokvarilo raspoloženje jer sam znao da ću u tom slučaju propusti Prpu zbog već unaprijed dogovorenog puta taj vikend. Međutim, termin utrke se na moju sreću ipak prebacio na vikend ranije 19. 5. što mi je odgovaralo i mogao sam nastupiti. S obzirom na novi termin i činjenicu da mogu sudjelovati, počeo sam razmišljati o vremenu koje bi mi bilo potrebno da pretrčim (prođem) tu stazu dugu 48 km od doma na Zavižanu do Prpinog doma. Uzimajući u obzir da je ta dionica „samo“ 6 km duža od maratonske koju sam pretrčao (doduše samo jednom) za 3 sata i 56 minuta, po ravnoj asfaltnoj površini, pomislio sam da bi ovu dionicu mogao pretrčati čak za ispod 5 sati, obzirom da trasa svojim najvećim dijelom ide nizbrdo.

Također prisjećajući se prošlogodišnjeg iskustva kada smo cijelu trasu prošli Slavko i ja zajedno za 6:50 min uz nekoliko pauza od kojih je jedna na izvoru bila i nešto duža (cca 15-ak min), kalkulacije su bile da bi to moralo biti oko 5 sati. No dobro, kalkulacije su jedno, a stvarnost u jedinstvenim vremenskim uvjetima je nešto drugo.

Iskreno, nisam se nešto osobito pripremao za Prpu iz jednostavnog razloga što nisam imao vremena. Jedino su mi donekle pomogli moji mačevalački treninzi koji često znaju biti poprilično iscrpljujući. Mač sam ipak odlučio ne nositi za slučaj susreta s medvjedom ili nekom drugom divljom zvjerkom i definitivno mi ne bi pomogao. Možda eventualno samo da sebi skratim muke. A muke su počele dan prije puta prema Zavižanu kada sam se biciklom navečer vraćao s treninga. Neoprezna mlada vozačica izlazeći s parkinga jednog shopping centra, doslovno me je „pomela“ autom s biciklističke staze. Ostao sam šokiran kada sam vidio što se desilo mom biciklu!!! Prednji kotač savinut do neprepoznatljivosti i naravno van voznog stanja!!! No dobro, meni nije bilo ništa iako sam pomislio kako će tek drugi dan nešto boljeti kada se ohladi. Srećom idući dan kada smo putovali je bilo sve u redu i nije ništa boljelo, ali sve to je nekako bilo pomalo znakovito iako nisam praznovjeran. U svakom slučaju bolje to nego medvjed negdje na Premužićevoj.

Put na Zavižan

U poslijepodnevnim satima na dan puta, našli smo se nas 9 (Prpina družina) ispred doma HPD Željezničar i krenuli s kombijem prema Zavižanu. Po dolasku na Zavižan vrlo brzo smo vidjeli da nećemo naći devet mjesta za spavanje pa smo se zaputili prema domu na Oltarima. Sve što smo uspjeli obaviti na Zavižanu je platiti kotizaciju za utrku i kupiti Prpa majice koje će nas još dugo podsjećati na ovaj događaj. Odluka da odmah nakon toga odemo na Oltare definitivno je bila dobra s obzirom na gužvu koja je bila na Zavižanu, jer zasigurno se ne bi nimalo naspavali do tih sitnih jutarnjih sati kada je bilo dogovoreno ustajanje.

Ono što me iznenadilo je da sam na Zavižanu tu večer vidio Veroniku Jurišić koja je jedna od elitnih trkačica u Hrvatskoj na duge staze. Bio sam siguran kako je došla na utrku i da će pobijediti ili barem konkurirati za pobjedu. Dom na Oltarima udaljen je oko pola sata vožnje od doma na Zavižanu po makadamskoj cesti kojom se ne može baš nešto brzo voziti pa nam je ta distanciranost od starta uvjetovala još ranije ustajanje ujutro. Kada smo došli na Oltare, pojavio se i prvi problem, zaboravio sam planinarsku iskaznicu kojom se ostvaruje popust za noćenje. Možda od silnog uzbuđenja zbog toga što opet idem na Prpu i zbog toga što netko ima određena očekivanja od mene. A očekivanja su bila velika. Ni više ni manje prvo mjesto. Slavek mi je nekoliko puta rekao „sve su oči uprte u tebe“. Naravno nisam ga želio razočarati, ali kada sam na Oltarima vidio ekipu od 4 ili 5 mladih, na oko nadobudnih, sportski građenih i nastrojenih Osječana, pomislio sam u sebi „E Slavek, dal bum sve od sebe, ali nemoj mi zamjeriti…“. Ipak kroz razgovor s dečkima koji se inače bave borilačkim vještinama, saznao sam da su oni ipak došli samo u šetnju i da ih ne zanima trčanje kao ni rezultat. Laknulo mi je, ali i dalje je tu Veronika koja je ostala na Zavižanu, a ja sam i dalje bio siguran da će ona trčati. Što s Veronikom, kako joj konkurirati, iako sam ju samo tjedan dana ranije na utrci Boroša od trga Bana Jelačića do Sljemena pretekao i došao prije nje. Ali ovo je ipak puno duža staza i tu dolazi do izražaja njezina kvaliteta. Zaključio sam da se nema smisla opterećivati i jedino je bitno dati sve od sebe, a tko je bolji, bolji je. Buđenje smo dogovorili u 03:45, a za svaku pohvalu je bila discipliniranost svih koji su u toj velikoj zajedničkoj sobi u kojoj nas je bilo petnaestak, zaspali u 22:00 sata, tako da smo se do tih sitnih jutarnjih sati čak i uspjeli nešto naspavati.

Naravno da je tih nekoliko sati sna prošlo prebrzo i u tren oka koje se nešto i prije alarma na mobitelu otvorilo, došao je dan koji smo čekali. Prpin dan, dan u kojem ćemo od Premužićeve staze napraviti trkačko-hodačku trail atrakciju. Brzinsko oblačenje, usputno razgibavanje, nužno pražnjenje, vitaminsko opremanje, psihičko zbrajanje, ali ne i kajanje što smo ovdje jer to želimo, a kad nešto želiš onda ti nije žao dati sve od sebe i nećeš odustati. Spremni smo bili za pola sata i već u 4:20 s kombijem krenuli po onoj već spomenutoj makadamskoj cesti prema domu na Zavižanu. Vožnja je nekako barem meni predugo trajala i pomalo sam postajao nervozan, ali to je valjda uvijek tako kada te čeka nešto do čega ti je stalo da uspije i da završi dobro. Premužićevu stazu  od prošle godine pamtim po dobrom, ali i po nekim lošim trenutcima kada sam dva puta trčeći pao i dobro se ozlijedio, ali ipak nisam odustao!

Start

Došli smo na start u 04:50 i imali samo 10-ak minuta vremena za pripremu, a ja sam pogledom tražio Veroniku koju na moje iznenađenje nisam vidio. Vlado Prpić Prpa, velebitska legenda, osebujan i izrazito drag čovjek koji organizira ovaj događaj, obratio se sada očito dosta većem broju natjecatelja u odnosu na prošlu godinu s nekoliko uobičajenih pozdravnih riječi i nekoliko upozorenja. Jedno upozorenje se odnosilo na poveću količinu snijega na stazi u odnosu na prošlu godinu, a drugo na kako je Vlado to rekao „jednu bukvu“ prije Škorpovca. Jedna bukva, pomislio sam si pa što je problem jedna bukva na putu, jedno posječeno stablo, lako ću to preskočiti, a ne silaziti sa staze na nekakav makadamski put niže pa se ponovno vraćati kako je Vlado savjetovao sve sudionike na startu. No dobro, nakon tih par uvodnih riječi uslijedio je start koji uobičajeno nije pretjerano discipliniran jer nisu svi sudionici bili na istoj startnoj poziciji. Ali dobro, to je još jedno jedinstveno obilježje ovog događaja. I krenuli smo, neki po malom dijelu asfaltne ceste koja serpentinasto vodi od doma, a neki ravno preko livade. Vrlo brzo našli smo se nas nekoliko na širokom makadamskom putu prije samog skretanja na početak Premužićeve staze i već tu sam pretekao zadnjeg trkača koji je bio ispred mene.

Uslijedilo je 47 km samoće na Premužićevoj stazi. Samoća u ovakvim situacijama mi često odgovara jer mogu držati svoj tempo, biti sam u svojim mislima, održavati mentalnu snagu, biti na mjestu koje god zamislim i pjevušiti neke svoje pjesme u glavi. Nisam pretjerano gledao na sat kojim sam prošle godine snimio ovu rutu i kojeg sam aktivirao na startu da me vodi po toj istoj ruti kako se ipak ne bi izgubio. Slika niže prikazuje cijelu rutu u duljini od 48 km.

Sjećam se prošlogodišnjih iskustava kada smo Slavek i ja smo na nekoliko raskrižja tražili markacije ili neke druge putokaze i tako nepotrebno izgubili nešto vremena. Sat je pokazivao da idem u dobrom smjeru i približavao sam se Rossijevoj kolibi, a to sam znao i po tome što taj dio Premužićeve osim što pruža prekrasne poglede naokolo (kojih se nažalost nisam mogao puno nagledati zbog konstantnog gledanja ispred sebe kako se ne bi popiknuo), ide poprilično uzbrdo. Rossijeva koliba je na cca 8-om km, a moj prvi cilj je bio Alan koji je bio na 15-om km što je otprilike trećina puta. Prošavši Rossijevu kolibu kalkulirao sam s vremenom jer tada mi je brzina bila konstantno ispod 6 min/km i po tome sam računao da bi cijelu rutu mogao proći za manje od 5 sati.

Naravno znao sam da ću se umoriti i da nisam ni blizu spreman za maratonske dionice, ali razlog zbog kojeg sam tako razmišljao i što mi je stalno bilo na umu je činjenica da se ipak većim dijelom staze spuštam iako mi se to nije činilo tako u nekim trenutcima, osobito u zadnjih nekoliko km prije cilja. Krajolik se izmjenjivao od prekrasnih ogoljenih stijena do šumovitih predjela u kojima sam na dosta mjesta po sjećanju prepoznao neke karakteristične zavoje ili mjesta od prošle godine. Došavši do Alana sjetio sam se dvojice prošlogodišnjih sudionika, braće blizanaca koji su greškom na tom mjestu slijedili putokaz prema Alanu i skrenuli desno i tako izgubili nešto vremena. Isto bi se i meni dogodilo da nisam bio sa Slavekom koji je na tom raskrižju znao da moramo ići ravno. Produžio sam ravno i vrlo brzo naišao na snijeg. Snijeg inače volim, štoviše u planini, kao i većina planinara, ali taj dan mi se malo zamjerio. Nije to bilo 10-ak metara snijega kojeg bi nekako pretrčao u svojim tenisicama za trčanje po asfaltu s izlizanim đonom. Bilo je to dobrih 600 ili 700 metara snijega po laganom nagibu na kojem je trebalo zabijati noge kako se ne bi otklizalo. Otklizao sam nekoliko puta, ali srećom ne predaleko i ne s ozbiljnim posljedicama. Snijeg me malo usporio, ali donekle ipak i osvježio moram priznati. Nadajući se da je snijeg sada iza mene nastavio sam dalje istim tempom i napokon izašao iz šume na čistinu gdje me dočekao maglovit, vjetrovit, ali i dalje prekrasan ambijent. Ono što mi se također dosta motalo po glavi je da bi bilo dobro što prije proći što veći dio rute dok sunce još nije prejako. Oko polovicu rute prošao sam bez stajanja ili nekog značajnijeg usporavanja što je nešto više od polumaratonske dionice, nakon čega sam morao malo usporiti, popiti vode i pojesti čokoladicu. Sa sobom sam u malom trkačkom ruksaku nosio 2 boce vode od 0,75 L i jedan sok od 0,5 L, dvije čokoladice i nešto badema. Trčeći dalje bio sam sve umorniji, tijelo je polako počelo gubiti vodu pa sam svako malo vadio iz ruksaka preostale zalihe i jedva čekao da dođem do izvora koji je bio na cca 28-om km. Konačno je došao i taj izvor na kojem sam stao samo toliko da se dobro napijem vode i napunim sad već prazne boce. Potrajalo je to možda minutu i odmah sam krenuo dalje prema 30-om km. Očekivao sam sada već skoro doći do te bukve prije Škorpovca koju je Vlado spominjao na startu pa da konačno i nju preskočim nakon što sam preskočio već gomilu drveća po putu.

Bukva

Približavao sam se Škorpovcu, zaključio sam to po poznatom okolišu kojeg pamtim od prošle godine i u jednom trenutku naišao sam na „bukvu“!!! Bukva!?!? Stop, crveno na semaforu!!! Pa zar je to bukva?!?!?! Zar to ljudi ovdje zovu bukva?!?! Gomila sasječenog drveća svih dimenzija od najkrupnijih stabala do najsitnijeg raslinja i šikare, doslovno je zatrpala stazu u duljini čiji kraj oko nije moglo vidjeti. Stajao sam zadihan, gledao i razmišljao o toj bukvi kojoj ne vidim kraja. Što sad, pitao sam se. Da li da poslušam Vladu i odem lijevo na niži makadamski put koji se samo nazirao dolje niže u daljini.  Ali ipak odlučio sam ostati na stazi, pomislio sam u sebi ma neće mene nekakva „bukva“ nekih „par grančica“ na putu zaustaviti niti preusmjeriti!!! Odlučio sam pregaziti tu barikadu kako god znam i mogu onako već iscrpljen i umoran. Krenuo sam polako pazeći da se negdje ne ogrebem ili padnem i ne ozlijedim i tako sam prošao par stotina metara, došao ponovno na relativno čistu stazu, ali to je trajalo kratko. „Bukva“ se ponovno pojavila u istom, čak i gorem obliku. Neću odustati, to je bilo sve što sam si govorio. U jednom trenutku dok sam preskakao jedno drvo malo sam se poskliznuo i koljenom sam udario u kamen. Bol, strašna trenutna bol u koljenu!!! Uslijedilo je spominjane bukvinih bogova, majki, rodbine i svega što ima veze s tom bukvom i tom stijenom i tko ju je baš tu postavio. Koljeno je boljelo i bio sam iskreno zabrinut hoće li to utjecati na moju sposobnost da trčim dalje očekivanim tempom. Nastavio sam usporenim korakom i konačno prošao tu nesretnu „bukvu“, došao do Škorpovca gdje sam vidio grupu od 15-ak rekao bih stranih turista planinara koji su spremali svoje ruksake i pripremali se za polazak. Nastavio sam dalje, obzori su se mijenjali a meni se na trenutke i vid počeo polako mutiti, a nisu me zaobišli ni bolovi u želudcu. Srećom bol u koljenu je ipak prošla.  

Cilj

Na otprilike 40-om km sreo sam nekoliko ljudi koji su me pristojno pozdravili, a netko od njih je rekao „pa danas je ona nekakva utrka ovuda“. Ostalo mi je još vrlo malo, znao sam da se približavam i da vjerojatno nema nikoga tako blizu iza mene, ali umor me već toliko obuzeo da sam morao svakih 500-tinjak metara malo hodati, a i zadnje zalihe vode koju sam natočio na izvoru sam popio. Ruta je konstantno nekako išla uzbrdo u zadnjim kilometrima i to je strašno loše djelovalo na moju mentalnu snagu s obzirom na podatak na koji sam se oslanjao, a to je da bi u većini rute trebao ići nizbrdo. Ipak, kada sam izašao na završnu čistinu i sa svoje lijeve strane ugledao Dabarske kukove, znao sam da sam jako blizu. Govorio sam si, još malo, još malo, izdrži još samo nekoliko kilometara, čeka te grah kakav nikada u životu nisi jeo, vode koliko možeš popiti i odmor, zasluženi odmor!!! Pred sami cilj uzbrdica, ali zadnja uzbrdica nakon koje se ulazi u šumarak Prpinog doma. Ušavši kroz žbunje u šumarak na samom ulasku naletio sam na jednog gospodina koji je zaključio da sam sudionik utrke i samo sam čuo kako je rekao „nemoguće“. Pogledao sam ga sa smiješkom i produžio do vrata glavne kuće Prpinog doma. Svi prisutni su me gledali u čudu. Dotrčao sam do praga glavne kuće Prpinog doma i tada sam stisnuo stop na svom satu. Kada sam pogledao na sat pokazivao je 5:30:16. Onako iscrpljen, sjećam se da je Vlado Prpa u jednoj ruci držao nekakvu kantu s vodom koju sam mu odmah htio oteti iz ruke i proliti po sebi. Gledao me Vlado pogled mu je bio pomalo mrk, dok je frkao svoj sijedi brk.  U nevjerici je izbacio oči i gledao u mene kao da ne vjeruje da sam tu, a sve što sam ja htio je malo vode. Ne, puno vode, puno vode!!! Zamolili su me da kada se malo odmorim, ponovim utrčavanje u cilj jer nisu bili spremni da me uslikaju, nisu očekivali nikoga tako rano, tako da sam dva puta finiširao. Vlado me u jednom trenutku pozvao na stranu i pitao da li sam možda išao nekim kraćim putem, nekom prečicom. Iskreno ne znam kojim putem bi mogao ići, a da bude kraći, vjerujem da on zna. Uslijedile su čestitke svih prisutnih, gemišt i zasluženi odmor.

Danijel koji nas je vozio kombijem ove i prošle godine i koji je obećao da će ove godine sudjelovati (ali nažalost nije iako sam siguran da bi on postigao odličan rezultat), srećom je već došao od Zavižana do Prpinog doma kombijem pa sam se mogao presvući u suhu odjeću. Sada je samo trebalo odmarati, čekati ostale trkače i uživati u ambijentu Prpinog doma. Drugoplasirani i pobjednik svih prošlogodišnjih izdanja Prpine utrke Ivan Čurić došao je za nešto više od 6 sati što je odličan rezultat i u okvirima njegovih rezultata od prijašnjih godina. Trećeplasirani je bio jedan iznimno mladi natjecatelj koji se putem čak nekoliko puta izgubio, ali je srećom imao mobitel uz sebe kojim je kontaktirao oca koji ga je čekao na Prpinom domu i davao mu upute kojim putem treba ići. Malo po malo pristizali su i ostali sudionici, što iz naše Prpanove družine, što svi ostali.

Drugi na cilj iz naše grupe došao je Nikola Berčuk u vremenu 7:15 i ostvario poprilično dobar rezultat koji bi zasigurno bio i bolji da nekoliko puta nije zalutao. Nakon Nikole cilj su dosegnuli trojica istaknutih Željezničaraca Tomislav Hanžek, Zvonimir Kožina i pročelnik SDI sekcije HPD Željezničar Ivan Kobešćak, došavši svi u vremenu 8:51. Nakon trojice muških uzdanica HPD-a Željezničar ostalo je još pričekati da stazu prođu ženske nade društva Ines Lisak i Marina Hanžek koje su to uspjele za 10:56. I tako nešto manje od 11 sati nakon ranojutarnjeg starta, raštrkana po Premužićevoj stazi, Prpina družina ponovno je bila zajedno na cilju. S nama u grupi je bila jedna „gošća“ iz HPD-a Kapela Ana Komušar koja je sa svojim Kapelašima do cilja došla u vremenu 12:20.

„Na krovu svijeta“

Nakon što smo se svi nauživali zasluženog odmora, Vlado Prpa nam je podijelio naša priznanja, svima nam čestitao, sve nas izgrlio i mogli smo se puni dojmova zaputiti prema Zagrebu što smo i učinili u 17:00 sati, točno 12 sati nakon starta. Atmosfera zbog postignutog među svima nama je bila iznimno pozitivna. Vrlo brzo se putem društvenih mreža pročulo za naš uspjeh i svi nam čestitali i bili iznimno ponosni na sve nas. Ljudi vole pobjednike i one koji predano ustraju u ostvarenju svojih ciljeva. Cijela Prpina družina (Marina Hanžek, Ines Lisak, Ana Komušar, Zvonimir Kožina, Tomislav Hanžek, Ivan Kobešćak, Nikola Berčuk, naš vozač Danijel Veček i Juro Buljan) odlučno je tog dana krenula u jednodnevnu avanturu po prelijepoj za šetnju, ali ne tako lakoj stazi za trčanje, dugoj 48 km koja nema razumijevanja za one koji pred njom nisu ponizni i uspjela proći stazu ne u 1 danu (kako se može iščitati sa Prpinih majica), već u manje od pola dana. Emocije zbog postignutog uspjeha su bujale čak do nadrealnosti, a ushićenje je trajalo još tjednima. Jednom mi je Slavek rekao da kada je istrčao maraton (42 km po ravnoj asfaltnoj površini) da je to za njega bio uspjeh ravan osvajanju vrha od 7.000 metara. Ako je to stvarno tako, onda smo mi osvojih vrh svijeta.