Izvještaj s Ojos del Salada

Prenosimo vam priču poslanu mobitelom 27.1.2015. iz Čilea:

Evo nas u Calderi u prekrasnoj kućici koju smo cijelu unajmili taman za nas. Vidimo da se na portalima objavljuju svakakve sličice, pa je krajnje vrijeme da saznate kronologiju događaja i prave heroje pothvata.
U Atacamu smo, što već znate, krenuli u petak 16. siječnja i još isti dan stigli do Lagune Santa Rosa gdje smo na našu veliku radost našli smještaj u lijepoj drvenoj planinarskoj kućici tako da nismo morali dizati šatore, što se u tim pustinjskim uvjetima pokazalo kao velika prednost. Noći su iznimno hladne, a danju sunce nemilice prži i još pušu jaki vjetrovi, tako da je zaštita čvršćeg stambenog objekta prava blagodat. Taj dan smo, krenuvši sa cca 350 mnm iz Copiapoa dosegli najvišu točku nadmorske visine na prijevoju za nacionalni park Nevado Tres Cruces od 4118 mnm i spustili se do Lagune Santa Rosa na 3600 mnm. Tako velika razlika u nadmorskoj visini koju smo prošli iziskivala je oprez, tako da smo poslije podne šetali oko jezera i samo se čudili prizorima, no, na sreću svi smo je dobro podnijeli i osim malih vrtoglavica, nije bilo problema.

Dakle, visinske bolesti nije bilo, ali nam se Sanja razbolila – dobila jaku upalu grla koja ju je prikovala za vreću za spavanje i morala je uzeti sumamed… Sva sreća antibiotik je dobro djelovao, tako da je već drugi dan i ona ustala i prošetala oko jezera.
Dakle, drugi dan smo svi mi zdravi krenuli penjati radi aklimatizacije. Ivek i Ivek – Palfi i Fištrek su zagrizli malo poveći zalogaj, pa su krenuli na vrh Pastililitos 5090 mnm do kojeg je trebalo žestokog tempa par sati, u uvjetima koje nisu poznavali, sprženi suncem i isušeni vjetrom, morali su se vratiti sa cca 4700 mnm, no ta tura je bila duža od one koju smo poduzeli mi ostali. Popeli smo Marachungu na 4998 mnm. Ova visinska razlika u ‘normalnim’ uvjetima i ne bi bila spomena vrijedna, ali na tim visinama i u uvjetima Atacame sasvim je druga priča. Presretni zbog izvrsne prilagodbe, 18. siječnja krećemo u Lagunu Verde na 4400 mnm u kojoj zatičemo slobodan ‘stambeni objekt’ sa 6 ležaja. Podignut je samo jedan šator u koji su se smjestili Ivek Palfi i Slavek, a mi ostali presretni zbog zatećenog stanja smještamo se u ‘apartmanu’. Noću su puhali žestoki vjetrovi, a i komfor kućice sa prostorom za kuhanje i dnevni boravak je, kako rekoh, blagodat…čak smo i kartali! E ovdje počinju prvi problemi s visinom, a najviše ih osjećamo Slavek i ja (Maja) pa i idući dan ostajemo na ‘Rivijeri Verde’, dok su drugi penjali na Mulas Muertas 5878 mnm, u visinama do 4900, odnosno 5200 mnm. Pokazalo se da najbolje visine podnose Višnja, Ivek Palfi i Mladen!

Ova sličica je ipak ljepša, no pravu ljepotu ćete tek vidjeti na filmićima koje donosimo. Ovu lagunu smo nazvali Rivijerom, jer smo se ovdje kupali u bazenima tople vodice iz termalnih izvora…pravi hedonizam.
Dakle, na rivijeri smo ostali tri dana i zatim 21. siječnja krenuli prema skloništu Atacama ispod Ojosa na 5200 mnm. Tu postaje sve kompliciranije… treba paziti na svaki pokret, jer samo malo brza reakcija uzrokuje zamor i odmah se zadišeš. Svi osjećamo visinu, no Sanja već ima probleme zbog kojih i ne pokušava popeti veću visinu, dok mi ostali penjemo 300, odnosno 450m visinske razlike, ali naravno tek drugi dan po dolasku. Moram spomenuti i mnoge divne ljude koje smo sretali putem, sto vodiče Čileance, Francuze, Nijemce, Amerikanca i ostale koji su svi s nama dijelili informacije i utiske. Bez tih susreta i razgovora, boravak u pustinji bio bi mnogo tezi i ružniji, a zahvaljujući njima sve je lakše i osjećate da ste dio dobrog dijela svjetske populacije…
Dakle drugog dana donesena je odluka da se u petak popnemo do kuće Tejos, koja je na 4800 mnm i u subotu rano ujutro krenemo na Ojos…tako je i bilo.
Spakirali smo se i 23. siječnja u 12 i 40 krenuli prema Tejosu, praćeni žestokim suncem i vjetrom. Dobro smo napredovali, polaganim hodom no na visini od 5400 ja odustajem i vraćam se u bazni logor Sanji koja je već prije odlučila da neće ni pokušati. Ostali penju na Tejos gdje opet imaju sreću, jer noće u kontejneru i ne moraju dizati šatore. Ujutro 24. siječnja u 5 sati i 35 min kreću. Uspon je izuzetno strm i naporan, jer je teren cijelo vrijeme pijesak u koji noga upada, kao u snijeg, a visina je već iznad 6000 mnm, no ekipa se ne predaje. Sanja iz logora Atacama oko 9 zove Željka Motorolom i on se javlja, objašnjava kako se približavaju ledenjaku i mi shvaćamo da ćemo ih uskoro moći vidjeti iz logora. Glas koji smo čuli i njegovo teško disanje dočarali su nam svu muku koju su trpili… Nije nam bilo svejedno.
Nakon nekih pola sata, dalekozorom uočavamo sitne točkice koje napreduju serpentinama lijevo od ledenjaka i kasnije saznajemo da u toj grupi s njima vise nije Mladen koji je, ipak, odustao na visinu cca 6400 mnm… malo iznad ledenjaka.
Kažem ipak, jer upornost i hrabrost koju je iskazao ovaj čovjek i prijatelj izaziva najveće poštovanje.
Ekipa polako napreduje prema vrhu, a vrijeme oko vulkana se postepeno mijenja, navlače se oblaci, počinje žestok vjetar a Sanja i ja sa strahom promatramo što se dešava, na sreću gore je još uvijek vedro. Oko 13 sati javlja se Željko ponovno i jedva izgovara da mu ostaje još malo do vrha, ali odustaje, jer mu je pre, pre teško… ljudi, pa kakva je to zvijer gore?
Željac, čestitka…kapa dolje za osvojenih 6800m.
Ostali uporno penju, stenju, prizivaju Stvoritelja, ali se ne predaju… prvi stiže Ivek Palfi zvani Snažni, sat i pol nakon njega Ivek Fištrek, samo snagom volje uspijeva prebroditi zadnje metre uspona, nevjerojatno…bravo generacijo!
Desetak minuta potom stiže i Slavek… Govori li i taj podatak koliko je ovaj uspon bio težak…? Bravo učitelju! A onda za samo još petnaestak minuta, evo i žene na vrhu, stiže zvijezda našeg društva Višnja Svevišnja!
Ljudi, prijatelji, uspjeli su, čestitke do neba.

Ostalo je povijest… Noćili su na Tejosu, a u baznom logoru smo ih vidjeli tek sutradan, umorne, izmoždene, ali sretne sto su živi.
Pokupili smo stvari i ‘pobjegli’ do najbliže kuće Murray na 4600 m, gdje smo ručali, malo odmorili i produžili za Copiapo, a onda u Calderu.
Ostat ćemo ovdje slijedeća tri dana da se svi dobro odmore kako bismo u Santiagu izdržali obaveze koje nas očekuju. Gospođa veleposlanica nam priprema susrete s zajednicom Hrvata u Čileu, počasnim konzulima u Ekvadoru, Boliviji, Peruu, razgovor s novinarima El Metcurio i drugima.

Pozdrav svima od ekipe iz Čilea!