OPŠ – 4. izlet – Dragojlin pohod

Možeš, ako misliš da možeš(!) – iz pogleda jedne učeničke metle

Nadnevak 14. travnja 2019. Ljeta Gospodnjeg, Izvadak iz dnevnika

Jednom, nekada davno, 1840. i kojeg Ljeta Gospodnjeg ilirka Dragojla Jernjević započela je svoj put na klisuru Okića, želeći „iz one visine koja stermo u visini viri, po Horvatskoj se razgledati“. Kako zapisi iz njenog pera kažu o samom usponu: „Nu sada nadjosmo opet zaprijeku! Strašno stermi i skliski put prieko onog kamenja i porušenih razvalina bi s pogibeljom skopčan i plazenje po njemu vratolomno, ali moja želja, verh dospjeti, čini me svu pogibeo prezirati, i ja, cipele iz noguh uzmaši, a odjeću oko mene uzko gori zadevenu, pustih s kao mačka gori plaziti; sada deržeći se za onua bujeće korenje, sada za sverših od dubovah i opet za klisure..“ na koji je krenula sa drugom oficirom, a kojem se u jednom trenutku pohoda gubi svaki trag.

Ne, ovo nije još jedna romantična priča što bijaše onomad, niti klasični planinarski pregled pohoda i osvajanja vrhova.

Sto i kusur godina kasnije, naše planinarsko društvo iznimno njeguje uspomenu na Dragojlu i njen podvig te se tako tradicionalno, njoj u spomen, organizira pohod Dragojlinom stazom uz oblačenje u odjeću onog vremena.

Krenuli smo u nedjelju u ranim jutarnjim satima autobusom do planinarskog doma gdje smo se pripremili za kretanje putem Plešivice, Okića i Dragojline staze. Kafeza se popila, pojelo se štogod, pospremilo se, razvuklo štapove i naša putešestvija je mogla započeti. 

Pješačenje započinje redoslijedom da sam pozicionirana odmah iza prof’sora. Mada budimo realni, nakon desetak minuta pomjeram se na rang ljestvici i ubrzo dolazim na svoje počasno mjesto “učenika-metle “. Ne bih imala ništa protiv da mi se za naredni izlet osigura i voki-toki (iako ga na ovom izletu ni vodiči nisu nosili).

Hladno je i vjetrovito bilo po tim brezima Plešivice. Dok ne nastupi lagano smrzavanje i ograničeno korištenje sivih stanica, ponavljaš si mantru: „Hajmo, jedna noga, druga noga, samo nemoj stati.“ Belaj nastane kad u glavi zamrzneš. Srećom kolega mi posudio flisnu maramu da si usi pokrijem. Od tog trenutka nastavljam hrabro dalje jer opet mogu ponavljati ranije naučenu mantru sve do vrha Plešivice.

Nakon što smo se okupili i trajno zabilježili trenutak uspona sa par fotografija naš pohod se nastavio do grote Zuba (kako bi naš Mladen rek’o Zubić) gdje smo vježbali uspon i silaz na takvoj „nemani“. U tom trenutku ispenjavanje Zuba izgleda iznimno zahtjevno, a spretnost je i više nego poželjna, ali onaj unutarnji glas u meni mi ne dozvoljava da ga gledam sa strane i da nastavim dalje prije nego ipak svladam taj Zubić.

Nakon kraćeg spuštanja zaustavili smo se kako bismo naučili vezati novi čvor kojim bi se trebali moći ubuduće osigurati na iznimno zahtjevnim strminama. Naučeni čvor je kompleksnija kombinacija 8-ce i zove se Prsni navez, ilitiga Gaće. Kako sam ga svladala tako sam ga i ostavila na sebi. Zlu ne trebalo. (Ekipa nešto mi govori da bi nam se ovaj navez mogao naći na ispitu.)

Umor, zima, a sada već i glad. Pomisao na hranu samo me je ojačala da ubrzam korak i sustignem ostatak grupe. U zraku miris graha koji se krčka, roštilja koji se okreće, mmmmmm. Stižemo do doma. Jupi! Ali što? Izgleda da nastavljamo dalje….tuga…kažu kad si gladan da nisi svoj i tako ja krenuh žugati putem Ivani i uspješno osvojih nagradu pisanja ovog dnevnika. Moram ovo zapamtit za ubuduće: Na planinarenju je zabranjeno žuganje!

I tako smo nastavili prema Dragojlinoj stazi. Uska strma stazica, iznimno truso tlo od kamenja i mokre zemlje. Sitna proklizavanja su bila neminovna, ali ništa strašno, mogu ja to. Nisam to ni promislila do kraja kada sam ugledala strminu pred nama na koju bismo se trebali uspeti, a koju ranije spomenuta tako živopisno opisuje sa početka ove priče. I sad bi se tu trebala pentrat. E moja Kristina, što bona ne ostade tamo gdje je Hrana!?

Ah sad, šta je – tu je. Nema povratka. Uostalom imam na sebi i taj novi čvor koji smo naučili pa sam osigurana, e ovo uvjerenje se pokazalo kao dobar placebo efekt. Penjemo se uz te stijene. Veći dio staze ima sajle pa se pomažeš pri usponu uz pomoć njih. Ogledam se svako malo oko sebe ne bih li pronašla neko miće proširenje da propustim iskusne i nestrpljive planinare koji se sad već gomilaju iza mene. U konačnici odustajem. Ako im se toliko žurilo do vrha, vala što ne pođoše putem Žohara. Balkon. Napokon. Dopentrala sam se četveronoške, ali uspjela sam! Koje olakšanje kad sam ugledala prof’sora i instruktorku.

Stanem još i na rub Balkona, naravno Mladen me drži ispod ljevice, a Ivana ispod desnice. Pogledam ispod ruba Balkona i uočavam da sam “osvojila” Žohara! Sreća!

Moram još i do vrha, gdje ekipa već uveliko nazdravlja. Na putu od vrha se nalaze kameni ostaci zidova od kapele ili crkve. Uđem unutra i Zahvalim se Onom gore da sam u jednom komadu i da sam ispenjala stazu. Potom došetam do vrha i ugledam radost i veselje ostalih. Netko je bio dovoljno brižan da mi se čašica zdravice za hrabrost našla u ruci. Na trenutak zastanem i ne mogu a da ne pomislim “A ma’nite Žene! Moja Dragojla, Đe si Ti Pošla! I to Bosa?!”.

Nakon par čašica za “hrabrost” nadošla sam sebi, koje su mi u retrospektivi gledano trebale dole u podnožju staze, da se ne pojavim blijeda k’o da sam duha prošlosti ugledala po putu. Vrijeme je bilo da sve pospremimo i krenemo put doma u podnožju. Zvuk mjuze i mirisi hrane su mi dali orijentir u kojem smjeru je potrebno ići.

Dom pun ljudi, gužvanjac, ples i smijeh, hrana.. Sjećam se trenutka kad sam Ga ugledala.. Grah! I naravno kobase. Uzbuđenje! Mojoj sreći i veselju nije bilo kraja. Kao da sam se probudila na Božićno jutro i ispod bora pronašla dugo očekivani poklon jer sam cijele godine baš bila dobra. Jedem! Najzad! Konačno zabava i bacanje udova u dalj može početi..

Dragi moji školarci, želim vam sretne blagdane u krugu najmilijih. Nasmijani, veseli i rasplesani mi ostanite. Do skorog druženja. Šaljem vam veliki pozdrav i mahanje iz grada sa Neretve 🙂