Susreti Željezničara 14. 6. – 16. 6. 2024. na Bohinju

Kako bi započela ovakva avantura zvana Susreti Željezničara, koji se ove 2024. godine u periodu od 14.06. do 16.06. održala u Sloveniji, na Bohinjskom jezeru, nego ukrcavanjem u zeleni bus osebujnih registarskih oznaka. Nekako smo se nas 21 zagrebačkih Željezničaraca ugurali u bus od 50 i kusur sjedala. Poveli smo i vozača, on je bio +1, ali vrijedan član vesele družine. Imali smo i mikrovalnu u busu, pa se nećemo se žaliti na komfor ????. Sva prtljaga je stala, osim onog kaj smo doma zaboravili ili nismo ponijeli.

Ana Milin i Zvonko Kolić kao vodiči ispred HPDŽ Zagreb, pobrinuli su se da sve poslovne, a i ostale brige ostavimo za sobom i bezbrižno, kao koferi, krenemo prema planinarskim avanturama. „Vozi Miško“! Nismo osjetili koliko je vani vruće, jer klima je bila taman podešena. Rekli su mi da je putem bila gužva, pred Ljubljanom čak i gora nego u to vrijeme u Zagrebu. Zar u tako dobrom društvu možeš zamijetiti takvu sitnicu? Osim što je možda zasmetala vozaču. Jest da smo se vozili koji sat vremena duže od predviđenog, ali kao što napomenuh, a moram opet, u dobrom društvu to prođe ispod radara. Standardnu autocestu zamijenila je vijugava cestica kroz zeleni kanjon gdje smo imali pratnju kamenog korita živahnih brzaca i zelenih visina koje su pokušavale dohvatiti razbacane bijele pufaste oblačke razasute po nebeskom plavetnilu. Melem za oči i dušu, a koji je tek dao naslutiti što nas čeka. Bled smo samo cestom zaokružili, izmamio je uzdahe. Uživali smo u vijuganju, neki manje, neki više, i veselili se kršnim Ličanima o kojima nam je došapnula „ptičica“. A pošto smo bili nadahnuti pričama o prošlim susretima, imali smo visoka očekivanja.

U Hostelu pod Voglom, dočekani smo toplo, razdragano i više nego smo se nadali. S obzirom da smo kasnili, zgusnuli su nam raspored pa se valjalo požuriti na večeru. Ionako smo stigli gladni kao da smo hodali, a ne se vozili. Fino smješteni i nahranjeni, što bi drugo mogli nego izvaditi zvučnik i razgibati mišiće. Nije trebalo dugo da se razvije atmosfera i popuni plesni podij. Tu se iskazao DJ Darko iz PD Ćira Lajkovac koji se dostojno prihvatio zadatka miksanja i još nas više rasplesao. Kaparimo ga za neka buduća događanja. Remetili smo mir i tišinu do sitnih sati. Dalo bi se i dulje, ali sutra nas čeka uspon.

Jutro se probudilo u magli. Neki nadobudni, koji iz kojekakvih razloga ne mogu spavati, su promatrali kako se u daljini iz magle rađaju prekojezerske obale i obronci koji omeđuju jezero Bohinj. Sunce topi maglu toplinom odozgo, jezerske struje raspiruju i tjeraju maglu odozdo. Rezultat spektakl. Otkrivši visine koje nas čekaju. Doručak, osmjesi, govori, dogovori… i pokret.

Polazak je određen na 9.30, a plan je izgledao ovako:
Grupa A: izlet na Planinu Vodični vrh na visini od 1486m, preko Vogara na kojem ostaje grupa B, i nazad. Predviđeno cca 6-7 sati hoda po srednje teškom putu.
Grupa B: izlet do Kosijevog doma na Planini Vogar i razgledne točke na visini od 1054m i nazad. Predviđeno cca 4-5 sati hodanja lakom stazom.  
Grupa C: polazak u 9.50 – izlet do Ukanca, Kuće kod Savice, i do slapa Savica, i povratak nazad cca 3-4 sati hoda po laganom putu.

Mogu pričati iz perspektive grupe A, djelom i B, (ne)spremne na uspone koje nam predstoje. Nakon uvodne šetnjice i zagrijavanja, djelom uz jezero, pa preko jezera, gdje mislim preko mostića sa krasnim ornamentima, živim i neživim, kroz proplanke nizinske i visinske, do šumske strme stazice koja nas je dobro izmorila. Bili smo mi još umorni od sinoć, mora se napomenuti, nismo štedili noge. Vidici i drugi osjetilni čimbenici razbistrili su nam misli te smo pustili razigranim idejama da nas vode. Okupali se u suhom jakuziju, prošetali čarobnom šumom, opijeno slušali pjesmu krošanja i pernatih pjevača, zujanje letećih kukaca, uz dodatak ritma u vidu škripe kamenja pod gojzama i zveket štapova, omamljeni mirisima šumskog tla, pokošene trave i suhog sijena…

Kratka pauza i okrjepa kod doma Vogar. Uslijedio je rastanak od B-kača i koraknusmo u nepoznato. Dočekali nas neopisivi pogledi na Julijske Alpe, na Triglav, na te planinske masive koji su izgledali kao nadohvat ruke i toliko su nas očarali svojom masivnošću i strahopoštovanjem kojim su zračili, oduzeli nam dah. Zakoračili smo u začaranu i mističnu šumu, urešenu počupanim, porušenim i posušenim deblima, kao posljedicom nedavnog nevremena. Neki su „pobrali šljivovite suvenire“, drugi su „po kazni“ završili u prvim klupama, da bismo na kraju stigli do nedostižnog vrha. Vrh nam je ostao misterija. Zasladili smo se posjetom začaranom seocu. Tu je bačena na nas čarolija dobrog raspoloženja i spretnosti.

Slalomski spust, ali ne po snijegu već po blatu. Doživljaj sam po sebi dostatan. U dobrom društvu sve zvuči i izgleda puno bolje. Naš nas je „Miško“ – the bus, dočekao u podnožju, valjalo se brzo dokoturati pred ekrane, tekma je. Tuga nad rezultatom trajala je samo do večere. A onda je sve krenulo opet u ritmovima DJ Darka. Nadmašio je sam sebe od noći prije. Uhvatilo se u klinču na plesnom podiju preko 100-tinjak duša: PD Željezničari iz Gospića, Ljubljane, Maribora, Beograda, Šid, Lokomotiv TE Budimpešta, PSD Čira Lajkovac  i naš HPD Željezničar Zagreb. Nemojte zamjerit na redoslijedu nabrajanja, totalno je nasumičan. Svi smo se družili kao da se znamo godinama i veselili kao da ne postoje svjetski ni ikoji problemi. Fajrunt u sitne sate, jer jednostavno kraj mora doći.

Treći dan rezerviran za igre bez granica. Započeo je uz zagrijavanje kako to već ide, iće, piće i DJ Darko. Zagazili smo malo teren na kojem su se odvijale discipline u kojima smo nakratko glumili suparnike. Navijali jedni za druge i jedni protiv drugih, a sve u duhu zabave. Ostvarili smo spomena vrijedne rezultate kao 1. mjesto u pikadu, i ostala druga i treća mjesta u disciplinama od povlačenja užeta, skoka u dalj do bacanje kamena s ramena. Sudjelovali smo i u lupanju lonaca što smo učinili vrlo zabavnim. Bilo je ranjenih, natučenih, istegnutih i nategnutih, ali umjesto hitne, DJ Darko zaliječio je sve rane, površinske, unutarnje i duhovne. Domačini Slovenci su nas za rastanak nahranili finim gulašom, jer ljubav ide kroz želudac.

Emotivan rastanak uz brdo dobrih želja i obećanja za sljedeća druženja i susrete, prema nekim neslužbenim informacijama u Mađarskoj. Krenusmo svako svojim putem. Uputismo se do slapića Savica kad već imamo vremena prije povratka kući, obići dio staze grupe C. Pokazalo se da smo imali slične planove te se veselo pozdravljamo sa ekipicama koje su stigle prije nas, kao da se godinama vidjeli nismo. Izabrali smo i stajališne koje je očito bilo atraktivno i Gospićanima. Brzo je došao taj ponovni susret koji smo si tako željeli.

Umorni i prepuni dojmova, doživljaja, slikovnih, mirisnih, opipnih napustismo Sloveniju. Željno iščekujemo daljnja slična događanja i druženja. Drugi puta gojze na noge i s nama u gorje, nećete požaliti.

Hvala domačinima na velikodušnom, toplom i srdačnom gostoprimstvu, odličnoj organizaciji i realizaciji ovog susreta. Hvala i svim sudionicima na donesenom dobrom raspoloženju i velikim osmjesima.

Napisala:

Katarina Krsnik Brebrić