Visokogorci na Kalniku
Pošto je u Sloveniji bila nesigurna prognoza, visokogorska sekcija i simpatizeri su ove subote skočili do Kalnika. Sunčano i vjetrovito, suhi kamen, idealno za veranje po Kalničkim stijenama.
Odmah se hrabro krenulo sa sedam Kalnikovih zubi. Na moje veliko zadovoljstvo prepenjali smo ih bez većih problema, iako nismo svi bili ni baš mladi ni baš tanki. Mladen je sa fotkama ispričao cijelu priču tako da tu ne bih imao više što dodati.
Vranilac, najviši vrh (643 m) osvojili smo bez korištenja dodatnog kisika, poslikali se i krenuli na Esterino sedlo, na kojem smo bili a da nismo ni znali. Naravno, vodila nas je Ester. Odatle smo pohitali do doma po penjačku opremu i za čas smo bili pod prvim zubom, ali sa one malo strmije strane. Birajući, izabrao sam smjer Super Mario ocjene 3, kosa ploča, kaminčić i lijepa previsna stijena za abseil. Postavio sam uže i svakog osobno osiguravao (još me boli vrat), da ne bude neugodnih iznenađenja. Što reči. Četrnaest ljudi, četrnaest ljudskih sudbina i sve to u mojim rukama. Hvala na ukazanom povjerenju. Ipak, drugi put dobro razmislite da li to i zaslužujem.
Samo penjanje prošlo je savršeno. Baš su se svi bez problema uspeli, a po logici stvari i pod utjecajem gravitacije (G = m x 9,81m/s) još su se lakše spustili. Neki su žurili, neki meditirali, a neki filozofirali, ali osim malo oguljenog laka za nokte sve je prošlo u najboljem redu. Otvorio se jedan novi horizont u planinarenju koji će nekima s vremenom postati sve više primamljiv. Ovo u subotu je bilo više informativno.
Sve to trajalo je i kraće nego što sam predvidio, tako da smo se pred domom mogli fino opustiti i ponosni uživati u trenutku. Usprkos glasnim najavama nisam primjetio neka nepotrebna prežderavanja i vidim da su neke lekcije već uspješno savladane. To je i razlog što smo poslije bili orni još se uspeti na stari grad, baciti oko na brojne penjače i smjerove i sa vrha upoznati cijelo pitomo Prigorje. Sam sam se poslije spustio pod stijenu gdje je Velebit držao alpinističku školu i pozdravio prijatelje. Čudom su se čudili što mi na visokogorskom tečaju penjemo smjerove, pa makar i informativno. Odgovorio sam im da smo mi Željezničari i da nemamo previše pameti, ali imamo veliko planinarsko srce. Nitko nas ne razumije.
Tako je to bilo na Kalniku te vjetrovite proljetne subote. Ozarena lica i sjaj u oku. Ja sam uživao, a vi….
Dražen
