DURMITOR 23.7-30.7.2011

klikni na album Toma Zoričića

Vođa puta i organizator Slavek nije u prilici da napravi potpun izvještaj s puta, jer je u velikom spremanju za Švicarsku pa će u kratkom opisu svog albuma u slici pokušati vas izvjestiti kako nam je bilo na putu.

Iz albuma Slavka Patačka

Subota 23.7.2011 DAN PRVI

Album Mladena Stankovića

Konačno nakon šest mjeseci priprema Slavek je okupio  sve svoje tiće ,a za pravo čudo svi su bili točni pa čak nam je  i Boris došao pet minuta prije sedam. Svi smo uzbuđeni i spremni osim jedne sitnice  a to je autobus. ……7.00 ……još ga nema.Slavek  bez nervoze uzima mobač u ruke. Ma nije ništ, govori nam on smireno i ladan ko špricer, naš šofer Mladen ipak nije zaboravio termin, zaboravio je samo putovnicu, pa se vratio kući po nju. Ljudi sam bez nervoze, sve je pod kontrolom, veli nam naš Slavač. No dobro, eto njega i oko pola osam krećemo na put dugačak 600 km. Više ne čekamo nikoga, pravac Crna Gora. Prva sitnica, računamo, neka se điramo 60 km na sat i da čekamo na granama po pola sata, i eto nas do 19 h u Žabljaku, ma neka je do 20 nema veze. Ma ručat ćemo na Baščaršiji čevape, i to oriđiđi. Glavna tema u busu su ipak čevapi a ne Durmitor, niko ne jede, svi konzumiramo aperitive tako da čevapi čim bolje sjednu. Vruče je, klima ne radi baš najbolje u zadnjem djelu autobusa, sjela bi i piva poslje čevapa dobro, razmišljamo o tome jer tamo ne toče pivu bar tako neki kažu.  Dođe začas i Sl.Brod,.. pređosmo i granicu, napuštamo Bos. Brod,  a prilikom prolaska pored rafinerije oplahuje nas čaroban miris iz rafinerije, lovimo ustajali zrak iz busa. Dobro je, krečemo kroz još neobnovljenu Posavinu prema čevapima, ma joj mislil sam reći  Sarajevu. Iza nas ostaje Derventa, Maglaj, Zenica, Visoko i njezina piramida,  i u tili čas, tu smo pred Sarajevom. A ono tek 13.30. Krečemo bližim putem preko Vogošće na Baščaršiju. Semafori  i prostrane ulice omogučuju nam da dođemo brzooo u sami centar Sarajeva.  A u Sarajevu dani Baščaršije, gužva, valjda svi čuli da mi dolazimo , nažalost odu naši čevapi, a joj, još k tome ni autobus nismo mogli parkirati.Ma fučkaš čevape odosmo mi dalje, nači ćemo nešto već za pojesti. Stat ćemo u prvoj prikladnoj restoraciji, kaže naš šofer Mladen. Super i tako i bi. Paff,  a kad ono  mi ljudima na svadbu banosmo, a poklona ne donjesmo. Krasno, već smo i čevape skoro dobili kad umjesto toga dobismo nogu. Ma ima još koja sigurno uz put, svi se složismo, glavno da smo na toaletu bili. I tako bi. Prava krasna mala restoranska ljepotica, čovjeku smo napravili promet koji nije imao zadnjih dvije – tri godine. Ma fučkaš sve, glavno da se glavno jelo zvalo „čevapi“. I tako  nam prođe koja ura i začas otkucalo pet. Vrijeme da se krene prema Foči.  Ma svaka čast vozaču, cesta pravi mali autodrom, prometa koliko voliš, a širina ceste sigurno ne prelazi 2,50m. Graditelj je sigurno razmišljao da se čim manje naruši izgled prirode. Vozimo se prosječn 10 km/h. Naš Mladen pravi majstor omogučuje nam da u miru razgledamo Drinu, vozi tik uz kraj ceste, tako da imamo bolji pogled na  rijeku koja je ispod nas svega stotinjak metara. I konačno, eto Crne Gora. Samo da još  pređemo autohtoni  drveni most na rijeci Tari. Most je tako širok, tako da može bus normalno proči  a da pri tome na jednoj strani se ne oštete retrovizori, na drugoj strani nam sigurno retrovizori neće ni  trebati. Konstruktor mosta bio je sigurno vidovit , predvidio je širinu mosta za moderne autobuse koji imaju bočne kamere, a da se slučajno nesavjesni vozaći ne utrkuju po mostu, ograničili su udaljenost između vozila na 50m. Tako mi konačno kročismo u Crnu Goru na graničnom prijelazu Ščepan polje, naravno taj trenutak nitko nije ovjekovječio  osim naše Mire kojoj je ko za vraga proradil blic na foto aparatu. Nakon što smo svi do jednoga dobili žigove u svoje putničke transverzale ( nadam se da bu to Berni priznal za Gojzericu) krenuli smo onda kanjonom rijeke Pive prema Nikšiću. Umjetno  Pivsko jezero pljenilo je na tom putu našu pažnju, sve dok se nije spustio mrak. A onda nam je ostalo samo 84 km do Žabljaka. Sitnica. Vraga sitnica, ponovo pauza za vozača predugo je vozio, ma super orginalno zlatno nikšičko pivo za jedan euro. Što nas kiša pere i što pojma nemamo gdje smo nije ni važno,  pivce za živce samo jedan euro. Konačno krečemo dalje. Ma prošlo je pola jedanaest a već smo u Žabljaku. Došao pred nas i  kombi da pretovarimo stvari iz busa, a mi se rasporedismo po kućama. Sve je nas Slavek naučil, ponovili smo to nekoliko puta, svatko je znao koja je kuća, koji kat i koja soba. Ali se samo vlasnik kuće 3 i 4 malo zbunil, nije znao koja je kuća 4 a koja je 3, tako da smo par puta izlazili i ulazili u razne sobe, dok nismo shvatili da nekih soba nema, pa su Tom, Mladen S. i Mladen vozač oformili kuće 5 i 6, jer nije bilo glavnog organizatora Gorana. Konačno smo se smjestili , a bilo je tek par minuta prije pola noći ,a onda smo odlučili da nešto i pojedemo. Svaka čast domačinu , čekao nas s večerom. Ipak nakon večere otišli smo spavati jer nas je ujutro očekivao prvi izlet.

Nedjelja  24.7.2011 DAN DRUGI

Jutro dišeće, a bregi još spiju,spali bi i mi,ali idemo odmah u akciju kuća 1 i 2 ima doručak u 7,  a 3 i 4 u 7.45. Doručak prva liga, jedi i pi koliko želiš. Požurite, smireno će Slavek, pokret je u pola devet, nema kašnjenja. ……8.23 …..za sedam minuta pokret, ponovo će Slavek. Svi su užurbani. Gužva na toaletu. Jedan na njih 20, ma ne dva na 20, ma ne nema pritiska u cijevima, što nema vode, kako nema, ima samo slabo teće. Ma ne to je crnogorska voda ona malo sporije teće, ma ne ona ide od Žabljaka a do tamo ima četiri kilometra, sada ti računaj koliko tebi treba da pređeš četiri kilometra i to još uzbro,  a očeš voda da bude brža…… 8.29:50…. za deset sekundi pokret posljednja Slavekova obavjest. …………I bi pokret…… Nakon pet  minuta dolazimo do autobusa . Krećemo prema Savinom kuku, po putu stajemo u Žabljaku i kupimo vodića Batrića. Simpatičan mladić,  jedva očekuje vaterpolo susret Hrvatska – Crna Gora. Grupa A i B kreću zajedno ,a C grupa će žičarom. Žičara ima dvije stanice gornju i donju. Večina se popela do prve stanice. I naš Jura stiže žičarom.Male poteškoće,  ali sve je pet. Ostali kreću dalje. Cilj je prvi vrh Savinog kuka visok 2313 m, kažu da je uspon bio s 1512m znači visinski raspon koji smo popeli iznosi  801m, a dužina trase iznosi 3,3 km. Svarno lijep dan, dolazimo do gornje stanice žičare i stajemo na Savinom izvoru. Okrijepa izvorskom vodom pa idemo dalje i za 15 minuta smo na vrhu Savina kuka zvanom Kulinica 2313 m. Grupa B kreće dalje na zahtjevniji put prema Šljemenu((2455 m), gledamo ih kako prolaze zahtjevni sipar, nije za igrati. Grupa  B je ovaj zadatak vrlo uspješno prebrodila i napravila krug te se preko Crnog jezera  i polja vratila u Pitomine. Slijedi kratak odmor , pa večera. Naš vrli harmonikaš Boris nas zabavlja pa smo si malo zapopevali, ali samo do deset. Slavek veli da sutra u jutro po planu nastavljamo dalje i u isto vrijeme ustajanje i pokret.

Ponedjeljak  25.7.2011 DAN TREĆI

Probudio nas zvuk kiše s limenih krovova,…što sada….. možda ipak idemo …i da još malo odrijemamo, netko kuca na vrata….. naprijed……uljudno provijuje Slavek, društvo bez obzira na kišu doručak u dogovoreno vrijeme. Vidjet ćemo dal’ će kiša stat, ako stane idemo do ledene pečine prema dogovoru. Vidimo se.  Zna se kod  Slaveka nema čekanja, pokret. Kratka šetnja do naše centralne blagavaonice, doručkujemo, ali kiša je upornija.  Slijedi provjera vremenske prognoze, čekamo,  i na kraju konačna odluka – ostajemo u Pitominama. Dobili smo slobodno. Svatko radi svoj plan. Jedni odlaze u Žabljak, drugi na Crno jezero a treći ostaju u Pitominama, jedino, popodne se naš Smolec odlučuje da osvoji  Mali Stuoc (1963m) i to preko puta nas na drugom brdu, i uspijeva.  Uskoro večera, a vodiči odlučuju, sutra krečemo na kanjon Mrtvice, bit će bolje vrijeme, bar dopodne.Do deset provodimo vrijeme  razglabajući o dojmovima, a onda ko u vojsci –  spavanac.

Utorak  26.7.2011 DAN ČETVRTI

kanjon Mrtvice Tom Zoričić

Plan za danas je obilazak kanjona Mrtvice. Vrijeme je i dalje nestabilno. Mogućnost da kiša opet pada je 75 %. i i… odluka ……ide se. Svi doručkujemo istovremeno, neki unutra a neki van restorna i konačno nakon neplaniranog dana odmora  krečemo prema Kolašinu, odnosno prema  kanjonu Mrtvice. Prvi cilj nam je čuveni most na Đurđevića Tari (snimljen i partizanski film o njegovom rušenju za vrijeme drugog svj. rata), nakon jednog sata zadržavanja vodiči nas vode do prašume Crna poda s divovskim stablima crnog bora. Nastavljamo dalje busem preko Kolašina prema našem odredištu kanjonu Mrtvice. Vodić Batrić određuje još u busu dvije grupe. B bržu koja će se požuriti i preko Kapije želja uči do kraja kanjona Mrtvice i A grupu sporiju koja će doći samo do Kapije želja i tamo tko želi može se i okupati. Silazimo s busa s glavne ceste i grabimo prvo po asfaltu a onda po makadamu prema kanjonu. Usput susrečemo razne zanimljivosti, a najupečatljiviji je bio nenadani susret s konjem koji se najednom pojavio iz grma dotrčao do mene onjušio me, ko nekakav pas, a onda odjurio do glavne grupe. Nakon male zabave s konjem nastavili smo dalje. A onda… polako i sigurno  nakupljaju se oblaci, i deset minuta prije nego što stigosmo do kanjona počinje pravi pljusak. Nekako smo uspijeli doći do kapije želja, svaki od nas bacio kamen i briši nazad. Vodiči nam ne preporučuju ići dalje u kanjon jer je izuzetno sklisko. Konačno je i pljusak stao nakon  dvadesetak minuta. Presvlačimo se i nastavljamo dalje prema busu.  Uskoro ponovo počinje rominjati kiša i prati nas takvo vrijeme skroz do busa. Planirane baklave i čevapi otpadaju u Kolašinu. Svi mokri odlazimo u Pitomine gdje nakon večere odmah liježemo, jer sutra predviđaju konačno lijep dan, a mi mjenjamo plan i odluka je pala cilj sutrašnjeg dana je Bobotov kuk.

……..nastavak sljedi u četvrtak…………….