GRINTOVEC 31.08. i 01.09.2013.
Iako smo krenuli lagano zahvaljujući toplom danu leđa su nam se već kod teretne žičare, koja Cojzovu opskrbljuje svim i svačim, dobrano nakvasila znojem. Tu smo se pripremili za dugačak uspon do Kokrskog sedla, utanačili strategiju kretanja i … put pod noge.
Kako je šuma bivala sve rjeđa tako su se vidici otvarali na okolna brda: Tursku goru (2251 m), Kotliće i Kotlišku grapu te Branu (2253 m).
Na strmoj stazi svatko je prilagodil ritam kretanje prema svojim mogućnostima.
Kad je i zadnji pristigel do Cojzove koče na Kokrskom sedlu (1793 m), fala Katici na ugodnom druženju, nabrijani dio ekipe već se dogovoril kako potrošiti ostatak dana. Onom zadnjem dali su malo vremena da otpuhne i onda se krenulo na Kalšku goru.
A ona je s lijeve strane Cojzove, gledano iz pravca s kojeg smo mi pristigli. Do nje se mora pentrati otprilike sat vremena i ima jednu kratku feraticu. Sve u svemu jako zgodno.
Navećer nam je domar Tomaž rekel kakvo nas vrijeme sutra očekuje. Nije nas baš razveselil. Do 11 tak – tak, a poslije kiša. Odlučili smo preduhitriti kišu pa smo buđenje dogovorili već u pet.
Taman se s istoka počela buditi zora kad smo krenuli. Bilo je točno šest. Samo otprilike sat vremena kak smo napustili Kokrsko sedlo oblačno nebo više nije izdržalo i počelo je kišiti. Tomaž je fulal samo 4 vure.
Malo je slinila pa prestala a onda se petnaestak minuta prije nek su se prvi popeli na Grintovec opet spustila. Dosadna, ona prava jesenska.
Zbog zajedničke fotke najbrži su na vrhu strpljivo podnosili dosadnu kišu i čekali posljednjeg iz grupe. Od 46 sudionika izleta, na Grintovec (2558 m) najviši vrh Kamniških Alpa popelo nas se 40. Bravo “Željezničari”!
U koči smo obavili planinarsko krštenje za sve one koji su usponom na Grintovec prekoračili 2000 m, spremili se i krenuli dolje. Kiša je u međuvremenu prestala, a ostatak dana bil je ko i jučer.
Zadovoljni i sretni opet smo u Kamniškoj Bistrici. Glavni nam je prioritet bio hitno vratiti organizmu izgubljenu tekućinu. Izbor napitaka bil je zaista raznolik ali čini mi se da je ipak najviše flaša na stolovima bilo zelene boje. Neka, pa kaj znači! Rekel bi moj pajdaš Mladen i bil bi u pravu.
Slavko Patačko
„U ZAVJETRINI VREMENA“
Sve bajke započinju s „Nekada davno..“ a završavaju sa „Živjeli su sretno do kraja života“. Kada zakoračite u područje Kamniško- savinjskih alpi koračate kroz bajku koju pričaju plava brda u zidinama duše kud prohode vjetri i nose stihovlje ponad neba, anđelima u dvore.
Ondje, u zavjetrini vremena, nema granica, nema pogrešnih koraka u toj prirodi s pastirskom idilom i najvišim alpskim stijenama, nismo jedini u ranu zoru kasnoga ljeta, toplu od kolebljivog sunca, dok kamen poput uzdignutih dlanova, priča bajku o umornom ruksaku koji miriše na šapat runolista.
***
Datum: 31. kolovoza 2013.
1. Kamniška Bistrica – Cojzova koča – Kalška gora – Cojzova koča
Put iz doline Kamniške Bistrice pri „Izviru Kamniške Bistrice“ u skrovištu mirne prirode, gdje mirišu zelena zemaljska blaga i blistaji od hladne vode hrle potocima, od Doma u Kamniškoj Bistrici (608m) početak je planinarske rute do Kokrškog sedla i Cojzove koče na 1793 m. S početka po makadamu, zatim po šumskom putu do žičare u Koncu od kuda počinje strma i duga staza najprije kroz bukovu šumu koja se ubrzo prorijedila i otvorila vidike prema strmim stijenama iznad nas na put dalje po krušljivom kamenu koji vodi u visine do Kokrškog sedla s Cojzovom kočom.
Sve staze i putovi u Kamniško-Savinjskim alpama su „zahtevni“ ili „zelo zahtevni“, pomiruju skromnost doline i prkos kamena i stijena … i ne daju zakoni gora da podcijenite nijedan mali dijelić tog svijeta dok svaki korak čeliči volju i pažnju gibanja.
Težina staze: lagano, ali dugotrajno, s velikom visinskom razlikom
Vrijeme uspona: 2,50 – 5,50 sati.
Cojzova koča, stoji na vrhu Kokrškog sedla između Grintovca i Kalške gore. Ime je dobila u spomen Žigi Zoisu (1747-1819), slovenskom piscu, prirodoslovcu, geologu i mineralogu i botaničaru Karlu Zoisu (1756-1799). Prvu koču je 1897. izgradilo Njemačko-austrijsko planinarsko društvo. Nakon 1. svjetskog rata brigu o koči preuzeo je SPD, koji ju je temeljito obnovio. Nakon 2. svjetskog rata kočom upravlja PD Kamnik koji ju je 1966. ponovno obnovio i povećao, a godinu dana kasnije su iz Konca u Kamniškoj Bistrici izgradili žičaru do koče. 1986 godine opskrbljena je i vodom iz 900 m udaljenog izvora. Proširenje i obnova koče dovršena je 1988. godine. Koča je otvorena od početka lipnja mjeseca do sredine listopada. Opremljena je kuhinjom i blagovaonicom, 105 postelja, WC, umivaonica s hladnom vodom, agregatom za struju i radijskom vezom, a domaćini, dobri ljudi dobre naravi, kakvi jesu, rado će ugostiti svakoga tko ih odluči posjetiti, ispratiti u zoru i okrijepiti dobrim jelom u onaj trenutak kada cijeli život u umoran ruksak stane.
Uspon na Kalšku goru (2047m), potpuno neočekivano, pretvorio je popodne u uzbudljivu i zanimljivu feratu – stube prema nebu. Uskim, krušljivim kamenim putem k stijenama osiguran ponegdje klinovima i sajlama do uskog krivudavog puteljka u zagrljaju padina gdje iz kameno travnatih pukotina izviruje runolist – svileni bjelolistac i šumovitih brda u daljinama do vrha Kalške gore… i na tako malom dijeliću svijeta, ovdje, zaustavljamo se na trenutak, udišemo duboko i uživamo na način kako uživaju umjetnici iz cijeloga svijeta i više je nego prirodno da bajka jednostavno postaje dok smo okruženi veličanstvenom ljepotom prirode koja zrači i u najzabačenijem puteljku.
Vrijeme uspona: 1 sat
***
Datum: 01. rujna 2013.
2. Grintovec (2558m)
U rano praskozorje, polako se primiče zora i nebo poprima nijanse najljepših boja, u tišini, na Kokrškom sedlu penjemo se strmo do raskrižja s putokazom koji nas usmjerava lijevo prema Grintovcu (desno je put na Skutu). Što se više penjemo, zrak je hladniji i počinje kišiti kiša i dok kapi kišne padaju, zastaju i jedna drugu hvataju, navlačimo kabanice i bez puno riječi nastavljamo hodati po ugodnoj ravnici, zatim opet strmo do Strehe, širokog južnog grebena Grintovca od kojeg nastavljamo po mokrom kamenu strmo prema vrhu Grintovca. Na vrhu, ispod kapa i kabanica, lica se osmijehuju, slikamo se i ne više tako daleko, kroz oblake gledamo u Kokrško (2520 m) i Jezersko Kočno (2540 m) na zapadu, sjeverno je Jezersko i Dolgi Hrbet (2473m), Skutu (2532 m), južno Kalšku goru (2047m) i Kalški greben (2224 m).
Osluškujem minula tisućljeća, slušam tišinu na staroj gradini što me na velebni dvorac podsjeća i prisjećam se stihova. „Tko se ne penje gore na vrhunce, prisutnost Božju osjetiti neće, jer ne grije dolje kao gore sunce, ne pozna gore tko dolinom šeće“.
Kao znak s neba … prestala je kišiti kiša.
Trajanje uspona: 2-2,50 sata.
Čeka nas još silazak strmom stazom u Kamnišku Bistricu gdje je priča i počela, a sve je to već bilo, bilo i ponavljalo se i ponavlja se.
***
Spokojna gledam život s razdaljine, gdje on i biva, a pamćenje ostaje najvredniji dio moga bića.
Autor teksta:
Dijana Petrak
Ondje, u zavjetrini vremena, nema granica, nema pogrešnih koraka u toj prirodi s pastirskom idilom i najvišim alpskim stijenama, nismo jedini u ranu zoru kasnoga ljeta, toplu od kolebljivog sunca, dok kamen poput uzdignutih dlanova, priča bajku o umornom ruksaku koji miriše na šapat runolista.
Datum: 31. kolovoza 2013.
1. Kamniška Bistrica – Cojzova koča – Kalška gora – Cojzova koča
Vrijeme uspona: 2,50 – 5,50 sati.
Datum: 01. rujna 2013.
2. Grintovec (2558m)
Dijana Petrak
