MARKACIJSKA AKCIJA U PODNOŽJU MEDVEDNICE
Prvo ukratko što, kako i kada
U nedjelju 10. travnja »nabrijana« markacistička trojka HPD-a »Željezničar« u sastavu Nenad Brkić, Zvonko Lovreković i Robert Smolec uredila je dio planinarskog puta Stubičke Toplice – Kapelščak – Pila – Horvatove stube – Mlekarski put – Činovnička livada.
Nekoliko riječi o putu
Već više od 50 godina markacisti našega društva održavaju taj dugačak, ali zanimljiv i sadržajan put koji sa zagorske strane vodi na Sljeme. To je inače najduži označeni izravan pristup iz doline do najvišega vrha Medvednice, a mnogi markacisti i planinari poznaju ga i kao »put broj 39«. Da bi se njime prošlo od početka do kraja, tj. od Stubaka do Sljemena, potrebno je oko četiri sata hoda.
Čar je toga puta u raznolikosti krajolika kroz koje prolazi i u osjećaju potpunog osvajanja planine jer započinje na 168 m nadmorske visine, a završava podno sljemenske kapelice Majke Božje Kraljice Hrvata, čiji su temelji na magičnom 1001. metru iznad razine Jadranskoga mora. Put prolazi naizmjence ulicama, parkovima, šumama, livadama, šikarama, cestama i širokom stazama, čak i kroz dvorišta, ali i pustim i uskim stazama, ravnicama i strminama, prelazi preko nekoliko potoka, vodi nas podno prelijepih Horvatovih stuba i obližnjih krških fenomena, nebrojeno puta mijenja smjer i pritom svladava visinsku razliku veću od 800 metara.
Malo više o akciji
Na tako dugačkom putu uvijek ima posla, Francuzi bi rekli »the neverending story«. Robert – strogi šef Željezničarovih markacista – odredio je da je ovaj put na redu uređenje dionice kroz selo Pilu. Sastali smo se u Dubravi i nitko nije kasnio ni minutu. Natrpali smo »gepek« Zvonkova auta hrpom alata, pribora i materijala – bio je to cijeli markacijski laboratorij.
Vrijeme je bilo savršeno za akciju, a naša volja i entuzijazam na najvišoj mogućoj razini. S guštom smo prionuli poslu. Odmah na početku suočili smo se s ključnim izazovom – mostom preko potoka Pronjka na izlazu iz sela Pile, preko kojega vodi naš planinarski put. Solidan drveni most koji je samoinicijativno i vlastitim snagama izgradio najbliži susjed, gospodin Marijan Klepić, s godinama je oslabio i oštetio se uslijed velikih voda i snjegova, neke su daske istrunule i propale, pa je prelazak potoka postao svojevrstan adrenalinski izazov. Budući da je potok često nemoguće pregaziti jer je dubok i širok, a voda nabuja, nije bilo druge već osposobiti ga za promet. Nenad, Zvonko i susjed Marijan zajedničkim su snagama uspješno obavili taj zadatak pa se sad bez straha možete prošetati tim dijelom staze.
Robert je čitav dan risao nekakve crveno-bijele kružiće po selu, ovakve i onakve strelice, pisao brojku 39 po drveću, stupovima i plotovima i usput rezuckao granje i grmlje, a Zvonko i Nenad bavili su se nakon mostogradnje šumskim radovima – uklanjali su stabla koja su se srušila na put, raščišćavali stazu od napadaloga granja, kljaštrili šikaru i grmlje…
Bila je to vrlo uspješna desetosatna radna akcija, o čemu najbolje govori naše zadovoljstvo i ispunjenost obavljenim poslom i želja da opet dođemo te put učinimo još ugodnijim i ljepšim.
Konac djelo krasi
Uspješan radni dan na uređenju dijela planinarskog puta završio je na najljepši način – posjetom poznatom planinaru Branku Balašku, predsjedniku PD »Stubaki« iz Stubičkih Toplica, koji nas je pozvao na piće nakon napornog rada na stazi.
Svi smo čuli za njegovu tragediju kad mu je lani, nekoliko dana prije Božića do temelja izgorjela prekrasna i potpuno uređena drvena kuća u selu Pili, kraj koje upravo prolazi naš put broj 39. Vatra je progutala doslovno sve – spasio se samo mačak!
Veseli vijest da je Branko uz pomoć dobrih ljudi na istom mjestu već podigao zidove nove kuće. Nas trojica bili smo njemu i njegovoj družici Branki posljednji gosti u novoj kući još bez krova, a u znak zahvalnosti nafarbali smo mu na stupu ispred kuće dvije markacije. (Dok ovo čitate, Brankova nova kuća već je pod krovom.)
I na kraju, želimo mnogo sreće i upornosti zagorskim feniksima i pregršt novih susreta s planinarima koji će prolaziti našom »stezom«, kako je od milja zove Nenad.
Hvala Zvonku i Nenadu na odazivu i nesebičnom doprinosu. Bila mi je čast i pučko zadovoljstvo.
RoSmo
