SVETO BRDO
Dragi visokogorci,
Dakle, bilo je to ovako. U subotu i nedjelju bili smo na Južnom Velebitu. Nas 14 smo krenuli iz Selina kanjonom M. Paklenice, pa onda torentom Orljače. Nakon jedno 4 sata nevjerojatnih muka i iskušenja izbili smo na Malo Libinje, pa uz obronke Debelog brda do Vlaškog Grada. Tamo smo noćili (neki smo bili i na vrhu Vlaški Grad). Drugo jutro smo se popeli na Sveto Brdo 1751 m i preko Ivinih Vodica Martinovih mirila, Velikih Močila, Lekine njive i Rumenića došli natrag do auta. I u subotu i u nedjelju smo hodali oko 7 i po sati sa odmorima koji nisu bili ni predugački ni prečesti.
Grupa je upravo sjajno funkcionirala. Red je da ih sve poimence pohvalim. Maja, Vilko, Ružica, Tomislav, Stipe, Mario, Domagoj, Iva, Lana, Nataša, Ana, Sanja, Krešo i ja. Hvala vam, bili ste sjajni. Ne mogu se sjetiti ni jednog detalja koji bi kompromitirao tu tvrdnju. Da sam unaprijed pisao scenarij izleta ne bih ga bolje napisao. Skoro da me malo i brine kak smo bili lijepi, dobri i pametni. Tko zna gdje će nam biti kraj.
Pentrali smo se dobro, hodali dobro, spavali dobro, zezali se dobro (bar ja). Tko nije zadovoljan nek se žali našoj komisiji za kulturu i razbibrigu !
a kako to izgleda iz kuta novog člana Marija
Nas 14 djevojčica i dječaka iz visokogorske sekcije provelo je vikend na Velebitu. Kad smo krenuli, mislili smo da će vrijeme biti biti lijepo i da će nam biti dobro, ali se na kraju ispostavilo da je sve bilo još bolje. Sunce smo dočekali u Zagrebu na parkingu, a ispratili smo ga na Vlaškom Gradu na nekih 1300 metara. E sad, što je bilo u međuvremenu. Svašta.Dakle, iz Zagreba smo krenuli u 6 ujutro kako je i bilo planirano.
Vrijeme je bilo idealno, a 3 auta sa 14 planinara su jezdila autoputem. Nakratko smo stali u odmorištu Zir, neki su nešto popili, neki su pospremali po gepeku, preturavali stvari, neki su jeli… U Seline stižemo oko 9 sati, spremamo se i krećemo put skloništa Vlaški Grad u kojem planiramo prenoćiti. Odlučeno je da se do skloništa ide kanjonom Male Paklenice pa kanjonom Orljače i dalje preko proplanaka. Ključne stvari događaju se upravo u kanjonu Male Paklenice. Neki se emocionalno vežu uz kamenje(VIlko je našao kamen koji je nosio sve do Vlaškog Grada), saznajemo da unatoč statutu sekcije neki članovi imaju tetovaže i pokušavaju ih sakriti na mjestima koja se kao ne vide J…. Uglavnom, zabavljamo se dobro. Put kroz kanjon Male Paklenice je raznolik. Hodamo i penjemo se po onome što je stvorila rijeka. Uskoro ulazimo u kanjon Orljače, njime hodamo još neko vrijeme i onda se iz njega neoznačenim putem penjemo na obližnji brežuljak jer se Orljačom više ne može. Dalje se penjemo po dosta pitomijem terenu. Na Draženov prijedlog smo izmolili krunicu u nadi da će nam to pomoći da nas dočeka prazno sklonište. Na kraju je tako i bilo.
Nas 14 i jedan kamen u sklonište pod Vlaškim Gradom stižemo u 17 sati. U sklonište ubacujemo stvari i osiguravamo ga u slučaju da naleti još netko. I naletio je. Kasnije je došlo troje Zadrana i njihov pas, ali je bilo dovoljno mjesta za sve, relativno dovoljno. Vadi se hrana, vadi se piće i liježemo na terasu. Poslagali smo se kao srdele u konzervi. Većina je zaspala, a par nadobudnih sa pročelnikom na čelu kreće na Vlaški Grad koji se nadvio nad sklonište. Sve ove koji su zaspali budi Draženov krik sa Vlaškog Grada koji mi je toliko sličio na onaj Zagorov Ahjaaaak. Večer prolazi onako kako i treba prolaziti. Skupljeni na terasi pod zvjezdanim nebom i sa pogledom na srednjodalmatinske otoke međusobno se grijemo i pričaju se lovačke priče. Neki su ( uključujući mene) noć dočekali na Vlaškom Gradu pa dobar dio lovačkih priča nismo čuli, al nema veze. Kad smo se spustili dočekala nas je odlično raspoložena ekipa i boca vina koja je kružila uokolo. Malo pomalo društvo je postajalo sve manje i u trenutku kad nas je na terasi ostalo samo petero počinje priča o glazbi, a da ne bi sve ostalo na priči ubrzo se prelazi na pjevanje. Ispričavamo se svima kojima smo eventualno smetali. Saznajemo da nam je pročelnik veliki ljubitelj dobre stare muzike, posebno Nirvane i da nema tog koncerta na kojem nije bio. Možda je upravo to ostavilo traga na njegovom sluhu, ali kladim se da je vrijedilo. Šteta samo što je Dražen ujutro nije sjećao da je pjevao sa nama :). Pjevalo se oko pola sata i onda nas je Dražen potjerao na spavanje, sve nas poljubio za laku noć i sam utonuo u san. Svi smo pronašli svoje mjesto u skloništu, a Stipe i Domagoj su odlučili da će noć provesti vani. I proveli su je i kažu da im je bilo dobro. Noć, jutro, dan drugi. I vidje Bog da nam je dobro pa nam podari još jedan lijep dan.
Budimo se više manje spontano oko 7 sati. Djevojke koje su spavale na katu energičnim razgovorom bude ove koji se ne znaju probuditi spontano tako da smo svi hodali uokolo i oko 8 sati krećemo put Svetog Brda, a na njemu sjedimo već nakon sat i 25 minuta. Sjedimo, uživamo, gledamo okolo, jedemo… Klasika. Nakon toga krećemo nazad. Ispred nas je poprilično dug put. Krećemo put Ivinih Vodica gdje nam je iduća veća pauza. Inače, tijekom puta smo tankali vodu na 3 izvora. Jedan je prije Vlaškog Grada, jedan je 3 minute od Vlaškog Grada i treći na Ivinim Vodicama. Većini je najbolja voda bila iz izvora pod Vlaškim Gradom. Opet isto, svi traže svoje mjesto u hladu, vadi se hrana i partija počinje. Do Ivinih Vodica je put poprilično zanimljiv zvog vidika. Od Ivinih Vodica nadalje je uglavnom šuma pa nema smisla ni opisivati. Šuma ko šuma. Često se okrećemo i pri pogledu na Sveto Brdo i prijeđeni dio puta obično kažemo : ˝Čovječe koliko smo prešli˝. Jedino što bi mogli spomenuti od tog dijela puta jest Ivina malkice morbidna ideja o amputiranju šaka i stopala i stavljanje točkova na njihova mjesta. Aj nek joj bude, to je valjda od umora. Kod auta smo došli u 16:20. Prije nego što smo očekivali. Nakon toga je uslijedila piva, druženje, šarmiranje konobarica itd.
Eto to je ukratko to. Što nije napisano, pokazat će slike. Malo je više teksta jer je ipak bio izlet od 2 dana. Valja napomenuti i to da su se oblaci počeli gomilati na Velebitu čim smo sjeli na pivu. I ono što je bio lijep dan to više nije bio. Bar ne na Velebitu. Tako da je na kraju sve ispalo odlično tempirano. Draženov osmijeh otkrivao je njegov ponos i zadovoljstvo svojom grupom. A ni nama nije bilo ništa manje dobro. U četvrtak ćemo se dogovoriti hoćemo li Dražena iz poluvodiča promaknuti u vodiča. I eto tako smo mi proveli vikend. U prirodi sa dobrom ekipom i bez ikakvih poteškoća tijekom puta. Bosanci bi rekli :˝ E jes nam vala dobro bilo˝. I jest. Uživajte svi, vidimo se…
