Dragojla Jarnević
Dragojla Jarnević
Hrvatska književnica i učiteljica
Karlovac, 04.01.1812. – 12.03.1875.
Svanula je nedjelja 16.04.2023. Navukle smo na sebe danima unaprijed pripremanu opravicu. Suknjice, bluzice, haljinice, marame, brošiće, šeširiće, jaknice, toplo se podobukle, a sve u stilu naše Dragojle, i njoj u čast. I na sve to naravno gojzerice. Ide se u planinarsko hodanje, ali i na plesanje.
Unatoč kišnom danu bus je bio pun. Putem se naša vodičica Višnja Krznarić utjelovila u Dragojlu te nas kroz priču u prvom licu upoznala sa detaljima iz „svog“ života, ne zaboravljajući spomenuti svoju veliku nesuđenu ljubav. Ono što smo u kratko saznali jest:
„Dragojla je za ono vrijeme bila vrlo napredna intelektualka, isticala se kao vatrena ilirka i borac za prava žena. Pisala je domoljubne pjesme i tekstove na hrvatskom jeziku, romane, drame i svoj poznati Dnevnik.
Dragojla je bila vrlo lijepa i privlačna žena, k tomu još obrazovana, spisateljica i pjesnikinja. Bila je vrlo pobožna i bogobojazna žena no, također, i vrlo ponosita na sebe i svoja postignuća u životu. Zapisi kažu kako je imala mnogo udvarača od kojih je jedan ostao neprežaljen do kraja njenog života, major Ivan Trnski. Njemu je posvetila mnoge retke svoga dnevnika iako se nikad nije udala za njega.
Ono što je nama bitno je: Bila je začetnica planinarstva i alpinizma u Hrvatskoj u doba Ilirskog pokreta pa se smatra prvom hrvatskom planinarkom i alpinisticom. Godine 1843. kao prva žena popela se na Okić s južne, strmije strane. U to vrijeme bio je to velik poduhvat jer nije bilo alpinističke opreme pa se morala penjati bosa po stijenama. Staza njezinog uspona danas je označena kao Dragojlina staza.“
Detaljnije o nastanku staze nekom drugom prigodom, no da spomenemo da je idejni začetnik Zdravko Molak u okrilju našeg HPD Željezničara, te se o stazi brinemo od davne 1996. godine. Od 2005.-2008. trajali su radovi oko uređenja klinčanog puta (ferate) u gornjem dijelu staze (članovi SVP,SDI, MK), a od 2002. članovi SVP osiguravaju donji dio staze užadima.
U tako razbuđenoj mašti pratili smo pogledima nanizane kućice uz vijugavu cestu kroz seoca. Sve redom kućica ljepša od prethodne, uređene okućnice, raskošno cvijeće, vrtni ukrasi… Nizovi isprekidani pogledima na susjedne brežuljke, šumarke, proplanke… Dovijugao tako bus na mjesto okupljanja Novog Sela Okićkog. Prvo nas je s nogu oborila božikovina, sva se uzelenila i crvenim uresima bogato uresila.
Ogrnute kišnim kabanicama i pod veselim kišobrančićima skupina Dragojla krenula je gacati blatnjavim i klizavim stazicama. Širile smo veselje nastojeći rastjerati tmurne oblake koji su nas pokušavali obeshrabriti. No naravno bezuspješno. Pregazile smo mostiće, blatnjave lokvice, pratile markacije kroz šumovite krajeve, prehodale puteljcima kroz nijansirano zelenilo livada, uživale u žuboru uz korito vodene bujice u suglasju sa šumskim pticama pjevicama. Nizale su se uzbrdice i nizbrdice, al’ što je to za naše neumorne nožice. Staza za dušu ljekovita, za oči opuštajuća, za hodnju ne zahtjevna, nepredvidiva i pažnje željna.
Zbog vremena koje nas je pratilo, uspon Dragojlinim putem nije dolazio u obzir. Stjenoviti dio je bio previše klizav. Morati ćemo hvatati drugu priliku kako bi i taj pečat u povijest udarile, odnosno feratu ispenjale. U gojzericama naravno. Ona nije imala taj luksuz, u cipelicama hodala, a bosa je odradila uspon po stijeni. Malo po malo i eto nas pod ruševnim dvorom, starcem Okićem. Unatoč blatu i hladnom vremenu, nekolicina nas željnih obzora, i žigova, uzveralo se i u te visine. Fotka, žig, udah, izdah, slike spremljene u memoriju, digitalnu i u vlastita sjećanja. Kad su konačno splasnula ushićenja, uslijedio je spust nazad do doma. Tu nas dočekalo pravo narodno veselje. Uz Željezničarce koji nisu pohodili stari grad skupilo se gostiju i iz drugih društava, i slučajnih planinara. Lijepo je vidjeti toliko poznatih i nepoznatih a veselih i nasmijanih lica. Prvi taktovi muzike ponijeli su nas veseljak ne noge lagane i saplele ih u plesne korake. Posložilo se i to da su školarci Planinarske škole HPDŽ također došetali do doma. Oni su dužim putem prikupljali iskustvo. Time nas je bilo još više i bilo je još veselije. Iće i piće, ples i pjesma i vrijeme za čas iscuri. Kucnuo je čas i za poći kući. Ugrijani bus, ugrijana srca, još tople uspomene i već se ključ u bravi okreće. Odložih Dragojlu do sljedećeg pohoda, pišem ga za drugu godinu u raspored hodanja.
Katarina Krsnik Brebrić
