Izvještaj projekta „Put ekspedicionizma“ HPDŽ Zagreb: pripreme i ekspedicija Kavkaz 2018.

PREDGOVOR – PUT EKSPEDICIONIZMA – “IZLAZAK IZ KUTIJE”

Povodom nadolazeće sedamdesete godišnjice Hrvatskog planinarskog društva Željezničar (HPDŽ) koja će se obilježiti 2020. godine, pokrenut je projekt pod nazivom “Put ekspedicionizma”. Za vođu projekta odabran je jedan od najiskusnijih hrvatskih alpinista i ekspedicionista, Vladimir Mesarić-Dado koji je ujedno i jedan od njegovih idejnih začetnika i inicijatora. Projekt se razvio iz inicijative Zvonka Filipovića, predsjednika HPDŽ-a, da se povodom obilježavanja obljetnice društva organizira zajednička ekspedicija na razini čitavog društva u području Himalaja. Kako su Himalaje vrlo zahtjevan cilj, projekt je koncipiran na način da se tijekom pripremnog perioda od četiri godine manjim akcijama, vježbama i predekspedicijama postupno podiže kompetentnost i spremnost naših najaktivnijih članova ne bi li se adekvatno pripremili za himalajski uspon. U projektu aktivno sudjeluju članovi tri najeduciranija odsjeka/sekcije HPDŽ-a: članovi Alpinističkog odsjeka (AO) kao nositelji najzahtjevnijih uspona te članovi Sekcije visokogorskog planinarenja (SVP) i Speleološkog odsjeka (SO). Projektu nije jedini cilj uspon u Himalajama, nego i međusobno zbližavanje odsjeka/sekcija, razvijanje zajedništva unutar cijelog HPDŽ-a te podizanje kompetencija članova ekspedicije koji će stečena znanja i iskustva prenositi ostalim članovima Društva i šire.

PRIPREME

Do sada je u sklopu projekta održano više pripremnih akcija i vježbi od kojih posebno treba istaknuti uspone na području masiva Monte Rosa 2017. godine, u kojemu je sudjelovalo 12 članova Društva koji su tom prilikom izveli niz uspona na vrhove više od 4000 m. 
LINK NA IZVJEŠTAJ: 
https://drive.google.com/file/d/1-T2Zt_2cNqOncSFgJHPVzZ7q6GDZTSD9/view

  1. Za prvu zajedničku pripremnu turu u 2018. godini odabrana je Begunjščica u Karavankama. Sudjelovalo je 7 članova ekspedicije: Vesna Žarak, Nada Bilobrk, Anja Piljek, Rene Lisac i Tomislav Lopandić iz AO-a te Mirela Rakocija i Iva Džeba iz SVP-a. Uz njih, izletu su se pridružili Nevenko Špoljarić i Dino Dadić (AO) te Mateo Petrović i Ivan Perović, članovi SKOL-a (Speleološkog kluba Ozren Lukić, op.a.). U dom na Zelenici došlo se kasno navečer u petak 20.4.2018., a zbog iznimno visokih temperatura odlučeno je da se na vrh kreće već u 4 ujutro. Svi sudionici izleta popeli su se po Y grapi, dok se je veći dio ekipe spustio po Centralnoj grapi, s tim da se Rene spustio na skijama. Trojica pridruženih članova sišli su po Šentanskom plazu, po kojem se i Rene uspeo i odskijao ga. U 7 ujutro već se pila kava na Zelenici nakon čega su Rene, Tomo, Vesna, Nada i Dino otišli penjati dugi smjer Janc-Mali (IV+/IV-III, 160m) u suhoj stijeni Begunjščice kod Bornovih tunela, a ostali (Iva, Mirela, Anja, Nevenko, Mateo i Ivan) kratke sportske smjerove u Dovžanovoj Soteski blizu Tržiča.
http://www.hpdzeljeznicar.hr/wp-content/uploads/2018/05/Beg3.jpg

2) Za produženi vikend 31.5. – 3.6.2018. ekspedicijski tim planirao je ići na Grossvenediger. Međutim, loša vremenska prognoza prisilila je članove na promjenu plana pa se dio ekipe (Iva, Mirela, Anja, Dado, Beda i Tin) odlučio za ostanak u Hrvatskoj, točnije u Paklenici (A), dok je 5 članova ekspedicije (Vesna, Tomo, Rene, Kele i Berni) produženi vikend provelo u alpinističkom kampu na Belim vodama (B). Slijedi popis nekih od ispenjanih smjerova i naveza:

A

Josipa Debeljaka (4a, 200 m) – Vladimir Mesarić/Iva Džeba i Tin Cvitković/Mirela Rakocija,
Sjeverni greben (3, 170 m) – Vladimir Mesarić/Iva Džeba,

Karabore (5b, 150 m) – Ivan Lajtman/Tin Cvitković,

Brid za veliki čekić – (5b, 150 m) – Ivan Lajtman/Tin Cvitković,

Cile (4b, 75 m) – Nevenko Špoljarić/Mirela Rakocija i Anja Piljek/Gordan Bedenic,

Tinin smjer (4b+, 110 m) – Nevenko Špoljarić/Mirela Rakocija i Anja Piljek/Gordan Bedenic,
Zubatac (4a, 250 m) – Vladimir Mesarić/Iva Džeba i Tin Cvitković/Mirela Rakocija,

Piksi & Diksi (5a, 100 m) – Nevenko Špoljarić/Gordan Bedenic/Anja Piljek

B)

Vetta Bella – Srednja rampa (III+, 250 m) – Rene Lisac/Luka Prošić

Vetta Bella – Južni kamin (IV-, 150 m) – Rene Lisac/Bernard Bregar, Tomislav Lopandić/Tihomir Klarić

Vetta Bella – Vzhodna rampa (III-/II, 250 m) – Tomislav Lopandić/Goran Kelečić, Vesna Žarak/Bernard Bregar

Cima Alta di Riobianco – Via del Chiodo Antico (VI/ IV-V 300 m) – Rene Lisac/Dejan Mance; Nataša Petrin/Goran Kelečić

Cima Alta di Riobianco – Severni raz (IV/III, 280 m) – Goran Kelečić/Dejan Mance; Tomislav Lopandić/Vesna Žarak/Tihomir Klarić

Cima Alta di Riobianco – Spigolo Nord (V-/ III-IV) – Nataša Petrin/Dragec Dragičević

Cima Piccola della Scala – Via Picilli Rossi (VI/AO, 320 m) – Rene Lisac/Nataša Petrin

Cima Piccola della Scala- Via Bulfoni – D’Eredita (V+, 250 m) – Rene Lisac/Nataša Petrin

Cima Piccola della Scala – Via Piemontese-Ive (IV/III, 250 m) – Nataša Petrin/Marko Ljubišić; Tomislav Lopandić/Vesna Žarak

Pan di Zuccero – Bulfon – Perisutti (V+, 150 m) – Rene Lisac/Tin Samardžić

C:\Users\Korisnik\Desktop\Kavkaz 2018\za izvještaje\DSCF5597.JPG

3) U lipnju 2018. godine organizirana je zajednička pripremna akcija ekspedicije na predjelu masiva Mont Blanc, s kampom smještenim na području Col de Geant na 3350 m nadmorske visine. Popis sudionika: Iva Džeba (SVP), Mirela Rakocija (SVP), Nada Bilobrk (AO), Vesna Žarak (AO), Nataša Petrin (AO) , Anja Piljek (AO), Vladimir Dado Mesarić (AO), Nevenko Špoljarić (AO), Rene Lisac (AO), Goran Kelečić (AO), Ivan Palfi (SVP), Marko Škrbina (SVP), Gordan Beda Bedenic (SO), Milivoj Uroić (SO), Tin Cvitković (SO) i Dušan Buinac Duke (AO).

22.6. u 4 ujutro 3 auta u sastavu Iva, Mirela, Anja, Dado, Neno, Beda, Milivoj, Ivan, Marko, Tin i Duke kreću iz Zagreba do Courmayeura, odakle do Pointe Helbronner, odnosno doma Rifugio Torino (3375 m) ide žičara koja za 49 eura omogućava brz i lak pristup i silazak s ledenjaka. Zbog količine opreme odlučuju izgraditi logor relativno blizu doma, podno vrha Le Petit Flambeau.

23.6. oko 5 ujutro kreću preko ledenjaka Glacier du Geant prema svojem cilju – Tour Ronde (3792 m, JI greben preko Col Freshfield 45-50°, AD, II). Valja napomenuti da unatoč niskoj ocjeni ne treba podcjenjivati zahtjevnost ovog uspona, čemu svjedoči i činjenica da je samo tijekom lipnja ondje bilo više nesreća sa smrtnim posljedicama. Kuloar su ispenjali gotovo svi, a na vrhu su bili Mirela i Tin te Anja i Neno.

24.6. osvanulo je oblačno i hladno jutro pa su kod logora vježbali tehnike kretanja po ledenjaku i izvlačenja iz pukotina. Poslijepodne se nakratko razvedrilo pa su Anja, Dado, Beda, Ivan, Marko i Tin prošetali na Le Petit Flambeau (3407 m). Nedugo poslije u kamp su stigli Nataša, Nada, Vesna, Rene i Kele.

25.6. Dado, Neno, Duke, Beda i Anja vraćaju se u Zagreb, a preostali članovi dijele se u dvije ekipe:

a) Mont Blanc du Tacul (4248 m) – Beda i Milivoj došli su do Refuge des Cosmiques, a Iva, Mirela, Tin, Marko i Palfi do vrha.

b) Dent du Géant (4013 m) – Kele, Nada i Vesna penju JZ stijenu Burgener palates (D-, 5c, obvezno 4c, 220 m), a Rene i Nataša Geant Branche (D+, 6a, obvezno 5c). 

26.6. Iva, Mirela, Tin, Marko i Palfi vraćaju se u Zagreb. Kele odmara u kampu, a Nada i Vesna odlaze do Refuge des Cosmiques. Rene i Nataša penju Pointe Adolphe Rey – Voie Salluard (TD-, 6a, obvezno 5c, 240 m).

27.6. Nada se odmara u Cosmiquesu, Nataša se odmara u kampu, Vesna se vraća u kamp. Rene i Kele penju Triangle du Tacul – Chere couloir (D, WI4, M3 II).

28.6. Nada i Kele s Cosmiquesa idu na Mont Blanc – Trois Monts route (PD+, III), a Vesna, Nataša i neumorni Rene odlučuju se za prečenje Aiguilles Marbrees (AD+, 5a). Pri silasku s Mont Blanca Nadu su neočekivano uhvatile visinske tegobe, te je zbog potencijalnog rizika razvijanja plućnog edema u konzultaciji s liječnicima i članom PGHM Chamonix spuštena u dolinu helikopterom, nakon čega su svi simptomi nestali.

29.6. Povratak u Zagreb.

Primarni cilj ovog izleta bio je boravak i druženje u ekstremnim uvjetima ledenjaka, a preko toga i bolje upoznavanje i povezivanje članova Društva prije predstojeće ekspedicije na Kavkaz. U otežanim uvjetima brzo se razvilo zajedništvo neophodno za uspjeh bilo kojeg tima. Uz to, sudionici su bolje upoznali i sami sebe, otkrili slabije točke u vlastitom znanju i/ili fizičkim mogućnostima na kojima treba poraditi, testirali opremu, vježbali i primjenjivali tehnike kretanja i osiguravanja po snijegu, ledu i na stijeni te usput popeli značajan broj vrhova.

4) Grossglockner, Mayerlrampe (60°-70°, III; 500m) 

Za uspon na Ushbu trebalo se pripremiti sličnim usponom užeg alpinističkog tima. Mayerlrampa na Grossglockneru je upravo idealan uspon koji obiluje identičnim teškoćama kao i uspon na Ushbu, samo na 1000 m manjoj nadmorskoj visini. Za razliku od susjednog Pallavicinija koji s istekom svibnja postaje opasan posebno zbog padanja kamenja, Mayerlrampa je, iako teža, sigurnija i penjiva gotovo čitave godine. U ranim jutarnjim satima subote 16. lipnja 2018. Tomislav Lopandić, Goran Kelečić, Bernard Bregar i Rene Lisac kreću prema Pasterze ledenjaku s Franz-Josefs-Höhe. Nažalost, Tomo je primoran odustati od uspona jer mu bolovi u rebrima uslijed udarca koji je nedavno zadobio ipak predstavljaju preveliku nelagodu da bi se upustio u ovako zahtjevan uspon. Kao trojna naveza Berni, Kele i Rene nastavljaju s usponom do bivka i u idealnim lednim uvjetima u smjeru uspješno se penju na vrh 17. lipnja.   

C:\Users\Korisnik\Desktop\Kavkaz 2018\za izvještaje\DSCF5662.JPG

KAVKAZ 2018.

Trajanje: 14. kolovoza – 2. rujna 2018.  

Popis sudionika:

HRVATSKO PLANINARSKO DRUŠTVO “ŽELJEZNIČAR” ZAGREB

ALPINISTIČKI
ODSJEK
SPELEOLOŠKI
ODSJEK
SEKCIJA
VISOKOGORSKOG    
PLANINARENJA
Vladimir Mesarić –
Dado
Bernard Bregar –
Berni (SOŽ i AO)
  Iva Džeba
Rene Lisac Gordan Bedenic –
Beda
  Mirela Rakocija
Tomislav Lopandić –
Tomo
  Milivoj Uroić   Ivan Palfi
  Goran Kelečić – Kele   Tin Cvitković   Marko Škrbina (SVP i AO)
  Anja Piljek    
  Vesna Žarak    
  Nada Bilobrk    
  Nataša Petrin    
  Dušan Buinac – Duke    


Ukupno 17 članova HPDŽ.U daljnjem tekstu koristit će se osobna imena i nadimci.

Prilikom odabira planinskog masiva za ekspediciju 2018. Kavkaz se nametnuo kao idealan izbor. Područje Svanetija u Gruziji nudi mnogo vrhova različitog stupnja tehničkih teškoća od kojih neki dosežu i više od 5000 m nadmorske visine. Također, Gruzija je relativno blizu, ondje nije potrebno plaćati dozvole za penjanje, cijene su niže nego kod nas te je sama regija zapostavljena od strane hrvatskog alpinizma nakon kobne nesreće 1974. godine. Naime, tada su na Ushbi uslijed nenadanog pogoršanja vremena i odlamanja seraka stradala četvorica hrvatskih alpinista  – Ante Bedalov, Nenad Čulić, Viktor Tabaković i Urso Vrdoljak. Osim zbog privlačnosti vrha, Ushba je odabrana u čast i spomen poginulim alpinistima i na taj se način zaokružila ta najveća tragedija hrvatskog alpinizma.

Nakon odabira Ushbe iz visokogorske sekcije dolazi prijedlog da se među ciljeve ekspedicije uvrsti vrh Tetnuldi. Tetnuldi se nalazi nedaleko od Ushbe, nema većih tehničkih poteškoća te je sa svojih 4858 m dovoljno visok za uspješnu aklimatizaciju, potrebnu za uspon na Ushbu.

14. kolovoza 2018., nakon dugih i temeljitih priprema, 12 članova ekspedicije u sastavu Dado, Rene, Iva, Mirela, Tin, Milivoj, Tomo, Nataša, Palfi, Beda, Anja i Berni kreću kombijima prema Gruziji.

U Mestiju stižu u noći 17. na 18. kolovoza gdje se susreću s ostatkom ekipe u sastavu Vesna, Nada, Duke, Kele i Marko koji su pristigli dan ranije avio prijevozom.

Sljedećeg dana dovršavaju se zadnje pripreme prije pokreta prema vrhu Tetnuldi. Posjećuje se lokalna gorska služba spašavanja gdje se skupljaju dodatne informacije o usponu, gledaju se vremenske prognoze, kupuju se namirnice i ishođuju se dozvole za pristup Ushbi.

Tetnuldi (4858 m, jugozapadni greben, PD+ /ruski 2b)

Svih 17 članova ekspedicije kreće na Tetnuldi 19. kolovoza u jutarnjim satima. Iz Mestije dolaze kombijem do sela Adishi na 2100 m, gdje uspijevaju ispregovarati iznajmljivanje konja za prijenos opreme do prvog kampa u podnožju planine. Dado, Rene, Nataša i Nada  odlučuju jahati do kampa dok ostali kreću pješke. Pred kraj dana dolaze na odgovarajuće mjesto za kamp na oko 3000 m, podižu šatore i izviđaju teren za sutradan.

Sljedećeg dana, 20. kolovoza, u ranim jutarnjim satima kreću dalje, noseći sve sa sobom (ruksaci 25-26 kg). Livade i pašnjaci brzo prelaze u kamenjar pa je napredovanje sporo i oprezno. U kasnim prijepodnevnim satima dolaze do međukampa zvanog Amareti Neast na 3400 m, gdje se okupljaju i odmaraju. Dado, Milivoj i Duke odlučuju ovdje ostati bivakirati i logistički potpomagati ostatak ekipe. Put dalje do kampa 2 postaje poprilično strm i na nekim dijelovima potrebno je malo penjati ili otpenjati koji detalj, pri čemu je potreban oprez zbog velike kilaže na leđima. Nakon nekoliko sati hoda i 300-tinjak metara visinske razlike stižu do kampa 2 koji se nalazi na rubu ledenjaka Tetnuldija. Ondje, vidjevši teren, donose odluku da sutradan neće podizati kamp 3, nego će odraditi aklimatizacijski uspon do 4300 m te se spustiti natrag u kamp 2, kako bi narednog dana adekvatno aklimatizirani pokušali doći do vrha.

21. kolovoza Rene, Kele, Mirela, Iva, Tin, Nataša, Tomo, Vesna, Marko, Palfi, Nada i Berni kreću na aklimatizacijsku turu u ranim jutarnjim satima. Oko 10 stižu pod greben na 4350 m koji vodi dalje prema vrhu Tetnuldija. Mijenjaju se navezi jer Rene, Tin, Nataša i Nada žele produžiti do vrha, dok ostatak ekipe kreće sa silaskom prema kampu 2. Prilikom silaska na kosini tvrdog leda od 50° nagiba Ivi je dereza nesretno izokrenula nogu te je proklizala, a Kele pravovremenom reakcijom zaustavlja klizanje naveze. Iva je uganula nogu te samostalno uz velike napore stiže u kamp 2. Ondje dva lokalna vodiča nude pomoć Ivi u obliku helikopterskog spašavanja jer je put do doline težak i strm i pitanje je je li pametno da se Iva upusti u pokušaj spuštanja. Iva odlučuje pričekati sljedeći dan da se gležanj ohladi i da se vidi ozbiljnost ozljede. Drugi dio ekipe koji je nastavio s usponom uspješno dolazi na vrh nešto iza podne te se u poslijepodnevnim satima sretno vraćaju u kamp 2 oko 17 h.

Tijekom dana u kamp 2 su pristigli Milivoj i Duke. Milivoj se pred kraj dana s Dadom vratio natrag u kamp 1 dok je  Duke odlučio ostati kako bi sljedeći dan pokušao doći do vrha.

22. kolovoza prema vrhu kreću četiri naveza u sastavu Kele, Mirela i Berni, Tomo i Vesna, Duke i Beda te Palfi i Marko. Navez Marko i Palfi zbog grčeva odustaje od uspona i kreće sa spuštanjem prema kampu 2, a ostatak ekipe nastavlja dalje s usponom. Na vrh svi sretno dolaze oko 12 sati te se spuštaju u kamp 2 oko 16 h. Za to vrijeme po Ivu je došao helikopter (bez ikakve prethodne konzultacije s njom i bilo kim iz ekipe) te je spustio natrag u Mestiju, a Palfi i Marko pješice se spuštaju do kampa 1 do Dade i Milivoja te dalje zajedno konjima do Adishija i kombijem do Mestije.

23. kolovoza i ostali se vraćaju u Mestiju, i to lakšim i bržim putem od onog kojim su se uspeli, a koji su im otkrili gruzijski alpinisti iz kampa. On preko ledenjaka, kuloara i travnjaka vodi do gornje stanice nove skijaške žičare gdje su ih dočekali kombiji.

C:\Users\Korisnik\Desktop\Picture2.png

Nakon povratka u Mestiju, navečer je uslijedila proslava uspona, ali i 2 rođendana, Nadinog i Bernijevog.

Sljedeći dan koristi se za odmor i adekvatnu pripremu za predstojeće uspone. Ekipa se dijeli u dva tima: prvi tim odlučuje sutradan krenuti na obližnji vrh Laila, dok drugi kreće prema selu Mazeri u blizini Ushbe. Pritom se pokazalo da je korištenje vlastitih vozila bilo izuzetno korisna odluka jer su Milivoj i Dado mogli logistički rješavati lokalne transfere između pojedinih mjesta/lokacija sa kojih započinju usponi na sljedeća dva cilja – Ushu i Lailu.

Laila (4009 m, sjeverozapadni greben, PD+, 40°)

25. kolovoza Anja, Beda, Marko i Palfi zapućuju se prema Laili, najvišem vrh svanetskog planinskog lanca koji se proteže paralelno s Velikim kavkaškim planinskim lancem. Sam vrh vidljiv je iz Mestije te iako nije bilo u prvotnom planu planiran uspon na njega, svojom pojavom probudio je znatiželju kod dijela ekipe koja se odlučuje poći na uspon. Put prema vrhu Laile započinje u selu Zkhumari, 40-ak kilometara udaljenom od Mestije, smještenom na visini od 1100 metara. U selu ekipa uspijeva dogovoriti transportne konje koji će im prebaciti stvari do prijevoja Chizdhi na 3100 m. Put do prijevoja vodi ih kroz borovu šumu i gustu vegetaciju koja s povećanjem nadmorske visine postepeno prelazi u pašnjake. Po putu nailaze na mnoge izvore vode te pastirske kolibe, koje mogu u slučaju nužde poslužiti kao sklonište. Laganim tempom za 6 sati stižu do prijevoja gdje pakiraju stvari u ruksake jer konji ne mogu dalje. Put do kampa spušta se 400-tinjak metara kroz široki kuloar nakon kojeg se otvaraju pogledi na zasniježene vrhove i ledenjake. Ekipa u kamp pristiže u večernjim satima netom prije zalaska sunca.

Sljedeći dan, 26. kolovoza, koriste za odmor i kako bi istražili pristup do ledenjaka i prikupili što je više moguće informacija o usponu od lokalnog vodiča na kojeg su naletjeli. Od kampa do vrha Laile nema staza ni markacija, nego se zbog dinamike ledenjaka put mijenja iz sezone u sezonu. Od vodiča također doznaju da Laila, osim “pravog” vrha na 4009 mnm,  ima još dva vrha – sjeverni (3976 m) i južni (3994 m) koji uopće nisu ucrtani na karti.

C:\Users\Korisnik\Desktop\Kavkaz 2018\za izvještaje\Clipboard02.jpg

27. kolovoza u 5 ujutro ekipa kreće na vršni uspon. U zoru dolaze na rub ledenjaka gdje se navezuju na uže. Ledenjak je ispresijecan pukotinama tako da stvara labirint kroz koji je potrebno pronaći put. Nakon prolaska labirinta ledenjačkih pukotina ekipa stiže na strmi dio ledenjaka koji ih vodi do grebena. Grebenom uspješno dolaze do vrha Laile u prijepodnevnim satima tako da im ostaje dovoljno vremena za siguran silazak. Silazak im je protekao znatno brže i jednostavnije budući da pogledom odozgo imaju bolji pregled terena te je lakše pronaći put kroz labirint ledenjačkih pukotina. U kamp pristižu oko 16 h.

28. kolovoza ekipa se spušta u selo Zkhumari odakle nastavlja put prema selu Mazeri kako bi se pridružili ostatku ekspedicije.

Sjeverna Ushba (4690 m, sjeveroistočni greben, AD+ / ruski 4a, 70°, M3, 600 m)

25. kolovoza svi osim Laila ekipe i Dukea koji se vraća u Hrvatsku sele se u Mazeri, planinsko selo na 1600 m nadmorske visine, gdje počinju s pripremama za polazak sljedeći dan.  

26. kolovoza Tomo, Vesna, Kele, Rene, Tin, Nataša, Nada, Mirela i Berni kreću u ranim jutarnjim satima, dok Dado, Milivoj i Iva ostaju u selu. Prva tri sata hoda imaju pomoć transportnih konja, a dalje teren postaje prestrm za njih pa sami moraju nositi sve stvari. Prvi dio puta vodi relativno ravnom utabanom stazom koja prati rijeku Dolru kroz borove šume. Nakon prijelaza mosta preko rijeke Dolre, dolaze do vojne kontrolne točke gdje moraju pokazati papire koje su prethodno ishodili u Mestiji. Dalje put postaje strmiji i vodi van borovih šuma na izrazito krški teren. Pogled se otvara na Shdugru, najviši slap u Gruziji. Penju se okolnim strmim putem do vrha slapa gdje se otvara pogled na ledenjak Ushbe i gdje podižu kamp 1 (na oko 2800 m).

27. kolovoza kreću na uspon prema platou Ushbe na 4100 m.  Kako bi se domogli platoa, moraju proći preko ledenjaka koji svake godine drastično mijenja svoj oblik i predstavlja najveću objektivnu opasnost prilikom penjanja ovog smjera. S  južne strane ledenjaka nalazi se Ushba, a sa sjeverne strane uzdiže se vrh Shkhelda. Padajuće kamenje s oba vrha učestala je pojava na ledenjaku, tako da se radi sigurnosti najbolje što više držati sredine ledenjaka. Zbog kompleksnosti ledenjaka dalje nastavljaju samo dva naveza u kojima su Kele i Tomo te Rene i Berni, dok ih ostatak ekipe odlučuje pričekati u kampu. Za to vrijeme Dado i Milivoj u podnožju postavljaju spomen ploču za alpiniste nastradale u nesreći 1974. godine. Četvorka stiže na plato oko 18 h, nakon 9 h traženja i savladavanja puta preko ledenjaka. Šator postavljaju na sredini platoa gdje ih dočekuje već napravljeni snježni zid od neke prethodne ekipe.

C:\Users\Korisnik\Desktop\Picture1.png

28. kolovoza kreću na vršni uspon u 4 ujutro. S Ushbinog platoa potrebno se prvo popeti na dio Ushbe naziva Ushba Pillow, do kojeg vodi snježna kosina nakon koje je potrebno prepriječiti greben do “bergschunda” (mjesto na kojem se ledenjak lomi) gdje počinje ledena padina od 60-70°. Na padini je potrebno osiguravati se ledenim vijcima (šraubama). Ovaj dio popeli su u dvije dužine i stigli podno grebena gdje je za nastavak dalje potrebno popeti koju dužini kombiniranog terena leda i stijene ocjene M3. Greben je bio u idealnim uvjetima s pokojom flekom snijega i bez tvrdog leda tako da nije bilo problema s prolaskom. Nakon grebena dolaze do 300 m kosine nagiba 30-45°, po imenu Ushba Snow Board. Uvjeti su bili idealni – zamrznuti snijeg koji prekriva tvrdi led tako da su dereze i cepini držali bez ikakvih problema. Ovaj dio popeli su paralelno osiguravajući se na ledene vijke “šraube”. Nakon tog dijela izlaze na prilično dug greben Ushbe koji vodi do vrha. Iako sam nije tehnički prezahtjevan, potrebno je biti na oprezu zbog vrlo slabe ili nikakve mogućnosti za postavljanje osiguranja. Greben je prekriven snijegom i ledom i na pojedinom dijelovima je strm i poprilično uzak. Snježne strehe prekrivaju većinu grebena tako da je potrebno biti na oprezu. Na grebenu je također potrebno popeti jedan stijenski vertikalni skok od kojih 10 m. Na tom dijelu moguće se osigurati na frendove. Zadnji detalj prije vrha je priječnica nagiba 60° u tvrdom ledu. Sam vrh Ushbe poprilično je neugodno mjesto jer nema zaravnanja nego je istureni špic prekriven snježnom strehom. Toliko je malo prostora za sigurno kretanje da nema nikakve šanse za zajedničku fotografiju. Nakon kratke pauze počinju sa silaskom. Većinu grebena uspijevaju otpenjati, a na mjestima gdje greben postaje prestrm za otpenjavanje absailaju koristeći tehniku Abalakov za izradu sidrišta.  Do Ushbinog platoa dolaze oko 19.30.

Sljedećeg dana nastavljaju silazak kroz labirint ledenjaka. Nakon sedam sati traženja i probijanja puta uspijevaju ga proći i nastaviti do vojne kontrolne točke. Zastaju samo kod spomen ploče stradalim alpinistima, a do konja dolaze oko 19 h. Svi se nalaze u Mazeriju oko 22 h, nakon čega je uslijedila proslava ispunjenih svih ekspedicijskih ciljeva.

Zaključak

Na ekspediciji Kavkaz 2018. sudjelovalo je 17 članova Hrvatskog planinarskog društva Željezničar. Tijekom ekspedicije u gruzijskoj pokrajni gornjeg Svanetija popeta su po prvi put od hrvatske strane tri vrha. Vrh Tetnuldi (4858 m) na koji je uspjelo doći 11 članova ekspedicije, vrh Laila (4009 m) na kojem su bila 4 člana ekspedicije i Sjeverni vrh Ushbe (4690 m) na koji su se uspela 4 člana ekspedicije. Ovom ekspedicijom otvara se jedno sasvim novo područje za hrvatski alpinizam koje nudi mnoštvo mogućnosti kako za alpinističke ciljeve tako i za visokogorske. Područje obiluje vrhovima različitih teškoća i tehničke složenosti te također nudi bezbrojne mogućnosti za skijanje na stazama i izvan njih. Ovom ekspedicijom došlo je do međusobnog povezivanja i suradnje među odsjecima HPD Željezničar koja će se nastaviti i ubuduće. Put ekspedicionizma, najveći projekt hrvatskog planinarstva proteklih godina, nastavlja se dalje, tako da se već počelo s planiranjem ekspedicije u Kirgistan 2019.

SAŽETAK

Trajanje: 14. kolovoza – 2. rujna 2018.  

Popis sudionika:

 ALPINISTIČKI ODSJEK  SPELEOLOŠKI ODSJEK  SEKCIJA
VISOKOGORSKOG 
PLANINARENJA
 Vladimir Mesarić – Dado  Bernard Bregar – Berni
(SOŽ i AO)
 Iva Džeba
 Rene Lisac  Gordan Bedenic – Beda  Mirela Rakocija
 Goran Kelečić – Kele  Milivoj Uroić  Ivan Palfi
 Tomislav Lopandić –
Tomo
 Tin Cvitković  Marko Škrbina
(SVP i AO)
 Vesna Žarak
 Anja Piljek
 Nada Bilobrk
 Nataša Petrin
 Dušan Buinac – Duke

Ukupno 17 članova HPDŽ. U daljnjem tekstu koristit će se osobna imena i nadimci.

Ostvareno:

Prvi hrvatski usponi na 3 planine:

21. 8. 2018. Nataša Petrin, Nada Bilobrk, Rene Lisac i Tin Cvitković, – Tetnuldi (4858 m)

22. 8. 2018. Mirela Rakocija, Vesna Žarak, Tomislav Lopandić, Goran Kelečić, Gordan Bedenic, Bernard Bregar i Dušan Buinac – Tetnuldi (4858 m)

27. 8. 2018. Anja Piljek, Gordan Bedenic, Marko Škrbina i Ivan Palfi – Laila (4009 m)

28. 8. 2018. Rene Lisac, Goran Kelečić, Tomislav Lopandić i Bernard Bregar – Sjeverna  Ušba (4690 m)

Ekspedicija Kavkaz 2018. po danima:

114. 8. 2018.Polazak kombijima iz Zagreba,
noćenje u Dimitrovgradu, Bugarska
15. 8. 2018.Noćenje u Düzceu, Turska
316. 8. 2018.Noćenje u Trabzonu, Turska 
Grupa stiže avionom: Zagreb – Budimpešta – Kutaisi, Gruzija
417. 8. 2018.Prelazak gruzijske granice i dolazak u Mestiu,
okupljanje s članovima koji su doputovali avionom
518. 8. 2018.Mestia, priprema za uspon
619. 8. 2018.Dolazak u Adishi i dizanje do 1. kampa na oko 3000 m
720. 8. 2018.Dado, Milivoj i Duke do sedla na 3400 m
Ostali do 2. kampa na granici ledenjaka na 3700 m
821. 8. 2018.Rene, Tin, Nataša i Nada uspon na vrh Tetnuldia
(4858 m)
Kele, Mirela, Iva, Tomo, Vesna, Marko i Palfi
aklimatizacijska tura do 4200 m
Duke i Milivoj do kampa 2
922. 8. 2018.Kele, Mirela, Berni, Beda, Duke, Tomo i Vesna
uspon na vrh Tetnuldia (4858 m)
Iva, Dado, Milivoj, Palfi, Marko povratak u Mestiu
10  23. 8. 2018.povratak u Mestiu ostalih članova ekspedicije
1124. 8. 2018.Mestia, pripreme za uspon
1225. 8. 2018.Marko, Anja, Beda i Palfi odlaze na uspon na Lailu
Ostali članovi odlaze u Mazeri, a Duke u Hrvatsku 
1326. 8. 2018.Vesna, Nataša, Tin, Mirela, Nada, Kele, Berni, Rene i Tomo do granice ušbinskog ledenjaka na 2800 m
1427. 8. 2018.Marko, Anja, Beda i Palfi uspon na vrh Laile
(4008 m)
Rene, Berni, Tomo i Kele do Platoa Ušbe, 4100 m
Dado i Milivoj postavljaju spomen-ploču na granici ledenjaka
1528. 8. 2018.Uspon na Sjevernu  Ušbu (4690 m) i spuštanje do Platoa Ušbe
Laila grupa dolazi u Mazeri
1629. 8. 2018.Svi se spuštaju do Mazeria
1730. 8. 2018.Kele, Nada, Vesna, Marko i  Palfi avionom Kutaisi – Budimpešta – Zagreb
Povratak kombijima za Zagreb, noćenje u
Batumiu
1831. 8. 2018.Povratak za Zagreb, noćenje u Düzceu
191. 9. 2018.Povratak za Zagreb bez noćenja
202. 9. 2018.Dolazak u Zagreb u ranojutarnjim satima

U sastavljanju izvještaja sudjelovali su:

Anja Piljek
Iva Džeba 
Bernard Bregar
Rene Lisac
Vladimir Mesarić
7. 11. 2018.