Bjelašnica-bosanska ljepotica

Planinari Hrvatskoga planinarskog društva Željezničar iz Zagreba boravili su od 22. do 25. lipnja 2006. u Bosni i Hercegovini na jednoj od najljepših planina, Bjelašnici. Ideja o izletu rodila se lani za vrijeme obilaska najvišeg vrha u BiH, Maglića. Budući da smo odsjeli u modernom i lijepo uređenom planinarskom domu na Malom polju na Igmanu, već tada sam kao vodič izabrao taj dom kao buduću bazu za posjet obližnjoj Bjelašnici.

Na putovanje do Sarajeva «potrošili» smo 7 sati , pa nam je ostalo dovoljno vremena da obiđemo stari dio Sarajeva, poznatu Baščaršiju. To je orijentalno građeni obrtničko-trgovački dio tzv. čaršija. Izgrađena je u 15. stoljeću kad je beg Isa Isaković osnovao Sarajevo. Riječ Baščaršija ima korijen od riječi «baš» koja na turskom znači «glavna», dakle, glavna čaršija. Tijekom 15. i 16. stoljeća oko čaršije su se razvijale mahale, stambene ulice. U to vrijeme Sarajevo je bio jedan od najvećih turskih gradova u Europi i brojao je oko 50.000 stanovnika. Najpoznatije povijesne građevine su Gazi Husrev-begova džamija i Sahat kula.

Naravno da smo probali i čuvene ćevape koji su potpuno opravdali naša očekivanja, sočni i vrući. Tko zna, zna. Potkraj dana posjetili smo klupske prostorije PD Željezničar iz Sarajeva koji su naši višegodišnji prijatelji i čiji je mladi i agilni predsjednik, Anis Čeljo bio naš domaćin i vodič na terenu. Pred noć uputili smo se na Igman i udobno se smjestili u čiste i uredne sobe planinarskog doma. Kao i cijela Hrvatska tu večer proveli smo pred tv ekranom očekujući da naši vatreni «preslušaju» Australiju. Iako se to nije dogodilo nismo bili tužni, jer smo znali da ćemo iduća 3 dana uživati u ljepotama prirode zbog kojih smo se i uputili na tako daleki put.

Za sutradan smo se dogovorili za napornu turu u trajanju od 10-tak sati kako bi vidjeli što više nepoznatih krajeva. U početku je slijedio ne odviše naporan uspon do sela Bobovica, gdje vrijeme kao da je stalo. Stara ruralna arhitektura bosanskog sela kao da se nije mijenjala stoljećima. Nigdje ni traga asfaltu, novim kućama, antenama, vodovodu, kanalizaciji niti drugim tekovinama civilizacije. Ali, zato nema niti stresa na licima stanovnika sela koji su se ubrzo okupili oko nas kao da prvi puta vide neke druge ljude. Sada znam da bi mi sredina između tih dviju krajnosti najviše odgovarala.

Nakon kraćeg odmora, slijedio je dug i vrlo naporan silazak u kanjon rijeke Rakitnice, za koji su nam rekli da bi trebao postati nacionalni park. Zbog svoje ljepote to svakako zaslužuje. Strmina je bila velika, pa smo povremeno morali hodati dva po dva s razmakom između, jer je postojala mogućnost da se obruši kamenje i nekog ozlijedi. Dojam veličanstvenosti pojačavao je pogled na okolne okomite stijene  koje bi i alpinisti teško savladavali. U dnu kanjona, u samom koritu bilo je puno velikih odlomljenih blokova kamenja, a prelazak je bio moguć jedino preko visećeg mosta. Zbog svoje dotrajalosti oprez je bio nužan, jer je ispod nas hučala hladna i mutna Rakitnica. Prethodnu noć je bio jaki prolom oblaka, pa su se bujice slijevale s okolnih stijena noseći sa sobom ispranu zemlju i manje kamenje. Nakon tridesetak km svoga toka, Rakitnica se ulijeva u drugu prirodnu ljepoticu, Neretvu. Na početku ovog gorostasnog kanjona čije strane dosižu i 400 metara visine vidjeli smo slap Studeni potok što se kao bijela čipka ruši u dubinu.

Potom je slijedio umjereni dvosatni uspon prema selu Gornji Lukomir koje je poznato po vrijednim ženama prediljama koje su okupljene u društvo žena «Konjičanka» i koje su nam spremno pokazale svoje radove od ovčje vune. I ovo selo ne izgleda ništa razvijenije što i ne čudi, jer se radi o najvišem stalno naseljenom mjestu u BiH, na 1495m. Zbog svog izgleda i izoliranosti selo nalikuje na etnološkom muzeju na otvorenom. Većina kuća su kamene i pokrivene šindrom od trešnjinog drveta. Nekoliko njih ima modernizirani krov pokriven zahrđalim limom, ali to baš i ne izgleda lijepo. Dojmila nas se  neposrednost seljaka koji svakog otvoreno primaju ne stideći se svojeg društvenog položaja niti ambijenta u kojem žive. Prije nekoliko godina u centru sela je izgrađena planinarska kuća koja je vrlo udobna i čista pa se u njoj može naći udoban smještaj za veći broj ljudi. Ključ od kuće se nalazi kod obližnjeg domaćina. Unatoč našoj želji da ostanemo što dulje, valjalo je poći, jer nas je čekalo još 15 km ili 4 do 5 sati naporna hoda. Krećući se na visinama između 1500 i 2000 metara vidici su bili daleki, jer šuma više nema, već samo livade prepune cvijeća od kojih i dosta endemskih, Prolazili smo i Dugim poljem, a oko nas pogledi su nam se zaustavljali na vrhovima koji su svi odreda oko 2000m visine.

Iako umorni, jer je u našim nogama već bio cijeli dan naporna hoda, hitro smo grabili prema mjestu na kojem nas je čekao autobus. Razlog je bio prozaičan, spremalo se nevrijeme. I samo što smo sjeli, pravi prolom oblaka. U kratkoj petnaesto minutnoj vožnji do planinarskog doma svi smo zadrijemali od umora. Nije ni čudo da smo sanjali o ljepotama koje smo taj dan upili u sebe nadajući se da će dugo ostati u nama.

Nakon dobrog sna i odmora subota je trebala i bila je najzanimljiviji dan našeg boravka u Bosni. Došavši do hotela Maršal i velikog apartmanskog naselja u izgradnji na Velikom polju na Igmanu, nismo se mogli oteti dojmu da se ovdje radi o pretjeranoj intervenciji u prirodni okoliš. Još kada istovremeno dođe i do pet tisuća skijaša priroda će biti ugrožena i  to je neminovno. Od samog hotela krenuli smo u osvajanje vrha Bjelašnice, koji smo dobro vidjeli sa starta. Put isprva vodi kroz gustu bukovu šumu koja je čuvala svoj duboki hlad i uz veseli cvrkut ptica koje su nas tako pozdravljale. Pola sata poslije izašli smo na livade na kojima su pasli konji, a malo podalje stado gladnih ovaca. Na stazi se našao i šareni poskok koji je ubrzo «šmugnuo» u svoje skrovište. Očito je da se on više preplašio planinara nego mi njega. Ili je to možda bilo po onoj staroj: «pametniji popušta». Ubrzo dolazimo do sedla na Štitom dolu s većim ostatkom snijega i omanjim jezercem koje je nastalo njegovim otapanjem. Sada je slijedio strmiji uspon oko sat i pol do vrha Bjelašnice. Oko nas je bilo puno proljetnog cvijeća i pogled sve širi koji je otkrivao svu ljepotu okolnih planina, Visočice, Prenja i Čvrsnice. Svi ti vrhovi još uvijek su imali bijele kape, jer je ova zima bila duga i snijegovita. Što smo bliže vrhu jasnije smo vidjeli opservatorij na vrhu. Velika narančasta zgrada postajala je sve većom. Bijeli jezici snijega što su se spuštali niz padinu izgledali su kao ostaci ledenjaka. Zadihani, ali i sretni stigli smo na vrh i prije naznačenog vremena. Nažalost, ubrzo smo vidjeli da je još nedavno ovdje bjesnio rat. Nekada vitki televizijski toranj ležao je srušen i oslonjen na obližnju zgradu koju je gotovo cijelu uništio. U zavjetrini smo odahnuli a potom se uspeli na terasu  opservatorija s kojeg puca pogled na sve strane. Visina od 2067m nad morem to garantira. Vidljivost je bila vrlo dobra, pa smo između ostalog mogli dobro vidjeti cijelu olimpijsku spust stazu. Nikako nisam mogao spojiti dva događaja suprotnih osjećaja i predznaka, najveću svjetsku sportsku priredbu i okrutan rat. Podijeljenih misli pošli smo dalje. Kasnije smo spoznali da je tih slijedećih tri sata bilo nešto najljepše što smo većina nas proživjeli u planinama. Blago valoviti teren, prepun cvijeća, stada ovaca što se hlade na snijegu, pogledi na obližnje kamenite vrhove je nešto što se riječima ne da dočarati čak niti fotografijama. To treba vidjeti i doživjeti. Sve je bilo nekako veliko i lijepo, kao u snu. A tek mirisi oko nas. Prava aroma terapija. Dođe nam da legnemo i uživamo, ali zbog kratkoće vremena žurimo dalje. Tri sata nam je trebalo do prvog planinarskog doma Sitnik. Iako zatvoren mogli smo se opskrbiti hladnom vodom iz obližnjeg bunara. Idućih pola sata i stigosmo do planinarskog doma Stanari i tu pravimo dulju stanku za jelo i odmor. Dom se nalazi iznad samog pastirskog naselja s par slično izgrađenih vikend kućica. Ove zime ga je teško oštetila lavina s obližnje padine. Odnijela je cijeli bočni zid zgrade, pa sad izgleda kao izlog u kojem možete vidjeti što se radi u prostoriji. Meni izgleda da se i cijeli dom malo nakrivio i pomakao. Domar je rekao da će ga do zime popraviti, jer je još prije dva tjedna ovdje bilo puno snijega , a prilazni šumski putovi neprohodni. Nama se na ovoj vrućini to doima nemogućim, ali kad na susjednoj planini Hranisavi ugledasmo velike krpe snijega znali smo da govori istinu.

Dobar je bio posluženi grah, prijao nam je odmor, ali ipak je valjalo poći dalje. Sat vremena kasnije i 200 metara niže u samoj šumi nailazimo na planinarski dom Podgradina, zatvoren. Gotovo mi je nestvarno izgledala drvena kuća, pomalo orijentalnog izgleda usred duboke šume. Nigdje livade, nigdje vidika ni nekog zanimljivog mjesta u okolici. Nije nam se baš sviđalo ovo pomalo opskurno mjesto, te smo ubrzo nastavili šumom do posljednjeg u nizu planinarskih domova na ovom dijelu Bjelašnice. Više od jednog sata, povremeno strmog silaza, što su naše umorne noge jedva izdržale, stigosmo do neugledne male i stare kuće uz koju se gradi novi dom na Šavnicima. Godine 1999. stari planinarski dom je izgorio u požaru, a ova mala zgrada nekada je bila pomoćna zgrada. Vrlo ljubazni domaćin nedostatak komfora  nadoknadio je dobrom kavom i hladnim pićima. Kako nam je prijalo. A kako i ne bi nakon desetak sati naporna hoda, preko tisuću metara uspona i tisuću šesto metara silaza.

Posljednji dan proveli smo u posjetu dvije zanimljive prirodne znamenitosti , vrela Stubo, dragocjenog izvora na jugozapadnoj strani Bjelašnice, gdje se napajaju brojna stada ovaca  i vrelo Bosne kraj Ilidže. Rijeka Bosna ima više desetaka manjih vrela i iz svakog voda poteče da bi se tek nakon nekoliko stotina metara  sve pritoke spojile u jedan tok. Između tih malih vodotoka izgrađeni su brojni slikoviti mostići slični onima iz zagrebačkog Maksimira. Cijeli park se doima vrlo lijepim pomalo podsjećajući na poznate japanske vodene parkove. Naravno da je u sklopu parka izgrađeno i nekoliko ugostiteljskih objekata pa posjetitelj može naći okrjepu za sva osjetila.

I što reći na kraju ? Uživali smo u prirodnim ljepotama Bjelašnice, upoznali nove prijatelje i dogovorili buduću suradnju. Ispunili smo sva očekivanja i zato smo se sretni i zadovoljni vratili svojim obiteljima.

Autor:  Damir Bajs