Gradiška tura
GRADIŠKA TURA
„VIPAVA – JESENJA FERATA U RASKORAKU VREMENA“
Sve u svemu, unatoč sivom jutru, unatoč činjenici da je već studeni, vremenska prognoza za podneblje oko kraške zaravni koja povezuje Alpsku i Primorsku Sloveniju – Nanos, obećava sunčani dan i osmero nas, uputilo se u obećanu zemlju Vipavske doline, na feratu Furlanova pot.
S autoputa skrećemo na lokalnu cestu koja vodi prema Vipavi. Općina Vipava nalazi se na zapadu Slovenije. U središnjem dijelu općine nalazi se gornji dio doline rijeke Vipave. Na sjeveru se nalazi planina Trnovski Gozd a na istoku planina Nanos. Prevladava umjereno kontinentalna klima, najvažniji vodotok u općini je rijeka Vipava, a svi manji vodotoci su njeni pritoci. Ovdje, ne možete ne primjetiti kompleks dviju međusobno povezanih zgrada s ograđenim dječjim igralištem i parkom. Od trenutka svojeg nastanka 1930. godine, prvotno zdanje služilo je različitim namjenama. Bilo je i prihvatilište i bolnica, a godine 1965. primila je pod svoje krovove i prvu djecu – učenike s teškoćama u razvoju. Od tada, postaje ustanova za djecu i mlade osobe s teškoćama u razvoju iz cijele Slovenije i šire. Danas je, ne samo škola, bolnica ili internat, nego i mnogima, drugi dom.
Skrećemo u Gradišće – desno, gdje se autom ili čak autobusom može doći uskom cestom koja vodi uz brdo, do parkirališta (250 m n.v.) ispod Nanosa (1313m) dok kasna jesen obrađena polja i obronke vinograda zelenom, smeđom i zlatnom paletom od lišća, niže
Malo ljudi zna da sa zapadne strane iz Vipavkse doline vode razigrane planinarske staze, ferate i penjački smjerovi koji vam se htjeli – ne htjeli utiskuju u pamćenje „z lepimi občutki“, kako bi to domaćini ovoga kraja lijepo rekli.
Na parkiralištu nas je dobrodošlicom dočekao vjetar, nemiran i snažan, s hukom se propinje i ruši tamo – amo. Pa ipak, nije nam korak zaostao, niti u prostoru nemira puteve i staze obilježio, već nešto za budućnost u raskoraku vremena ostavio.
Posljednji pogled na ploču s kartom označenih smjerova. Ravno gore, ispred nas, označeno crveno, naša je ferata. Nadajući se da će naleti vjetra oslabjeti, krenusmo dobro označenom stazom od parkirališta koja vodi pod stijenu gdje se dijeli na lakšu (desno) stazu koja nije zahtjevna i vodi oko stijene do vrha i težu (lijevo) na kojoj je sajla od oko tristotinjak metara.
Težina: C/B
Vrijeme uspona: 1,30 – 1,45 sati
Vjetar je negdje u vrhovima, vije se, igra i u gore hita. Pojavilo se sunce, grije … a pred nama gore je naša stijena – ferata Furlanova pot. Početna točka ferate je klupica gdje možete navući dodatno osiguranje, namjestiti kacigu, spremiti štapove …i tada penjačkim vještinama po skoro okomitoj stijeni dolazite do sajle koja dalje strmo vijuga, mjestimice zahtjevno, mjestimice nalik igri, do balkona na polovici ferate i sajle desno gore u kutu na rebru stijene. Sajla je kvalitetno napravljena i dobro održavana, napeta, s dovoljno klinova i stopinki; uz opreznost, penjačku vještinu, stručni savjet i koncentraciju, jamči sigurnost. U ovo doba godine, dobro su došle i penjačke rukavice jer je sajla hladna i nije ugodna goloj ruci. Na polovici uspona nalazi se odmorište, polica, balkon za odmor i razgled na sunčanu dolinu Vipavsku. Nastavak po sajli je strmiji i tehnički zahtjevniji od početne točke jer vodi prema grebenu koji je oštar, izložen, strm i na jednom njegovom zračnom i najizloženijem rebru treba se prebaciti s desne na lijevu stranu sajle stepenicu više. Tu je potrebna koncentracija i dobro odmjeren svaki korak i hvatište pa onda gotovo okomito gore prema kraju sajle.
Približava se kraj ferate i svi bismo najradije još jednom sve ispočetka.
***
Da mene pitate, ova je ferata: kićenost, razigranost, duhovnost s neobičnim u mnoštvu kontrasta, lavovska gordost i plahost srne što čeka zoru, zrnce radosti što na Furlanovoj poti svjetluca u zjenici poklonika.
***
Po završetku sajli, staza vodi po stijeni dalje bez osiguranih dijelova, a to znači da nema opuštanja već treba dobro odmjeriti svaki korak i paziti kamo se staje. Odnekuda nas, kao razbojnik, sustiže opet vjetar, razbacuje, nosi, juri i hita kroz razbojište na vrh Vipave.
Vrh Vipava, nalazi se na 761 m, što znači da smo od parkirališta do vrha savladali visinsku razliku od 500-tinjak metara. Možemo mi i više, ali dan je kratak. Ne stižemo otići do susjednog Abrama pa se odlučujemo poći do Crkve Sv. Nikolaja. Tek smo kasnije ustanovili da ta staza nije markirana, ali je razvidna pa ubrzo stižemo do kamenog malog svetog mjesta pod stijenom Nanosa. Crkva Sv. Nikolaja datira iz 17. stoljeća, sagrađena u starogotičkom stilu, ali nažalost, zatvorena pa samo izvana primjećujemo zvonik nad drvenim ulaznim vratima i krov prekriven pločama kamena škriljevca. Zastajemo, odmaramo i uživamo u tom svijetu od sunca i sjene. Tu strepnji i sumnji nema mjesta.
Vraćamo se Gradiškom turom – natraške, vrlo strmom siparnom stazom, do polazišta.
***
Još jedan pogled na plavi suton, velebnu stijenu, balkon i rebro, pospanu dolinu Vipave … dok u nama je Svijet bogat osmijehom.
***
Na Gradiškoj turi i ferati Furlanova pot, bili su: Branka Kašaj, Tomislav Zoričić, Roman Domović, Maja Vuković, Neven Martinis, Željka Đenadija, Lada Moslavac i ja.
