DOLOMITI

     Nema ljepšeg planinskog predjela u Europi od Dolomita (osim našeg Velebita). Hm, to je moje skromno mišljenje. Zašto to kažem? Pa, petnaestak do dvadesetak  puta sam bio na izletima u tom predjelu, prokrstario ga poprilično, šetao tamo, planinario, ispenjao neke ferate (pa i jednu koja spada u najteže u Dolomitima) i alpinističke smjerove i doživio svašta. Od prekrasnih sunčanih dana s beskrajnim vidicima, do najstrašnijeg nevremena u životu na najnepoželjnijem mjestu koje se može zamisliti (kao što je apsajl u okomitoj stijeni Cime Grande). Mogao bih beskonačno pričati o usponima na Marmoladu, Antelao, Pelmo, Civettu, Sassopiatto, Cristallo, Sorapis i mnoge druge dolomitske skupine. A njih ima toliko da ti ni pet života ne bi bilo dosta da ih bar površno pogledaš. Tamo ima planinskih skupina za koje bi čovjek rekao da su utjelovljeni kič. Što samo dokazuje da je pojam kiča posve krivo definiran. No, uz par fotografija iz nekih ranijih razdoblja, osvrnuo bih se ovdje na zadnje dvije godine i dva višednevna izleta u taj kraj. Kako ne spadam u sebične planinare koji svoje uspone i znanja i iskustva iz planina drže za sebe, smatrao sam da sve te ljepote jednostavno moram podijeliti s kolegama i prijateljima planinarima, da ne bi ostali zakinuti. Stekao sam dojam da mnogi, čak većina planinara ima predodžbu o Dolomitima kao o alpinističkom raju (što nesumnivo jest), pa pomalo i zaziru od njih. Naglašavam da je to posve kriva predodžba i definitivno je predio za svakoga, pa čak i invalide u kolicima i pokušao sam u suradnji s prijateljem i vodičem Rolandom očarati obične planinare tim prekrasnim predjelom. Moram reći da su mnogi moji prijatelji planinari na tim izletima u Dolomitima bili prvi put i to su s oduševljenjem iskazali. 

     Ima, naravno, mnogo načina organiziranja izleta u taj kraj i rekao bih da sam ih sve isprobao. Tu su izleti sa šatorima po kampovima, po planinarskim domovima, pa ture od doma do doma, pa baze po apartmanima itd. Iz sveukupnog iskustva mogu reći da autobusni izleti najbolje izgledaju kad uzmeš bazu u hotelu s 3* u dvokrevetnim sobama gdje se ljudi mogu raskomotiti, pa se onda rade izleti autobusom na razne strane. Isto tako mogu reći da su šestodnevni izleti u drugoj polovici srpnja najbolje pogođeno razdoblje. To znači da se radi o 5 polupansiona. Sveukupno nije skupo i nije predugačko, pa dakle ni prenaporno. Dakako, govorim o ciljanoj, najbrojnijoj skupini planinara, a to su članovi SDI sekcije u najboljim godinama. S obzirom da imamo bar dvije grupe, ima mjesta i za treću, najambiciozniju skupinu koja bi nešto i penjala, i sadržaja i ciljeva za njih.

     Našli smo 2018. godine jedan pogodan hotel na zanimljivom mjestu u neposrednoj blizini Civette i Pelma s vrlo prihvatljivom cijenom, za koju je, naravno, trebalo poprilično pregovarati. I tada je slijedilo određivanje najzanimljivijih odredišta, kao i njihov redoslijed, a valjalo je imati na umu i moguće lošije vrijeme. Nakon početnog dana putovanja busom do hotela uz usputno razgledavanje Lienza u Austriji, opredijelili smo se za vožnju prvog dana do prijevoja Giau (čit. Đau), na nešto preko 2200m/nm odakle je spektakularan vidik i izlet na obližnja brda Averau i Nuvolau. Pažljiviji čitatelji će primijetiti posebnost navedenih imena. To nisu tipična talijanska imena nego tipična ladinska imena. Ladini su posebna nacionalna manjina s posebnim jezikom koji obitavaju upravo u Dolomitima. Usput možemo kao specifičnu malo poznatu posebnost spomenuti postojanje uz Ladine i Furlane u sjeveroistočnom kutu Italije, kao i Retoromane u Švicarskoj. Oni predstavljaju male alpske narode koji govore posebne, a međusobno dosta slične jezike koji su kao neke mješavine latinskog, talijanskog i njemačkog. Nakon jedne “vatrogasne” zajedničke slike na prijevoju, glavnina  se uputila prema pl. domu rifugio Averau na sedlu između spomenutog vrha i Nuvolaua. Ovdje su oni kojima je ta šetnja bila dovoljna mogli ostati na sunčanju uz dom. Manja skupina krenula je jednom B feratom na Averau, a glavnina se uputila na Nuvolau na čijem se vrhu od  oko 2500 m/nm vrlo praktično nalazi pl. dom rif. Nuvolau. Sa tog šiljastog vrha do kojeg se prilazi vrlo lijepom šetnicom, prostire se fantastični panoramski pogled 360 stupnjeva uokrug. Čudesan je pogled na spektakularnu skupinu Tofana ispred koje je skupina od 5 tornjeva – Cinque Torri (čit. Činkve tori) koji pak predstavljaju alpinistički raj (Slika 1 – Tofane i 5 tornjeva).

     Pri povratku sa prvog doma neki su iskoristili i žičaru da uštede silazak pješke do autobusa. Naravno da su na svoje došli i oni koji vole malo penjanja po feratama, kao i oni koji skupljaju žigove po planinarskim domovima. Slijedila je vožnja natrag do hotela gdje nas je čekala tipično bogata večera. 

     Detaljnije sam opisao prvi dan našeg prošlogodišnjeg putovanja ne bi li skeptici vidjeli da tamo za svakoga ima ponešto. Slijedeći dan smo odabrali podnožje vršnog masiva Civette. Ovaj puta je trebalo malo više hodati, ali se isplatilo, jer je stalno na vidiku bila nevjerojatna sjeverna stijena Civette, a iza leđa pogled na kompletni Pelmo. Čovjek bi rekao da je on pravi usamljeni vulkanski gigant! (Slika 2 – Rif. Coldai i Monte Pelmo)

     No nakon prolaska kraj lijepog doma rif. Coldai trebalo je još samo desetak minuta do pogleda na prekrasno smaragdno oko jezera Coldai. Poskidali smo gojzerice i nismo se dali odande do sutona. (Slika 3 – Jezero Coldai)

     Slijedio je poseban treći dan. Svojevrsni dan predaha, a ujedno dan osvajanja najvišeg vrha cijelog putovanja. Naravno, u pitanju je bila vožnja najvećom dolomitskom trodjelnom žičarom – od Cortine d’Ampezzo na Tofanu di Mezzo. (Slika 4 – Žičara na Tofanu)

     Gornja stanica je na nešto iznad 3100 m/nm, pa je slijedio još i veličanstveni uspon na treći vrh Dolomita Tofanu di Mezzo na 3244 m/nm. I taman kad smo pokušali napraviti vršnu vatrogasnu fotku, krenula je kišica sa solikom. Srećom kratkotrajna, ali smo to vrhunsko dostignuće ipak proslavili  bocom mastike koju je donirao Tošo, moj prijatelj iz Skopja. Preostalo je slobodno popodne za razgledavanje Cortine pri čemu smo prisustvovali demonstracijskoj vožnji cijele kolone od stotinjak auta oldtajmera. No, kako nam je kiša ipak onemogućila uspon do veličanstvene stijene Monte Pelma, četvrti dan smo posvetili usponu na manje poznato brdo Monte Rite na čijem je vrhu u staroj vojarni iz 1. svjetskog rata  uređen jedan od muzeja posvećenih najvećoj alpinističkoj legendi Reinholdu Messneru. I na kraju, zadnji dan smo odšetali u podnožje i oko simbola Dolomita – Tre Cime (čit. Tre Čime), gdje sam svojedobno izvukao živu glavu iz najgroznijeg nevremena u životu. (Slika 5 – Tre Cime)

     Ovogodišnji pak izlet (dakle 2019.) u Dolomite imao je naravno, bazu na drugom mjestu, na lijepom prijevoju Passo Campolongo na malo više od 1900 m/nm, na istočnom kraju masiva Piz Boe. Odlučili smo krenuti s izletom upravo na taj trotisućnjak dok smo još svježi i odmorni. Piz Boe je neobični masiv koji izgleda kao niska piramida koja leži na posebnom pijedestalu opkoljenom dvijestometarskom stijenom. Tu se mora spomenuti da se kroz južnu stranu te stijene vije jedna od najtežih ferata Dolomita. Ferata Cesare Piazzetta (čit. Čezare Pjaceta) težine E po zlu je poznata čak i nekim zagrebačkim profesionalnim vodičima. Trebalo se od hotela spustiti do slikovitog gradića Arrabe i popeti na prijevoj Passo Pordoi na 2200m. Ondje smo se podijelili na dvije grupe. Jedna je krenula odmah pješke prema vrhu, a druga je iskoristila krasnu gondolsku žičaru na vrh Sasso Pordoi malo višem od 2900 m/nm. Odande se uživalo u krasnom panoramskom pogledu na sam vrh. Tu su i žigomani došli na svoje, jer je bilo moguće otisnuti čak pet žigova domova! Naposljetku smo se svi našli na vrhu Piz Boe na 3154 m/nm s planinarskom kućom na samom vrhu. (Slika 6 – Na vrhu Piz Boe)

     I ovdje smo se podijelili i vratili dvama putovima na Passo Pordoi uz malu skupinu naših planinara koja se pješke vratila do hotela. Zaista je poseban doživljaj osvojiti takav jedan upečatljivi trotisućnjak, a napose nekim planinarima koji su u poznijim godinama dosegli najviši vrh u životu. Slijedeći dan procijenili smo da je sasvim u redu sasvim opušteno doživjeti ono najbolje – cjelodnevni pogled na kraljicu Dolomita – Marmoladu! Još jedan spust u Arrabu i ukrcavanje u veliku gondolsku žičaru na Porta Vescovo (biskupova vrata) na grebenu Mesule. I tada nam se u svoj svojoj veličini i ljepoti ukazao preko puta jezera Fedaia veličanstveni sjeverni ledenjak Marmolade. (Slika 7 – Marmolada) 

     Nije bilo interesenata za penjanje zahtjevne ferate Delle Trincee (čit. Dele Trinčee) iliti “po rovovima”, s jednim visećim mostom na početku po grebenu Mesule, pa smo svi s noge na nogu krenuli manjeviše po izohipsi pod samim grebenom na istočna vrata.Tamo nam je bio cilj pl. dom na Passo Padon na 2369 m/nm. Odande se šetalo po okolici i razmatrale sve opcije uspona na samu Marmoladu. Kako je to najviši vrh Dolomita na 3343 m/nm s najlakšim usponom po ledenjaku, pa dakle bez pripadajuće zimske opreme i bez naveza ipak zahtjevan i ne bezazlen uspon, potrebno je planirati za to poseban izlet. Da priča nije naivna svjedoči slučaj jednog mog prijatelja koji je završio u 30 metarskoj špalti (iliti ledenjačkoj pukotini) na svu sreću bez ozbiljnih posljedica. Može se obaviti i solo uspon, pa i preko zapadne ferate, kako sam ga ja svojedobno obavio, ali to ne ide bez dovoljno znanja i iskustva. (Slika 8 – Tom na ledenjaku)

     Vratili smo se istim putem na Porta Vescovo da utvrdimo gradivo, pa u hotel na večeru. Ne trebam spominjati da su se fotići pušili od silne uporabe! Sutradan nas je čekalo malo ozbiljnije planinarenje, pa smo se uputili od hotela zapadno pješke na istočni obronak Piz Boe prema jednom planinarskom domu (neki su iskoristili sjedežnicu), rif. Franz Kostner na čuki od 2500 m/nm odakle smo uživali u fantastičnim pogledima. Ali najbolje je tek slijedilo – na pola silaska prema hotelu prošli smo kroz dolomitske Samarske stijene – cijelu šumu stijena i tornjeva rijetke slikovitosti. (Slika 9 – Dolomitski tornjevi)

     Ukratko, fantastično! Slijedeći dan je opet bio malo opušteniji, jer smo prijepodne iskoristili za razgledavanje vrlo slikovitog gradića Canazeia, a popodne je slijedio uspon, ovaj puta na istok od hotela na travnate brežuljke Monte Cherz (čit. Monte Kerc) s prekrasnim vidicima na zapad na Piz Boe i jug na greben Mesule. Putovanje je trebalo i zaključiti, pa smo zadnji dan preko Corvare (Slika 10 – Corvara i Sass Songher) došli na prijevoj Passo Falzarego, gdje se nije smjela propustiti vožnja gondolom na rif. Lagazuoi na 2752 m/nm, odakle se do samog vrha (deset metara višeg) proteže jedinstvena staza građena za invalide u kolicima! Da je bilo vremena cijeli dan, iskoristili bi bar jedan (ne znaš koji je zanimljiviji od kojeg) od tri planinarska pristupa na vrh. No nakon uživanja u pogledu na kompletnu zapadnu panoramu masiva Tofana trebalo se ipak vratiti u Zagreb. Da li da spomenem da je nekolicina sudionika odmah pitala hoće li biti izleta u Dolomite 2020.? Odgovor je samo jedan – naravno!!!

Foto galerija: https://photos.app.goo.gl/8esEc1zxjzqU4qi29

Zainteresiranima za planinarske putopise preporučujem link: https://www.hpdzeljeznicar.hr/category/putopisi/tom

                                                                                           Tomislav Zoričić – Tom